Stav istoričara umjetnosti o podizanju brana na Morači: Manastir Morača je naš Partenon, drugog nemamo

Aktuelna tema gradnje hidroelektrana na Morači otvorila je niz nepoznanica. U tom mnoštvu problema nedovoljno su naglašene posljedice koje bi podizanjem brana pretrpio manastir Morača.

Priča o devastaciji manastirskih kompleksa u Crnoj Gori nije nova tema. Poznato je da su duhovni centri podizani na najljepšim lokacijama sa kojima su gradili neraskidivu cjelinu. Upravo su te pejzažne izuzetnosti na udaru neprimjerene aktivnosti sadašnjeg vremena. Ovih dana se okončala borba da se sačuva ostatak Sa-vinske dubrave, mediteranske šume, vjekovnog okruženja manastira Savine. No, odavno je prekinuta prvobitna pejzažna vizura manastira Praskvice, čiji su se maslinjaci spuštali do morske obale. Na prilazu Cetinju prvo vas susrijeću kuće u naselju Medovina, najahale na Novu džadu. potiskujući u drugi plan Tablju i sam Cetinjski Manastir. Manastir Morača je već doživio jednu degradaciju, izgradnjom sadašnje saobraćajnice koja ga je otrgnula od njegovog prirodnog zaleđa – kamenih litica.

Drugi dio priče počinje stvaranjem akumulacionih jezera za potrebe elektrana. Na udaru su se opet našli manastiri, koji su morali biti izmešteni, preneseni na nove lokacije. Prvo je izmješteno Kosijerevo, zatim je na red došla monumentalna Piva sa preko 1260 m2 fresaka i na kraju skromni monaški centar, manastir Dubočica. Kosijerevo i Dubočica su se sa idiličnih rječnih obala Trebišnjice i Ćehotine obreli na bezvodnim terenima, bez čari. Piva je zauvijek izgubila izvor Sinjca, čuveno Pivsko oko. Izmještanje manastira bilo je ,,nužno zlo“. Iako je sve urađeno po stručnoj metodologiji, uz primjenu konzervatorskih principa, oni više nijesu ono što su bili. Postali su „dvostruki bolesnici“, prvo zbog svoje starosti a dodatno zbog posljedica procesa izmiještanja.

Što čeka Moraču? Ona se ne može izmjestiti. Suviše je složen organizam sa toliko specifičnosti za koje naše društvo nije stručno ni materijalno doraslo. Njeno „čupanje“ iz veličanstvenog kanjona bilo bi neoprostiv zločin. Ostaviti je da se ogleda u mrtvim vodama jezera, bez vodopada Svetigore, isto tako neoprostiv zločin. Neminovna izmjena mikroklime bila bi dodatni, nepredvidljivi rizik njenog daljeg opstanka.

Stiče se utisak da šira javnost, pa i kulturna, dovoljno ne shvata kakvo blago Morača čuva. Nije samo to planetarno poznati prorok Ilija koga hrani gavran, čija antička ljepota nagovještava renesansu, koja će se roditi na drugoj obali Jadrana u freskama Đota. U Morači se, sticajem istorijskih okolnosti, odigrao jedan svojevrstan kulturni fenomen. Poslije obnove u XVI vijeku, kada su skromni majstori pokušali da prate rad svojih slavnih predhodnika iz doba nastanka manastira, Morača postaje stecište najboljih slikara XVII vijeka, čija su djela dosegla vrhunac u sferi postvizantijske umjetnosti na čitavom prostoru pravoslavnog Balkana. Pop Strahinja iz Budimlja. hilandarski monah Georgije Mitrofanović, Kir Kozma – Jovan, bili su podjednako vrsni tvorci fresaka i ikona. Pop Strahinja islikava proskornidiju Georgije Mitrotanovtć dio priprate i zapadnu fasadu.

Najtalentovaniji od svih, kir Kozma – Jovan, živopiše paraklis Sv. Stefana i malu crkvu Sv. Nikole, ostavljajući jedinstvenu galeriju očuvanog zidnog slikarstva kod nas. Njegova je velika ikona sa pozlaćenim duborezom, Sv. Save i Nemanje sa žitijem, koja nema premca u ikonopisu, opet Balkana. U djelu kir Kozme – Jovana uzvišenom simbolikom provejavaju elementi zapadnjačke umjetnosti, srećno spojeni sa spiritualnošću istočnjačkog shvatanja ljepote. Isti slikari su tvorci i raskošnog ikonostasa na kojem dominira monu¬mentalni krst sa Raspećem. Sljedbenici ove plejade umjetnika, Radul i Dimitrije Daskal, takođe rade u Morači. Sv. Luka koji slika Bogorodicu, remek – djelo majstora Radula, predstavlja usamljeni žanr motiv u iko¬nopisu XVII vijeka.

Arhitektura Morače opet objedinjava dva stila u graditeljstvu. Po razuđenosti prostora, ona je tipični raški kupolni hram, čije je ishodište Vizantija, ali u obradi spoljašnjosti. crkva je dobila romaničko ruho. Niz arkadica koji teče ispod krovnog vijenca, obrada portala, prozora i dekorativnih bifora su izvedeni u duhu zapadnjačke umjetnosti. Arhitektonski sklad je postignut finom gradacijom masa po vertikali i osmišljenim postavljanjem asimetričnih prozora, što je doprinijelo ujednačenoj osvijetljenosti enterijera.

Manastir Morača je jedini sakralni srednjevjekovni spomenik koji je dočekao naše vrijeme bez dogradnji i degradacija. Čak i pružanje porte sa kapijama ponavlja prvobitni prostorni sklad crkve i neposrednog okruženja. Dakle, Morača stoji pred nama onakva kakvu ju je prije 758. godina, 1252. podigao Stefan Vukanović Nemanjić u slavu Uspenja Bogorodice. Bila je osamdeset godina bez krova kada su je Turci poharali. U tom periodu stradao je i morački prvobitni živopis. Manastir je vjekovima služio kao stecište narodnog okupljanja u borbi za slobodu. U njoj je opstala duhovnost, njegovala se pismenost, stvarala vruhnska umjetnička djela. Njenoj ljepoti i neponovljivosti doprinosi spajanje dvaju estetika hrišćanstva, istoka i zapada, koje su u Morači našle svoju jedinstvenu harmoniju.

Svijet oko nas vodi bitku da vrati dragocjenosti u zemlje porijekla. Grci traže friz sa Partenona, Egipćani glavu Nefretiti i kamen iz Rozete. Manastir Morača je naš Partenon, naša Nefretiti, druge nemamo. Zar nju založiti radi velike nepoznanice koju izvjesno nosi podizanje brana na čudesnoj rijeci koja je manastru podarila ime.

Istoričari umjetnosti: Tatjana Pejović i dr Aleksandar Čilikov