Subotina nedjelja našeg djetinjstva

Piše: Bogić I. Bulatović

Zorom, u nedjelju, mi djeca iz boljševičkog geta, u jadoli tuge i žalosti, sa njegoševskom i disovskom intuicijom, da negdje čeka nas bolji i ljepši svijet Preegzistencije, za kojim naša misao i duša čezne i pati, namjesto na jutrenje, u Crkvu, odlazili smo u sličan joj Hram! Nedjeljom, sa radošću i nadom, zalazili smo u svijet Subote, a ponedjeljkom, žalili za Nedjeljom i brojali kada će opet doći Nedjelja – razmišljali šta nam to opet nesebično, vrcavo i novo sprema Subota. Subota Minja!!!

Bez Subote Minje, Duška Radovića, majčice Desanke, Raše Popova, Ljubivoja Ršumovića, Dragana Radulovića i lalinske, panonske širine, dubine i ljubavi Jove Jovanovića, kakvi bi mi onda, balkanski Golgotnici, neutješna siročad bili.

Nigdje se djeca koja govore tim jednim jezikom Južnih Slovena, koji usitnili moćnici, ne bi li onemoćali jednu kulturu, koja pretrajava uprkos svim naučnim procjenama hemičara koji ispituju dejstvo insekticida – homocida, nigdje se nisu tako osjećala da su voljena, poželjna i da jedino oni predstavljaju pravu nadu i šansu da svijet može postati veliki Muzičko-poetski tobogan, kao što su to osjećala u njihovim (e)misijama, i pjesmama uvelog Đulića, koji smisao našao u SveDjetetu.

Negdje sa ratovima, odrasla je i moja generacija i bezbrojne Tobogandžije, potjerane strašnim bičevima ljudi koji su već bili odrasli u vrijeme Subote, postale su tobdžije na raznim stranama. Zaboravili smo bili na taj čarobni Subotin žiri koji je nagrađivao samo bezazlenost, spretnost, stid, ljepotu i tremu, i otišli tragom i mirisom vrijednosti koje ljude tjeraju u nesanicu.

Danas, kada čujem da je zatvorio oči i Minja Subota, znam da se Njegov San samo vratio Snu!!!

Pročitajte JOŠ:

Bojić: Cetinjski manastir se ne može dodjeljivati kao „grant“ nekoj NVO