Šta to opet hoće Amerika

Često se prisjetimo kultne knjige Noama Čomskog “Šta to, u stvari, hoće Amerika”, koja se bavi razotkrivanjem ciljeva američkih intervencija i tajnih operacija diljem svijeta, uz izvrene analize, vrijedne i danas po mggogo čemu.

Ako su neki američki postupci izazivali čuđenje, isti efekat se osjeća i danas, posebno paradoksalno kad je riječ o Crnoj Gori. Sve u svemu, i ta Amerika se drznula da se i previše miješa u ovdašnje unutrašnje stvari, jer smo mi, po ocjeni Vlade Crne Gore, vodeći u regionu, obrazac demokratije, pravne države, sigurnosti građana i novinara, slobode javne riječi, uz odsustvo mita, korupcije, mafije, itd. Iako sadašnja vlast zaista ništa u vremenu naučila nije, osim da sprovodi već ovještale klišee rigidnog komunizma, sve u sjajnoj foliji evropski profilisane Crne Gore.

Ako Čomski piše o pozadini ciljeva američkih intervencija, onda bismo se u istom stilu zapitali a koja su sad pozadina i ciljevi s iste adrese da se (koje li hrabrosti) SAD usude da javno, i to u zvaničnoj formi, preko svoje Ambasade u Crnoj Gori, ustvrde da, šekspirovski rečeno, ima nešto trulo u privatizaciji “Telekoma”, i ne samo njega…

Građani su zabezeknuti hrabrošću Vašingtona, koji se usudio da drugačije i pomisli kad je riječ o našoj bezgrešnoj Vladi, koja u toj aferi ne vidi nikakvu aferu, nego sve uvrijeđeno odbacuje, uz oštar ton premijera, kojim je Vašinggon izriban kao nikad dosad! Da li će se Ambasada SAD u Crnoj Gori i zvanično izviniti što je Amerika i pomislila tako što, ostaje da se vidi, ili će samo malo streknuti.

Ali do danas nije stiglo izvinjenje Ambasade SAD, nego stav principijelne ambasadorke ostade nepromijenjen! Čak i pored toga što je time jasno stvorena nervoza u vrhu crnogorske vlasti, te se može očekivati da Vlada Crne Gore i zvanično zatraži višemilionsku odštetu od prijateljskog Vašingtona za insinuacije.

Te i takve optužbe protiv zvanične Crne Gore, kao kandidata za EU i NATO, ovdašnjim političkim moćnicima, kao prvo, ne djeluju nimalo drugarski: oni bi trkački u NATO, a iz Vašingtona prozivke za bezakonje! Nemojte, američka braćo, kvariti ovdašnji zalet u NATO, koji bi ovi da obave čak i bez stava građana na referendumu, da to po oprobanom sistemu odrade protiv većinske volje naroda da je Crnoj Gori najbolje da ostane neutralna.

Zlobnici bi rekli da režimska Crna Gora servilno i hrli u NATO ne bi li zataškala svoje brojne kompromitujuće radnje, i iznudila oproštaj kod Vašinggogga. A on, evo, još i proziva!

U svakom slučaju, očekujmo da se strasti na nivou dvije svjetske velesile, Vaštingtona i Podgorice, ipak smire za dobrobit trusnog evropskog koša.

Uostalom, zna li zvanična SAD da svojim nezgodnim prozivkama samo ide na ruku pravoj opoziciji u Crnoj Gori, koja time dobija direktne potvrde za mnogo toga što i sama ističe. Ne zaboravimo da najveće zasluge za razotkrivanje afere „Telekom“ imaju upravo opozicionari Predrag Bulatović, Andrija Mandić, kao predsjednik Anketnog odbora skupštine za istraživanje ove afere, i Koča Pavlović.

Pa neka u Americi pripaze što čine. Čuli su na našoj skupštini buku i bijes režima, pa tek im to bude naravoučenije. Možda ovakva režimska Crna Gora ima i namjeru da povede svu međunarodnu zajednicu u bolje sjugra. U svakom slučaju, eto dobrog materijala za Noama Čomskog, za novu knjigu: “A šta to hoće, u stvari, Montenegro?” Imao bi građe da ne fali i za više tomova. Samo se nadamo da u svojim dvjema knjigama “Profit nad ljudima” i “Lupeška država” nije mislio baš na režimsku Crnu Goru. Jer bi i on mogao doživjeti kritike s navedene adrese. A to bi čak i Čomskom stvorilo bespotrebne duševne boli i glavobolje.

Objavljeno u dnevnom u listu “Dan”