Stevan Gajić: Promoteri NATO gube pozicije na Balkanu

Istovremeno su se predstavnici tri državotvorna naroda Bosne i Hercegovine dogovorila o formiranju novog Savjeta ministara, zbog čega je opozicija u Republici Srpskoj osumnjičila lidera tamošnjih Srba Milorada Dodika da je napustio beskompromisnu poziciju nedopustivosti stupanja BiH u NATO. Vlastima Srbije, pak, nije pošlo za rukom da obnove pregovore o „normalizaciji odnosa“ s kosovskim separatistima. O zbivanjima koja su obiljležila balkanske zemlje 2019. i o svojim očekivanjima od nastupajuće 2020. godine, za EADaily govorio je srpski politikolog, naučni saradnik Instituta za evropske studije (Beograd) i profesor po pozivu Moskovskog državnog univerziteta za međunarodne odnose (MGIMO) pri Ministarstvu spoljnih poslova Ruske Federacije dr Stevan Gajić.

Krajem 2019. godine u Crnoj Gori je usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti, zbog čega je na ulice crnogorskh gradova izašao neočekivano veliki broj demonstranata. Crnogorci su ustali u zaštitu Mitropolije crnogorsko primorske Srpske pravoslavne crkve, čija prava poništava novi zakon. Ko će, prema Vašem mišljenju, izaći kao pobjednik u ovoj konfrontaciji?

Zbivanja povodom donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori ogolila su prostu činjenicu da predsjednik zemlje Milo Đukanović nema ništa čime bi ubijedio svoje zapadne partnere u sopstvenu političku upotrebljivost. Zbog toga je širio priču o „pogubnosti pravoslavnog uticaja Srbije i Rusije“, pokušavajući da oživi propalu tezu iz 2016. godine, od koje su već svi umorni, posebno poslije grotesknog sudskog procesa protiv učesnika takozvanog državnog udara.

Bez obzira na to, sporni zakon samo jače nadahnjuje hiljade građana Crne Gore da svakodnevno izlaze na ulice i protestvuju protiv tog dokumenta. Za malu zemlju od 600 000 stanovnika brojke su zaista veličanstvene. Ako uzmemo sve gradove zajedno u kojima se dešavaju protesti, možemo reći da na crkvenim litijama svaki put učestvuje najmanje 100 000 ljudi.

U takvoj situaciji Đukanović najvjerovatnije neće imati drugi izbor do da zaoštri konfrontaciju. On razumije jednu stvar, ukoliko bi Podgorica odustala od zakona, što od njega zahtijeva Mitropolija crnogorsko primorska SPC, to će biti kraj njegove vlasti. Pri tome on se neće gaditi ni da upotreijbi pomoć spoljašnjih sila. Probni balon već je pušten kada se u crnogorskim medijima pojavila informacija da su crnogorski organi bezbjednosti pozvali u pomoć teroriste separatističkog Kosova iz takozvanog specijalnog odreda policije ROSU. Vijest je potom demantovana.

Narodni protesti u zaštitu Srpske pravoslavne crkve kao da su rastočili crnogorsku vlast. Narod je odbacio sve što simboliše antisrpstvo u Crnoj Gori. Na protestima se pojavljuje zastava Kneževine Crne Gore, srpska trobojka s bijelim orlom. Ljudi pjevaju pjesme o srpskom Kosovu i stalno ističu zajednički kulturni kod koji propaganda crnogiorskog režima pokušava da izbriše iz svijesti svojih građana. Proradio je, međutim, efekat bumeranga. Regionalne medije preplavila je vijest da je jedan policajac dao otkaz po sopstvenoj želji, rekavši da su se u njemu sukobili saradnik organa bezbjednosti i pravoslavni vjernik i da je vjernik pobijedio. Crkva je već pobijedila u borbi za ljudska srca.

Narod u Srbiji i Republici Srpskoj takođe izlazi na ulice da bi podržao sunarodnike u Crnoj Gori. Može li Mitropolija crnogorsko primorska računati na takvu podršku rukovodstva Srbije?

