Stranstvovanje Rista Ćirovoga

STRANSTVOVANJE RISTA ĆIROVOGA

U vrijeme klete Brozomore,
na prostore lomne Crne Gore,

đe je vazda gorela svijeća,
strašna su se desila raspeća.

U jedno su mjesto kažu ljudi,
Komunisti naopačke ćudi,

ritualno sahranili Boga,
da bi narod lakše svarit’ moga,

tu njihovu novu religiju,
ruše Crkve a grade Partiju.

Manastire u štale premeću,
a za muku i sramotu veću,

časne ljude muče kukavice,
Bradvarević dopao tamnice,

presudi mu pestokupljavina,
jedanaest da trune godina,

u ćeliju kletog kazamata,
mnoge vjerne ubiše na vrata,

rodnih kuća na očigled đece,
psujući im i Boga i Svece.

Rugaše se svemu što je sveto,
zatirali koljeno deveto,

ko naumi da za Popa uči,
bilo bi mu bolje da se turči,

n’o da Blažu dopadne u ruke,
takve bjehu posleratne muke.

Sad slušajte priču dobro znanu,
što se desi o Ilinu danu,

baš pedeset i šeste godine,
na vrhove zelene planine,

Bjelasice đe ‘no pasu srne,
zor planine naše Gore Crne.

Tog se dana na njena ramena,
tri velika skupiše plemena.

Moračani i Rovački tići,
ispod Koma i Vasojevići.

Svi pristigli prije zore rane,
pjesma ječi sa četiri strane,

odliježu brda i bobije,
od Jovana glasnog i Dobrije.

Pored prostog naroda je doša’,
i Brozove vjere Stegonoša,

Jovanović Blažo s’ Udbašima,
da provjeri što to gore ima.

Što to rade nemirna plemena,
dal’ bacaju kamena s’ ramena,

ili njemu oko glave rade,
oće Blažo potanko da znade.

Sabor traje sunce zemlju grije,
Suri Oro po nebu se vije.

Vedro nebo bez iđe oblaka,
poneko se glasne iz pušaka,

stalno pjesme i zdravice kruže,
mladići se s’ đevojkama druže,

sve to divno i lijepo bješe,
dok viteške igre započeše.

Izađoše momačke gromade,
na zelena polja i livade,

a oko njih skupiše se mase,
da gledaju ove gorostase,

đe kušaju snagu i umjeće,
n’o tek tako ovo proći neće.

Jer pred braću Moračane stade,
mlado momče još rijetke brade.

Vitak, stasit, lijepoga lica,
zagleda ga svaka ljepotica.

Nije čudo vesela mu majka,
potomak je velikih junaka,

Hajduk Veljka i Vojvode Mine,
a sin Ćira ljudske veličine.

Koga ‘štuju Morače obije,
jer on znade smije i umije,

da besjedi kao malo koji,
sad sin Risto pred masom mu stoji,

i red čeka da skoči ka’ Soko,
baš on Blažu zapade za oko.

Risto Ćirov u tome je času,
ka’ Obilić stajao pred masu.

Šeširić mu slameni na glavi,
doprinosi ljepoti i slavi.

Đevojke ga pogleduju kradom,
drugi momci zavide mu mladom,

jer znavahu da se gorska munja,
krije ispod Ristovijeh prnja,

i um blistav kao u Njegoša,
Radovića ima Stegonoša.

Sve to divno ukrašava momka,
ali prije junačkoga skoka,

priđe Blažo Ristu Radoviću,
i reče mu daj mi Sokoliću,

taj šeširić što ti glavu kiti,
dokle skočiš momče ponositi.

Pruži Risto šeširić slameni,
a Blažo se od čuda skameni,

kad se vinu momak i kad skoči,
i najboljeg za metar preskoči.

Pa s’ tim skokom najavi pred svima,
da on snage i umjeća ima,

i duhovne ambise da pređe,
uze šešir pa sa društvom neđe,

ode Risto pr’o zelenih polja,
sad će biti muka i nevolja.

Zapanjeni Blažo nevjeruje,
dal’ je java ili sanak snuje.

Dal’ je Risto stvaran ili nije,
pa doziva ljude iz Partije,

i pita ih za ovog deliju:
Ko je? Što je? Jeli u Partiju?

Pita Blažo i odgovor čeka,
tada mu je jedan od njih reka’:

E tako mi Partije i Tita,
bolje ništa da nijesi pita’.

Bolje da nijesi progovara,
to je momče s’ Radovića Bara,

sin četvrti Ćira Blaginoga,
svakoga bi nadmudriti moga,

s’ umom liči dosta na Njegoša,
n’o je mali zlijem putem poša’.

