Stefano Vernole, pokretač italijanske peticije o KiM*: Motiv mi je pravda za srpski narod

Za KM novine govori Stefano Vernole, pokretač peticije o italijanskom povlačenju priznanja albanskih separatista na KiM* iznoseći svoje razloge zbog kojih je to učinio kao i očekivanja od nje u budućnosti.

Peticija koja je pokrenuta u Italiji, a o povlačenju priznanja „nezavisnosti“ kosovskih separatista upućena Donjem domu Parlamenta, izazvala je veliku pažnju javnosti u Srbiji. Svakako ne i koliko zaslužuje budući da su mediji na srpskom jeziku mahom u vlasništvu korporacija i interesnih grupa koje agituju upravo da priznanje stigne i iz Beograda. Ipak, ovakva inicijativa u zemlji u kojoj zvanična Vlada iz Beograda ne lobira po ovom pitanju niti ulaže diplomatske napore, privlači pažnju jer je odraz postojeće probuđene svijesti o nepravdi koja leži u nasilno nametnum rešenju na štetu Srbije i njegovim negativnim posledicama ne samo po Srbiju.

Poznato je da je današnju formu ovog problema oblikovalo medijsko izvještavanje koje je i odgovorno za umirivanje savjesti svjetske javnosti i pripremu za NATO agresiju kao i potonju okupaciju Kosova i Metohije*. Valjda zato i ne iznenađuje što je jedan od glavnih pokretača peticije upravo italijanski novinar, Stefano Vernole. Jedan od onih koji nisu iznevjerili svoju profesiju iako, nažalost, ne predstavlja većinu. To ga nije spriječilo da ostane privržen pravdi i da je traži za Srbe i putem ove peticije. Svoju iskrenost i razumjevanje suštine problema dokazao je i ovaj put spremnošću da u razgovoru za KM novine, srpskoj javnosti približi okolnosti i uvjerenja koja su iznjedrila ovu inicijativu.

KM: Šta Vas je motivisalo da pokrene ovu peticiju?

Motivi ove inicijative su višestruki. Prije svega osjećaj pravde za srpski narod, koji je pod rizikom da vidi kako mu je srce matične države, Kosovo i Metohija*, trajno otrgnuto. Drugo, poštovanje međunarodnog prava, a posebno Rezolucije 1244, ne samo u dijelu koji potvrđuje srpski suverenitet nad Kosovom i Metohijom*, već i zato što je trebalo da ohrabri povratak izbjeglica u njihove domove. Treće, očuvanje međunarodne stabilnosti; priznavanje novoizgrađene države na Balkanu dovodi do nastanka opasnog domino efekta u cijelom regionu, na štetu nacionalnih interesa i same Italije. Štaviše, priznavanje Kosova* od strane Italije 2008. godine bilo je u Vijeću ministara bez ikakvog učešća različitih političkih snaga. S obzirom na trenutnu situaciju, sada se čini prikladnim da počnemo barem parlamentarnu raspravu o ovom pitanju.

KM: Šta su vidjeli kada su bili na Kosovu i Metohiji* tokom devedesetih godina? Da li se to poklapalo sa onim što ste očekivali?

Kada sam početkom devedesetih otišao u bivšu Jugoslaviju, a zatim i na Kosovo i Metohiju*, nisam imao posebno saosjećanje prema narodima u konfliktu. Međutim, kada sam provjerio stvarnu situaciju na terenu, shvatio sam da smo svjedoci velike medijske manipulacije od strane Atlantskih lobista. Ako sigurno postoji odgovornost Srba i, u nekim slučajevima, krivica za zločine, odgovornost drugih strana uključenih u sukob i, prije svega, spoljnih aktera bile su mnogo veće. Teško je odrediti procente krivice, balkanski nacionalizam je sigurno korišćen od strane nekih sila za svoje geopolitičke ciljeve.

KM: Kakvi su bili izvještaji svjetskih medija o ondašnjoj situaciji na Kosovu i Metohiji*?

