Storija o biciklisti

Piše: Nikola Malović

Sezonski se jul vozilima deboto napunio, tako da biciklist osjeća hiperinflaciju prednosti, jer je na 90% dionica brži od kolone automobila. Totalna prednost biće evidentna u apsolutnom špicu, od Petrovdana, 12. jula, do Velike Gospojine, 28. avgusta, kada će se kolona automobila protezati od graničnog prelaza Debeli brijeg do na kraj Boke i kada će ta kolona biti zmija koja se uopšte ne pomjera zbog uskih grla pred svima gradovima

I galebovi po bovama znaju da će mnogi ljetujući ljudi platiti na ćupriji ako već neće na mostu, tako što će ih barem jedan konobar odrati, tako što će obećani pogled na more zapravo biti djelimičan pogled na more, tako što će satima putovati od Herceg Novog do Budve, tako što će im pauk odnijeti kola – jer ljeti sa sjevera, iz nerazvijenog dijela Crne Gore, na razvijeni jug sađu mnoga „specijalna vozila tipa pauk“ i počnu da love automobile niže klase, ne hajući ič hoće li nesrećni vlasnici ikad više poželjeti da posjete krasni Montenegro.

Tri ljeta zaredom morao sam taksijem i sa parama za otkup po upekloj zvijezdi do udaljenog mjesta gdje se drže oteta vozila, jer pauk – koji u julu i avgustu harači, umjesto da uklanja vozila koja stvarno ometaju saobraćaj, diže automobile redom, budući da je sistemski dozvoljeno da u primorski grad uđe višestruko više auta od raspoloživih parking mjesta.

Tom sam trošku, za otkupe otetog vozila, jednom morao da stanem ukraj!

Kao usvojitelj Andrićeve mudrosti po kojoj „nema vlasti bez bune i zavere, kao što nema imanja bez brige i štete“, i kao čovjek koji živi u zgradi, odlučio sam da kupim električni bicikl uprkos brizi od krađe, računajući da se e-bajk ne može pokrenuti bez kartice, da ti za bateriju treba ključ, te da je bicikl dodatno vezan sajlom za anker-alku.

Da vozim bicikl naučio me ranih 70-ih rođak Neno, na obalnom putu u Bijeloj. Nije to bilo vrijeme kada se biciklom išlo u školu, pa sam u školu išao pješke, ali do plaže udaljene 500 metara, kad i do prodavnice, jesam stalno.

Sa Rogovim Poni biciklom prvo sam se otisnuo do Turskog rta u tjesnacu Verige, a onda mi je, kao Forfestu Gampu, kad je ono počeo da trči, palo na pamet da odem još dalje, do uvale Kalardovo s one strane Zaliva, odakle sam iz blizine gledao avione kako sleću na Tivatski aerodrom i poleću s njega. Iz pijeska uvale Kalardovo vadio sam školjke vagane, Venus verrucosa, koje Tivćani zovu pelegrini, i crn ali ne i pečen, nosio na biciklu nekoliko kilograma tetki Cvetki, Nenovoj majci, da nam ih svima spremi na rižot, jer je baš ona to najbolje znala. Imao sam 13-14 godina kada mi je jedan crnogorski policajac iduvao gume u pješačkom dijelu Njegoševe ulice u Herceg Novom, jer sam greškom pomislio da se tuda i biciklom može.

Rogovim Ponijem mnogo puta sam obišao unutrašnji dio Boke Kotorske, danas po zaštitom Uneska. Prešao bih besplatno trajektom od Kamenara do Lepetana, a onda preko Stoliva, Prčanja, Mula, Kotora, Dobrote, Perasta, Risna i Morinja, suprotno kazaljki na satu, vraćao se na početnu tačku, što je činilo krug od oko 45 kilometara.

Roditelji su mi 80-ih kupili bicikl desetobrzinac, kojim sam krenuo u nove ture, u doba kada kaciga nije bila obavezna. Samo jednom sam iz Bijele zapucao do Dubrovačkog aerodroma, uz kilometrima dug, veliki uspon Debeli brijeg (na kome je danas granični prelaz sa Hrvatskom), loše proračunavši vrijeme potrebno za povratak.

Bila je pala noć, pa sam morao da upalim dinamo da bih u godinama kada nije bilo putne rasvjete kazivao sam sebi put, no je povratak sa dinamom koje tare prednju gumu i tako proizvodi svjetlo – znatno usporio moju brzinu, te sam se vratio nakon više od sedam sati s teškom upalom mišića i testisima, sutradan, veličine kokošjeg jajeta.