Oće Risto da nosi mantiju,
upisa’ je i Bogosloviju,

blagoslov mu Bradvarević dade,
onda Blažo govoriti stade:

Istog trena kroz narod zađite,
i Rista mi Ćirova nađite.

Pa ga odmah k’ meni dovedite,
da na živom primjeru vidite,

kako Boga izgonim iz ljudi,
svak’ će živi ođe da se čudi,

kada vidi Blažovo umjeće,
Risto više vjerovati neće,

nit’ u Boga niti u mandiju,
kad dobije moju stipendiju.

Kad mu moji zazveče dukati,
istog trena mali će da shvati,

da je bolja Partija od Boga,
i Ćira će zaboravit’ svoga,
a kamoli Hrista raspetoga.

Kad to Blažo reče u ijedu,
otrčaše sluge da dovedu,

ispred njega mlađanoga Rista,
što je više zavolio Hrista,

n’o svo blago ovoga svijeta,
mlado momče od osamn’es ljeta.

Bože mili i sveti Anđeli,
kad su Rista pred Blaža doveli,

cio sabor skupi se da sluša,
s’ čim će Blažo naopaka duša,
da mladoga Radovića kuša.

Onda Blažo kao vještak stari,
poče redom obrazlagat’ stvari.

Sve okolo na okolo kruži,
oće rđa priču da oduži,

ne bil’ momka nespremna zateka’,
na posletku ‘vako mu je reka’:

Ao Risto delijo momačka,
vidim u Te’ teče krv junačka,

nadaren si mimo drugih ljudi,
n’o me jedno od tebe začudi.

Rekoše mi partijski drugovi,
da su tvoji zabiti plugovi,

u pogrešne njive oranice,
zato Risto naša perjanice,

priđi k’ nama dokle kasno nije,
pod okrilje svemoćne Partije.

Partija će silno da te stima,
za Te’ mjesta svuda će da ima.

Što poželiš sve ćemo ti dati,
samo Risto nemoj ludovati,

okani se Crkve i Mantije,
takvom momku tamo mjesto nije.

Biraj koju školu ćeš da učiš,
i znaj dobro za čem se odlučiš,

Partija će stipendije dati,
Blažo dužan neće ti ostati,

samo man’ se Crkve i Oltara,
onda Risto njemu progovara,

smirenoga glasa i pokreta,
ka’ da mu je osamdeset ljeta:

Hvala tebi na tvojoj ponudi,
n’o se Ristu Ćirovom ne nudi,

da prodade Vjeru za večeru,
sad si Blažo prevršio mjeru.

Ja izdanak Ćira Blaginoga,
i potomak Mine velikoga,

za darove tvoje i ne hajem,
glavu dajem al’ dušu ne dajem.

Duša isto što i trava nije,
pa tako ti Boga il’ Partije,

okani se posla ćoravoga,
i mani se školovanja moga.

Ćiro meni daje stipendije,
a Mileva druge đakonije.

Od Partije ne treba mi stima,
Risto Ćirov jednu želju ima,

i ni pred kim ja je neću kriti,
Pop ću srpski vaistinu biti,

i tu svoju ponajvišu želju,
ostvariću pred svima ti velju.

Kad to Risto izgovori smjelo,
blagodaću zasija mu čelo.

Duh se Sveti s’ Neba na nj’ ga spusti,
a narod se u čudu prekrsti,

jer znavahu da u Crnoj Gori,
niko tako sa Blažom ne zbori.

N’o kad Blažo razumi besjedu,
gordoumnik planu u ijedu,

ršum čini na mladoga Rista,
Radoviću viđećeš odista,

što moć znači Titove Partije,
do sad niko dobro proša’ nije,

ko u riječ Blažovu ugazi,
Radoviću dobro mi se pazi.

Viđećemo ko će zadnju reći,
ovo lasno neće ti proteći.

Okupljena masa zanijemi,
svi stajahu kao skamenjeni,

svi do jednog osim mladog Rista,
blagodatna duša ova čista,

ne ustuknu pred sjenom iz Ada,
što sa Crnom Gorom gordo vlada.

Već ponosno glave uzdignute,
pošto nije poljubio skute,

zloj Aždaji koja narod tlači,
uputi se ka Donjoj Morači,

k’ rodnoj kući na Zelene Bare,
đe zakoni Božji gospodare.

Malo prođe dugo ne potraja,
podiže se Crvena Aždaja,

Jovanović Blažo zlotvor stari,
oće kobni naum da ostvari.