Međunarodni mediji u osnovi su izvještavali kao da se na Kosovu* odigrava poslednja epizoda procesa destabilizacije bivše Jugoslavije koju je tražila Srbija, a posebno Slobodan Milošević radi opstanka na vlasti. Očigledno, niko nije analizirao istorijske, religijske i geopolitičke uzroke sukoba. Niko nije govorio o „OVK“ i nasilju koje je počinjeno nad civilima, Crkvom i srpskom policijom na Kosovu*. Niko nije istakao da su klauzule koje su ponuđene Vladi iz Beograda tokom diplomatskih pregovora u Rambujeu, neprihvatljive za bilo koju suverenu zemlju. Zbog toga je stvorena medijska klima kriminalizacije Srbije koja je bila u funkciji prizivanja vojne intervencije NATO-a.

KM: Kako ste doživjeli dalji razvoj situacije na Kosovu i Metohiji*? Kako su se mediji ponašali u Jugoslaviji a kako svjetski mediji?

Međunarodni mediji znatno su potkopali pitanje Kosova i Metohije* nakon NATO okupacije teritorije. Bilo je ispravno govoriti o nasilju do kojeg je došlo u Beogradu nakon samoproglašenja (kvazi-nezavisnosti) Albanaca u Prištini, ali ništa više od toga. Očigledno je da ne postoji interes da se govori o nasilju nad manjinama koje tamo žive, pokušajima da se uguši pravo samostalnog odlučivanja Srba na sjeveru, uništavanju hrišćanskih pravoslavnih crkava, porast vehabizma, građanima protjeranim iz svojih kuća, getima i prije svega, stvaranju narko države u srcu Evrope. Neuspjeh NATO-a i evropske misije bio bi previše očigledan.

KM: Čini se kao da mediji više govore o stvarnim uzrocima nego ranije. Da li mislite da dolazi do preokreta u izvještavanju o onome što se događalo?

Do male promjene u medijskom izveštavanju o situaciji na Kosovu i Metohiji* došlo je tek sa padom američkog uticaja na međunarodne vodeće medije. Nova administracija američkog predsjednika Trampa je nesumnjivo manje zainteresovana za geopolitičku prekomjernu izloženost kojoj su pribjegavale prethodne američke predsjedničke administracije, ali ona se mora baviti unutrašnjim potezima „Duboke države“ (CIA, Pentagon, itd.) koji je usmjeravaju u suprotnom smjeru. Očigledno je da postoji i problem kulturne prirode, koji su interesi Evrope da favorizuje napredovanje muslimana nalik salafistima (konzervativnim fundamentalistima) na svojim granicama? Sjetite se u kom procentu su upravo sa Kosova* otišle veće vehabijske grupe koje su pokušale da svrgnu Asada u Siriji. Koji su interesi Evrope za uvoz kriminalaca i droga iz ovog regiona? Šta će Evropa dobiti od novog sukoba na Balkanu? Svaki medijski operater iskrenih namera nemoćan je u postavljanju ovih pitanja i istovremenom opisivanju stanja drugačije nego što je do sada učinjeno.

KM: Posledice, u tom slučaju, mogle bi da budu slične kao u Srbiji 1999. Kako ste Vi doživjeli to bombardovanje?

Bilo je veoma tužno živeti u to vrijeme, pogotovo zato što je Italija – čija je Ambasada ostala otvorena u Beogradu tokom NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore – aktivno učestvovala u sukobu. Bila je to sramota za zemlju kao što je Italija, koja ustavom zabranjuje snabdjevanje osvajačkih ratova, pogotovo u odsustvu UN-ove rezolucije koja bi ih ovlastila. Situacija apsolutno ograničenog suvereniteta naše zemlje se pokazala tako nedvosmisleno, jer je, da bi zadovoljila NATO i Sjedinjene Države, bombardovana prijateljska nacija poput Srbije, ustupanjem većine neophodnih vojnih baza tokom intervencije. Lično sam učestvovao u nekim demonstracijama protiv intervencije, ali je medijska barijera tada bila nenadmašna, zbog lažnog širenja propagande o nepostojećem genocidu nad Albanacima na Kosovu*.