Od 1989. sam vozač auta, s pauzom tokom studija, kada sam bio pješak u Beogradu, tj. imalac studentske povlastice GSP-a. Od mnogo prilika da vozim tuđa kola mislim da nisam iskoristio ni jednu, polazeći uvijek od toga da ne bih uživao u tome da neko vozi moja. Za 36 godina vožnje, nikog nisam ogrebao, a mene su, posebno na parkinzima, doslovno izubijali.

Kako bilo, eto me u sedlu ponovo, nakon 36 godina.

Tačno je: ko jednom nauči da pliva ili vozi bicikl, nikad ne zaboravlja.

Upravljanje električnim biciklom za mene je postalo otkrovenje. Nemam 100% povjerenja da se neće zapaliti litijum-jonska baterija, možda ne sama od sebe, ali možda na julskom suncu hoće, ili hoće ako bokeška kiša nalik monsunu prodre do baterijine intime. Kupio sam najmanji model e-bicikla na tržištu, ms energy e-bike i20, kojim do roditelja u Bijeloj, na 12 kilometara od Herceg Novog, u špicu sezone stižem sat vremena prije negoli bih to mogao kolima. Obalne su gužve nehumane, ili su pak direktno proporcionalne nesposobnim generacijima političara da problem riješe zaobilaznicom u zaleđu Boke Kotorske. Ili mostom preko Zaliva. Ili podmorskim tunelom. Da učine nešto za spas svih nas, i Primoraca i turista.

Sa kacigom na glavi, prslukom noću i trepćućim crvenim svjetlom straga, često putujem na relaciji Herceg Novi – Bijela, i obratno, prosječnom brzinom 24-26 km/č. U kolima čovjek moće da pusti muziku, ali je biciklisti bolje da čuje sve vrste zvukove, iz razloga opreza, da promišlja o temama novih tekstova, da se moli, ili da u mislima unapređuje biznis ako ga ima…

Tokom vožnje, iz Herceg Novog ili ka Herceg Novom, oči opažaju kako oleandri oblacima cvjetova krase vrijeme od aprila do jeseni, kako superiorne kao puzavice mnoge bogumile ili bugenvilije u nekoliko nijansi krase mnoge vrtove i terase, kako lovora ima svuda, palmi svih vrsta, pitospora u cvatu, kalistemona, mirisne žukve sa kožastim žutim cvjetovima, divljeg nara koji označava da su školjke mušlje najpunije mesom, te mnogih biljaka i cvijeća tože na drveću, poput bijele magnolije – simbola zrele predsezone.

Oči bicikliste opažaju kako polako sa sezonom narasta inflacija nautičkih dešavanja u bokeljskom akvatorijumu, kako sve učestalije pristižu kruzeri, ploveći gradovi od kojih svaki u Kotor dovozi po 10000 očiju koje ne vide u što gledaju i po 10000 ušiju koje ne čuju šta im vodiči kazuju. Vide se mega-jahte, jahte, jedrilice, katamarani, gliseri, spram kojih drevne barke, sve rjeđe drvene a sve češće plastične, kao da zaziru, kao da ulaze u se. Biciklist ne jednom zastane da bi se divio divinskom dizajnu plovila koje sigurno imaju makar jednu tajnu odaju za gojenje sezonskih strasti.

U aprilu, maju i do prve polovine juna, 12 kilometara se prelazi za 33  minuta, ka Heceg Novom pet minuta duže, zbog uspona pred uzvišenjem na kome je Stari grad. Sezonski jul vozilima se puni iz dana u dan, tako da biciklist osjeća sve veće prednosti, jer je na 90% dionica brži od kolone automobila. Totalna prednost biće evidentna u apsolutnom špicu, od Petrovdana, 12. jula, do Velike Gospojine, 28. avgusta, kada će se kolona automobila protezati od graničnog prelaza Debeli brijeg do na kraj Boke i kada će ta kolona biti zmija koja se uopšte ne pomjera zbog uskih grla pred gradovima, posebno pred noćni izlazak, posebno ako Bog primorskoj pustinji dadne kišni dan tokom koga se furešti uzroje, uđu u auta da obilaze, pa naprave kolaps – saobraćajne gordijevske čvorove.

Suvišci ljepota

 Kada sam u aprilu i maju odabirao da se u Herceg Novi vratim obalnim putem, svakog sam časa imao potrebu da kočim i zastajem, eda bih fotografisao neke od suvišaka ljepota, preostalih iza besomučne betonizacije. Ponekad je to bila stara vila na pjeni od mora, kaktus u cvatu, rani kupači, skladna kakva porodična novogradnja sa vrtom, džinovski žbun divlje konopljike Vitex agnus castus, pored koje se fotografavaju osmijehnuti furešti, ubijeđeni da je to marihuana, Cannabis sativa. Jer do te mjere sliče.

