Šta je najteže Rusima u srpskom jeziku, i Srbima u ruskom?

Srpski i ruski jezik su veoma slični. To svi znaju. Kako i ne bi bili? Kakvi ljudi – takvi jezici. Svaki Rus može relativno brzo i lako da savlada srpski jezik, Srbin – ruski.

Pa ipak postoje određene poteškoće, jezičke klopke i prepone koje naprežu govorni aparat, koče misao, ili je povedu u stranu, zapetljaju jezik… Uglavnom, sijaset nekih leksičkih i gramatičkih začkoljica koje jednostavno ne dozvoljavaju da izražavanje na tako bliskom, bratskom jeziku proteče glatko.

Pokušali smo da skupimo na jedno mjesto sve te otežavajuće okolnosti, pa i da podsjetimo da nema ničeg nedostižnog, a strpljenje i vrijedan rad donose uspjeh: terpenie i trud vsё peretrut!

Šta je teško Rusima u srpskom?

Kada počnu da uče srpski, Rusi brzo shvataju da će im za „malo drugačiji ruski“ trebati mnogo više vremena i truda nego što su očekivali.

A tada ih čekaju strašni „č“, „ć“, „dž“, „đ“, „se“, „mi“, „me“ i mnoge druge stvari koje će im zagorčati život.
U početku učenje srpskog jezika Rusima izgleda „prosto kao pasulj“: samo promjenite akcenat, sjetite se zastarelih riječi, i već možete da „nabadate“.

Međutim, u praksi se ispostavlja da učenje srodnog jezika krije u sebi mnoge zamke.

Na primjer, često se Rusima čini da je dovoljno samo malo „izvrnuti“ ruski izraz, pa da ispadne pravilna srpska riječ, a u stvari se dobije nešto sasvim neočekivano.

Jedan od autora je u budvanskom restoranu bio svjedok situacije u kojoj je Ruskinja željela da pokaže svoje „znanje“ srpskog jezika, pa je tražila pile na žaru, a na ruskom se kokoška kaže „kurica“.

Razumljivo je da izvrtanje ove ruske riječi u srpskom jeziku može imati nepredvidljive posledice. A ona je tu reč izvrnula u muškom rodu baš kako ne bi trebalo i, da stvar bude gora, zatražila ga „na grilu“ (rus. – na grile). Konobari su popadali od smijeha.

Ili još jedan slučaj. Jedna mlada Ruskinja koja je tek počela da uči srpski je bila sigurna da u srpskom riječ „znoj“ znači isto što i u ruskom – „veliku vrućinu“.

Tako je jednom prilikom rekla: „U Rusiji je često hladno. A ja obožavam ljeto i znoj“, i svojom ekstravagantnom prirodnošću oduševila njene srpske nastavnike.

Situaciju komplikuju mnogobrojni međujezički paronimi, tzv. „lažni prevodiočevi prijatelji“. Na primjer, Rusi se smijulje kada čuju srpsku riječ „ponos“. U ruskom postoji takva riječ, samo što znači „proliv“.

Priča se kako su osamdesetih godina na sajmu vojne opreme predstavnici SFRJ napisali transparent „Naša armija — naš ponos“, i da je to za Ruse bila glavna atrakcija. Ili drugi poznati slučaj.

Tokom jedne školske ekskurzije u Srbiji moskovska učenica pita svoju umornu srpsku koleginicu: „Tebe trudno?“ („Da li ti je teško?“). Na te riječi Srpkinja se trže, prekrsti se i uzviknu: „Ju! Bože sačuvaj!“.

Nenaučni članak o rusizmima koji to jesu i koji to nisu
Ruskom jeziku je svojstveno redukovanje samoglasnika i umekšavanje suglasnika.

Rus nehotice izgovara srpske riječi na svoj način: „adgavOr“ (odgovor), „pritsjEdnjik“ (predsjednik) itd.

Pravilan srpski akcenat praktično je nedostižan za Ruse, kao i izgovor suglasnika „č“ i „ć“, „dž“ i „đ“, koje Rusi obično izgovaraju kao rusko „č“ (nešto između srpskog „č“ i „ć“) i kao rusko „dž“, ne razlikujući ih u govoru: ćevapćić, džurdževak, itd.

Rusima nije lako da nauče i srpske suglasnike „l“, „n“, „lj“ i „nj“. Oni ih izgovaraju prislanjajući vrh jezika uz gornje zube i umekšavaju ih ispred samoglasnika „i“ i „e“: „ljice“, „njizaposljenast“, itd. A poznatu brzalicu sa vokalnim „r“ prosječan Rus izgovara dodajući rusko „ы“ ispred srpskog „r“: „Navirh birda virba mirda“.

I sve je to samo fonetika. Šta reći o strašnoj srpskoj gramatici, na primjer o oblicima pomoćnog glagola „jesam“ (koji se u ruskom jeziku uopšte ne koriste) koji se koristi i u toliko frekventnom perfektu, ili o enklitičkim oblicima zamenica (Rusi, na primer, teško shvataju razliku između „mi“ i „me“), ili o padežima i glagolskoj konjugaciji, koji zbunjuju svojom međusobnom sličnošću, kao i sličnošću sa ruskim ekvivalentima.