Oće mladog Rista da omete,
da nauke ne izuči svete,

jer Ristova besjeda ga peče,
pa ljutito u Komitet reče:

Istog časa i iz stope ove,
oću vojni odsjek da se zove,

Kolašina grada bijeloga,
da u kuću Ćira Blaginoga,

či me đetić pred narodom preša’,
istog časa pošalje depeša,

i u njojzi ovako da piše,
nema Risto odmaranja više,

Mornarica čeka te junačka,
zbog tvojega jezika dugačka.

Tri i po’ ćeš godine da služiš,
isto tol’ko s’ puškom da se družiš,

kao vojnik Titove Armije,
pa nek’ vidi ko se zadnji smije.

Blažo zbori a Partija tvori,
bjehu časni Radovića dvori,

zalazećim suncem okupani,
kad banuše ka’ vjetrom duvanu,

pismonoše sa ledene Tare,
na Zelene Radovića Bare.

Ispred kuće Ćirove dođoše,
pa ka’ ljudi u nju ne uđoše,

nego viču iz grla bijela,
da ih čuje Morača cijela:

Izađ’ Risto nosimo ti pismo,
jer mi ođe za konaka nismo!

Mladi Risto pred njima izađe,
uze pismo bez ikakve svađe,

a kad im je ugledao pleći,
stade pismo čitati stojeći.

Pismo čati Radoviću mladi,
vidi da mu oko glave radi,

Jovanović Blažo i Partija,
pa govori momačka delija:

E tako me Gospod ne ubio,
neće biti što si naumio.

Jer će Risto iz istijeh stopa,
da s’ Evrope Zapadne dokopa.

Tamo nema Vazala tvoije,
Risto Ćirov tankovina nije,

nego momče od riječi tvrde,
što sam reka tako će da bude.

Pa ulježe u kuću polako,
onda majci govori ovako:

Majko moja velika je preša,
evo mi je dopala depeša,

Jovanović osvetu mi sprema,
moram bježat’ jer mi druge nema.

Oće Rđa tri godine dana,
da me biju talasi Jadrana.

Da ne vidim kopna sa pučine,
oni tamo sve će da učine,

samo da me od Boga odvoje,
al’ tako mi tvrde Vjere moje,

od tog majko ništa neće biti,
jer ja ću se odmah uputiti,

put Evrope slobodarske naše,
đe Titove ne vladaju Paše.

Tu ću svoju školu izučiti,
i ka’ Pop se ovamo vratiti.

Sluša majka svoga milog’ sina,
kojeme je osamn’es godina,

a govori k’o staro čeljade,
trpi majka prevelike jade.

Trpi majka al’ se ipak smije,
da bol duše od sina sakrije,

pa mu veli: Sreća nek’ te prati,
znam nećeš nas tamo obrukati,

uči sine i dobar nam budi,
znaj da svakom Gospod s’ Neba sudi.

Kad blagoslov majčin Risto dobi,
i Ćiro ga ada drugi ko bi,

blagoslovi očinski polako,
a sve ovo svrši se ovako.

Uz pomoć je jednoga čovjeka,
Risto brzo dokumenta steka’,

za legalan prelazak granice,
pa uz pomoć svoje porodice,

„diže sidro“ sa Zelenih Bara,
a do voza isprati ga stara,

bratska ljubav i bratsko imanje,
Lakićević Jovan u svitanje,

sa besmrtnim Banom Poezije,
koji više među nama nije,

n’o sa Neba gleda na nas ođe,
unuk Mine moračkoga Vođe,

glava silnog Moma Vojvodića,
ispratiše Rista Radovića.

Od tog’ dana trinaest godina,
Risto Ćirov ljudska veličina,

po bijelom svijetu stranstvova,
tamo steče zvanje Bogoslova.

Preko Berna, Rima i Pariza,
do Atine antičke je stiza’.

Pr’o Soluna i Gore Atonske,
divan cvijet zemlje crnogorske,

gazio je bez ikoga svoga,
a po volji Milostivog Boga,

u Grčkoj je đe s’ ne zbori naški,
Sveti postrig primio monaški.

Pa tu Risto nesta’ ka’ u vodi,
al’ se Novi Radoviću rodi,

za kojeg će Vaseljena znati,
kad vrijeme dođe on se vrati.

K’o što reče da će da se vrne,
u mantiju po sred Gore Crne.

Tako riječ održa zadatu,
na vrhove Bjelasice datu,

silnom Blažu i njegovoj sviti,
Radovića toga sada kiti,

glavu Mitra, grudi Panagije,
zna se da je to Amfilohije,

koga narod od milošte zove,
Arhi-Đedom Vaseljene ove!

Sočinitelj: Mladen A. Šarčević Crmnički
Oktobar 2018 g.

Izvor: Fejsbuk stranica Manastir Kosijerevo