KM: Da li ste nakon toga možda započeli neke aktivnosti u pokušaju da se čuje istina?

Svakako. Napisao sam nekoliko eseja na tu temu i učestvovao sam u desetinama javnih inicijativa da pokušam da barem delimično obnovim istinu o tome šta se desilo u bivšoj Jugoslaviji devedesetih, ali i nedavno. Ovo je goruća bitka kojoj će i dalje trebati mnogo vremena, ali siguran sam da se na kraju makar nešto pravde može izdejstvovati. Na zahtjev nekih srpskih i italijanskih prijatelja pokrenuo sam ideju o ovoj peticiji, a kako je vlada premijera Kontea, svakako više osjetljivija na ove događaje nego njihovi politički prethodnici, nadam se da ćemo o tome, čak i na zvaničnom nivou, makar govoriti drugim rečima.

KM: Koliko se narod Italije slaže sa zvaničnom politikom svoje vlade (u vezi sa Kosovom*)?

Uopšteno govoreći, italijanski narod ne zna apsolutno ništa o Kosovu*, osim ono što čuje direktno na televiziji ili pročita u novinama. Pitanje Kosova i Metohije* u suštini se tiče političkih elita i geopolitičkih analitičara koji su u Italiji uska manjina. To su događaji koji u medijima masovno odskoče samo kada postoje direktne i očite posledice, ratovi, izbjeglice i sl. u protivnom odmah se predaju zaboravu. Ovo očigledno nije problem samo za italijansko društvo, već i za sva zapadna društva u cjelini. To je i razlog zašto smo pokušali da to pitanje dovedemo na parlamentarni nivo, tako da se može odozgo da se razvija prema dolje.

KM: Kako javnost reaguju na peticiju o povlačenju priznanja Kosova* danas?

Generalno, ne znaju za nju. S druge strane, oni bolje informisani, dobro reaguju, shvataju da smo usred istorijske faze promjena i da preispitivanje situacije suvereniteta na Kosovu i Metohiji* može postati ključ za širu promjenu. Ali je sigurno da nije naišla na protivnike, ona je popularna i demokratska inicijativa koja se odnosi na određeni član italijanskog Ustava. Naravno, mnoge sumnje ostaju u vezi sa mogućnošću dobijanja konkretnih rezultata, čak i ako je malo dospjelo do javnog mnjenja.

KM: Kako mislite da će se situacija odvijati po ovom pitanju? Na kraju, koja je vaša poruka Srbima?

Predviđanje evolucije događaja na Balkanu je praktično nemoguće. Vjerujem da su narodi u regionu, još jednom podstaknuti, ipak umorni od sukoba. Zahvaljujući novoj ulozi međunarodne diplomatije koju predvode Rusija i Kina, dvije sile koje se protive daljem prenosu suvereniteta Srbijeu budućnosti, može naći manje ili više prihvatljivo mirno rešenje za sve. Trebalo bi potpisati novi sporazum o uspostavljanju granica i prava širom balkanskog regiona, ne samo na Kosovu i Metohiji, definitivno u okviru mirovnog procesa koji uključuje veliku međunarodnu mirovnu konferenciju. Italija bi mogla da bude najprikladnija zemlja u kojoj će se to učiniti. Srbi posebno kažu da u prošlosti nijedan narod nije bio toliko kriminalizovan i uvrijeđen na osnovu svog istorijskog sjećanja i svoje teritorije. Znam, međutim, da su Srbi u teškoćama uvijek bili uzvišeni i ja ostajem uvjeren da će ovog puta konačno uspjeti da dobiju potvrdu svoje pravednosti: stoga, nada nije izgubljena.

Izvor: KM Novine

Pročitajte još:

Polakote