Reakcija zvaničnog Beograda na događaje izazvane crnogorskim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti prilično je mlitava zbog čega se nameće zaključak da je taj zakon donijet uz prećutnu saglasnost rukovodstva Srbije. Izjave koje daju srpski ministri na ovu temu predstavljaju skup teških riječi krunisanih konstatacijom da se Srbija neće miješati u unutrašnje stvari Podgorice. Takođe, Beograd nije preduzeo uobičajene diplomatske poteze primjerene takvoj situaciji kako bi izrazio neslaganje sa zakonom. Suština je u tome da mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije smeta predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću isto koliko i Đukanoviću. Amfilohije ne dozvoljava Đukanoviću da otme imovinu SPC i stvori sopstvenu crkvu, a Vučiću kvari planove za podjelu Kosova i Metohije sa albanskim separatistima i izdaju interesa srpske države u njenoj južnoj pokrajini.

Događaje u Crnoj Gori već treću sedmicu ignorišu evropski mediji, bez obzira što je riječ o ljudskim pravima, o imovinskim pravima crkve i o pravu na vjeroispovijest. Apsurd je u tome što ta osnovna prava, za koja se navodno zalaže Evropska unija, u Crnoj Gori ne štiti država već crkva. Od evropskih medija samo su austrijski i njemački izvještavali o događajima u Crnoj Gori.

Krajem 2019. premijer Makedonije Zoran Zaev podnio je ostavku. Treba li ovaj potez videti kao ispunjenje njegovog obećanja građanima da će podnijeti ostavku u slučaju da Makedonija do kraja godine ne počne pregovore o ulasku u Evropsku uniju? Da li će ponovo stupiti na tu dužnost?

Zoran Zaev došao je na vlast u Makedoniji na talasu narodnog nezadovoljstva vlašću Nikole Gruevskog. U tome je Zaeva u potpunosti podržao Zapad. On je, međutim, ubrzo postao nepopularan u stanovništvu iz niza razloga. Jedan od njih je preimenovanje države u Sjeverna Makedonija zbog ulaska u EU i NATO. Drugi je faktička federalizacija zemlje u pretvaranja Makedonije u albansko makedonsku državu. Zadatak Zaeva je da uvede državu u NATO. Poslije toga on može konačno da ode sa dužnosti. Zaev je takođe obećao narodu da će zemlju uvesti i u Evropsku uniju. On je organizovao referendum o preimenovanju zemlje koji je propao, ali je Brisel ipak podržao Zaeva i ponašao se kao da je referendum uspio. Sada je Makedoninja na pragu sjeveroatlantskog saveza. Čini mi se da će čim pređe taj prag to biti kraj političke karijere Zorana Zaeva.

U drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj početkom godine pobijedio je Zoran Milanović. Da li će se pod novim predsjednikom promijeniti život u zemlji i može li se očekivati poboljšanje srpsko hrvatskih odnosa?

Teško da će se odnosi Zagreba i Beograda popraviti dolaskom na vlasti Zorana Milanovića. Zapravo je prethodni predsjednik Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović bila idealan partner Aleksandra Vučića. U odnosi Srbije i Hrvatske stalno se održava određeni nivo zategnutosti, što je zapravo bila dobro koordinisana partija stonog tenisa. Prvo bi Kolinda istupila i dala žestoku izjavu na račun Beograda, zatim bi isto tako žestoko odgovorio neko od srpskih ministara, ali sve to bilo je lažno. Može se reći da su svi regionalni lideri igrali istu igru podgrijevanja nacionalnih osjećanja i svi ti procesi simulacije konflikta kontrolisani su radi konačnog cilja uvlačenja svih balkanskih zemalja u NATO pod izgovorom čuvanja mira u regionu. Što se tiče same Hrvatske, tako se situacija neće promijeniti. Stanovništvo ubrzano napušta zemlju i prema nekim procjenama na teritoriji Hrvatske trenutno živi samo tri miliona ljudi. Mladi ljudi u potrazi za poslom odlaze na Zapad, Hrvatska je članica Evropske unije i oni u rukama imaju evropski pasoš i dozvolu za rad na teritoriji čitave Unije. Plate u Hrvatskoj su više nego u Srbiji, ali su ipak mnogo niže nego u razvijenim državama EU.