I kao što u februaru ariju iliti vazduh parfimiše mimoza, tako je u maju ariju parfimisao jasmin. S velikim guštom prolazio sam doslovno pored oblaka jasmina u raspusnom cvatu, i na deset metara od mora udisao jedan od najljepših mirisa koje je dizajnirao Bog, bez mrve hemije.

Put dugo vodi po ravnom, pa ne treba mijenjati brzine, ali je pred Herceg Novim uputno proći pored manastira Savina, gdje sam jednog sunčanog dana svratio jer mi je kao uredniku novog izdanja knjige „Naše Primorje“ nedostajala fotografija biste Marka Cara, rad vajara Petra Palavičinija. Marko Car je bio Novljanin, Srbin katolik, prvi predsjednik Srpske književne zadruge, sahranjen kao pravoslavac u manastirskoj porti, tik uz grob Jovana Sekulovića, koji je 1898. godine, u gradu od 1382, osnovao prvo klasično knjižarstvo i izdavaštvo.

Fotografisao sam u Baošićima, preko spomen-ploče Pjeru Lotiju, hotelski mastodont u izgradnji, koji će, s dozvolom vlasti, uskoro staro žalo zatrpati kilotonama supstrata neadekvatnog hemijskog sastava, i u grob pohraniti sve žive specije iz litoralne zone. Zašto? Zato da bi se na vještačkoj plaži moglo da stavi više ležaljki i suncobrana.

S bijelim bubrezima na sicu fotografisao sam plavu metalnu oznaku na kojoj piše Obala solunskih dobrovoljaca 1, tako što se oznaka vidi na desnoj polovini slike, a na lijevoj izvor, iz koga smo, kao djeca, pili vodu. Dobro je da u Boki postoji Obala solunskih dobrovoljava, jer ih je Boka dala, a još bi bolje bilo da se Aleksandrova obala u Zelenici zove Obala kralja Aleksandra, da ne bi bilo zabune po kom Aleksandru je dobila ime. Odatle je jugoslovenski kralj razaračem „Dubrovnik“ krenuo na svoje poslednje putovanje, za Marsej, 1934.

Iza vrata s gvozdenom rezom i prozorčićem

 Imaće tome pune dvije godine kako sam, iako ne slavim rođendan, s roditeljima i suprugom u taj nedeljni dan popio botilju pjenušavog vina, te odlučio da se kolima otpelam do plaže na kojoj se draga i ja kupamo preko 30 godina, jer je julski dan bio vreo. U povratku dugom svega 1000 metara, presrela me policija, ustanovila promil, oduzela mi slobodu, zaključala vrata sa gvozdenom rezom i metalnim prozorčićem u podrumu hercegnovskog MUP-a, gdje sam u šporkoj ćeliji bez prozora, kroz koju kao da je prošao 1001 migrant, proboravio pet sati nadgledan kamerom. Maricom sam sproveden do Opštine gdje mi je suđeno za prekršaj, i gdje je rodno ravnopravna sutkinja rekla da ako do Nove godine ne dobijem rješenje o zabrani upravljanja motornim vozilom, i neću. Čak i ako dobijem, rekla je, ako dokažem da imam neodložne obaveze u tom periodu, period od tri mjeseca može da se zamijeni za neki drugi.

Nakon što sam u postu dočekao 1. januar 2024, pomislio sam da sam sa pet sati zatočeništva i sa 200 evra kazne odslužio državi, ali – ne lezi vraže. Sedmog aprila 2025. javio sam se na nepoznati broj iza koga je bio crnogorski policijot koji me zvao da mi uruči Rješenje o kazni: Zabrana upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od tri mjeseca.

Trebalo je da 24. aprila u Biblioteci grada Beograda sa sumalo akedemikom Slobodanom Antonićem i rediteljem Boškom Milosavljevićem govorim na temu „S mora i Dunava – O znacima vremena“, ali je inspektor u hercegnovskom MUP-u bio neumoljiv: ne može se mijenjati kazneno tromjesečje.

Mogao sam, kao dobitnik najveće gradske, Oktobarske nagrade grada Herceg Novog, da povučem mnoga imena za rukav, ali bi me to potezanje imena zadužilo na drugi način, te sam na nagovor organizatora Dragana Paunovića odlučio da se u Biblioteci grada Beograda pojavim na video-bimu. Bogu hvala, sala je bila puna, i veče imenovano po jednom stihu iz Svetosavske himne – uspješno.

Vozačka mi dozvola nije oduzeta (?). U MUP-u su na moje pitanje šta bi se dogodilo kad bih bio uhvaćen u vožnji, odgovorili da bih završio u zatvoru.

Pet sati sam punio bateriju mog novog električnog bicikla i stavio ga u pogon. Imaće tome 50 ljeta kako vozim bicikl.

Izvor: PEČAT