U Bosni i Hercegovini krajem prošle godine tri vodeće partije konačno su poslije dugih pokušaja postigle saglasnost o formiranju Savjeta ministara. Kakva budućnost očekuje Bosnu i Hercegovinu s obzirom na to da strane još različito gledaju na perspektivu ulaska u NATO?

Budućnost Bosne i Hercegovine vezana je za budućnost Srbije, ako Srbija uđe u NATO ući će i BiH. Razlog za to je neraskidiva veza Republike Srpske i Srbije. Nije uzalud pred postizanje dogovora između vodećih političkih subjekata u BiH lider vladajuće partije u Republici Srpskoj Milorad Dodik dolazio na konsultacije u Beograd. Opoziocione partije u Republici Srpskoj burno su reagovale, optužujući Dodika da je pristao da potpiše dokument kojim se otvara mogućnost integracije BiH u NATO. Takve sumnje izazvalo je to što Dodik nije upoznao javnost Republike Srpske sa punim tekstom dokumenta. Koliko je opravdana bojazan opozicije pokazaće vrijeme, ali se već sada može reći da će po pitanju ulaska BiH u NATO Republika Srpska slijediti kurs Srbije.

Cijela 2019. godina u Srbiji protekla je u pokušajima obnavljanja pregovora o „normalizaciji odnosa“ s Prištinom. U zemlji ne prestaju akcije opozicije koja namjerava da bojkotuje parlamentarne izbore ovog proljeća. Kakvi izazovi očekuju Srbiju ove godine?

Srpsko rukovodstvo ušlo je u novu godinu opterećeno dvijema velikim aferama koje i dalje bacaju sijenku na njegovo djelovanje. Jedna od njih je afera „Jovanjica“, nazvana tako po plantaži najvećih zasada marihuane u Evropi. Plantaža je dobijala subvencije države i ta činjenica izazvala je mnogo pitanja. Druga se tiče prodaje oružja srpske fabrike „Krušik“ trećim licima koja su ga potom preprodavala teroristima na Bliskom istoku. Ono se takođe pojavilo u rukama ukrajinskih vojnika u Donbasu.

Nastupajuća 2020. godina biće godina opozicionog bojkota izbora. Primjetno je da Evropska unija, koja pokušava da postane posrednik u dijalogu srpskih vlasti sa opozicijom, nije zadovoljna time što Aleksandar Vučić mijenja zakon o izborima neposredno pred njihovo održavanje. On pokušava da snizi cenzus sa pet na tri procenta kako bi u parlament ušlo što je mogućno više lažnih prozapadnih i lažnih nacionalističkih partija. Tim načinom on namjerava da stvori privid pluralizma u novom parlamentu čiji sastav bi mu pomogao da ispuni njegov glavni zadatak, zaključenje „pravno obavezujućeg sporazuma“ s Prištinom i otvaranja puta integracije Srbije u NATO. Mislim da mu to neće uspjeti jer Evropska unija takve izbore ne može priznati legitimnim.

Što se tiče pregovora s Prištinom, smatram da su oni propali. Problem je u tome što je sav proces pregovora u Briselu Beograda i Prištine koordinisao NATO. Trenutno su glavni partneri NATO na Balkanu izgubili svoje pozicije ili se bore da ih sačuvaju. U Makedoniji je to doskorašnji premijer Zoran Zaev, u Hrvatskoj bivši predsjednik Kolinda Grabar Kitarović. Lider separatističkog Kosova Hašim Tači će po svemu sudeći morati da se pojavi kao optuženi pred novim sudom za zločine „Oslobodilačke vojske Kosova“ u ratu 1998—1999. godine.

S druge strane, na političku scenu ušao je Aljbin Kurti koji nije učestvovao u igri stvaranja stalne vještačke napetosti između Beograda i Prištine. Dovoljno je samo ovlašno baciti pogled na srpsku žutu štampu da se stekne utisak kako se zemlja u proteklih godinu dana već stotinu puta našla na ivici rata. Kurti je ultranacionalista, ali on, kako god to paradoksalno zvučalo, štiti Ustav Srbije time što zaustavlja obnavljanje pregovora s Beogradom. A pošto briselski pregovori vode de fakto Beograd činu priznavanja nezavisnosti Kosova i stvaranju „Velike Albanije“, njegova nepopustljivost je u stvari dobra za Srbiju.

Izvor: EADaily.com