A tek dva futura i apsolutno neuhvatljivi za većinu učenika položaj povratne zamenice „se“…

Rusima je teško da shvate kako da upotrebe ono čega nema u ruskom jeziku. Zatim, kada već odu u Srbiju i provedu tamo dovoljno vremena, sve nekako samo dođe na svoje mesto“, kaže Milica Belogrlić, predavač srpskog jezika na Filološkom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta „Lomonosov” (MGU).

A šta Srbima u ruskom?

O trnovitom putu učenja i prednostima poznavanja ruskog jezika razgovarali smo sa Srbima koji su odlučili da savladaju jezik Puškina, Tolstoja i Dostojevskog.

Zanimljivo da skoro svi naši sagovornici pominju kao najveću enigmu ruski akcenat koji može da se nađe na bilo kom slogu reči.

Akcentiranje u ruskom jeziku je, reklo bi se, kudikamo jednostavnije od skoro nepojmljivih za strance srpskih akcenata različitih tonova i dužine, pa ipak, prema našim zapažanjima i priznanjima Srba u Rusiji, ruski akcenti ostaju problem čak i kada jednom pomislite da znate jezik za 4+ (priznajmo to objektivno najvećom ocjenom u izučavanju stranog jezika).

Zašto treba učiti ruski jezik

„Taman kad uhvatim logiku, pojave se neke riječi koje iskomplikuju sve, i ponovo se vratim na početak“, rekao nam je Ivan Golušin, Srbin koji uči ruski jezik od 4. razreda osnovne škole, a danas predaje ruski na univerzitetu u ruskom gradu Perm.

„Pored akcenta, veliki problem predstavljaju glagoli kretanja (posebno sa prefiksima), glagolski vid, participi, brojevi i njihova promjena po padežima, pisanje.

O intonaciji, smislu, prenesenim značenjima neću ni da govorim, pogotovo o konstrukcijama poput ‘da vrode bы net’ (doslovno ‘da valjda ne’, a u prevodu: ‘valjda nije’, ‘ne bi trebalo’).

Prisustvovao sam izuzetno smiješnoj sceni u kojoj su akteri bili jedna Ruskinja i stranac s engleskog govornog područja (koji prilično dobro zna ruski).

Tokom večeri, koju su organizovali studenti koji su napuštali Rusiju, taj stranac je popio malo više ‘samogonke’ (domaće ruske votke).

Pošto nikad dotad nije pio ništa slično, rezultati su veoma brzo bili vidljivi i on je zadremao na stolici. Ruskinja mu je prišla, razbudila ga i bez ikakvog dodatnog smisla rekla ‘Hajde na spavanje!’ (‘Pošli spatь!’ – u bukvalnom prevodu ‘idemo da spavamo’). Njegova reakcija na to bila je fantastična: ‘Ja imam devojku!’

Mislio sam da ću umreti od smijeha. Nikad mi ne bi palo na pamet da neko može tako da protumači dvije naizgled tako jednostavne riječi“, ispričao je za „Russia Beyond“ Ivan Golušin.

Srbima je takođe teško da nauče da izgovaraju meko ’i’ (misli se na umekšavanje suglasnika ispred ’i’), i ’o’ kao ’a’. Takođe ne shvataju u potpunosti ’ь’ i ’ъ’ i ne mogu da razlikuju predloge ’za’ i ’dlя’ (ovaj drugi se u srpskom takođe prevodi sa „za“).

„Ruski jezik je za nas težak zato što je toliko sličan“, kaže Antonela Bijelić, diplomirani filolog rusista, savjetnik „Balkanske kreativne grupe“ za obrazovanje i kulturu.

„Kada čujemo riječ koja postoji u srpskom, po analogiji joj dodjeljujemo značenje i tako pravimo velike greške. Što se fonetike tiče, Ы je noćna mora ljudi! Najteže nam ipak pada akcenat. To je najveća muka Srbima i nešto što niko ne savladava!“

Sve u svemu, prosječan ruski student ne uči srpski ništa teže od prosječnog srpskog studenta koji uči ruski. U početku se svima sve pomiješa u glavi. Ali drugačije i ne može biti kod tako srodnih jezika.

U svakom slučaju, upornom učeniku se ranije ili kasnije sve razbistri, i već sledeći njegov dolazak u zemlju čiji jezik uči biva propraćen mnogobrojnim komplimentima za sjajno znanje!

A što se tiče akcenata i paklene gramatike bratskog jezika, za sve vrijedne učenike je jedini lijek praksa. Čitajte, gledajte i slušajte što više, i u originalu, naravno. Sada Internet to slobodno dozvoljava svakome.

I naravno ako ste u mogućnosti, družite se što više sa izvornim govornicima. Pa onda imate sve šanse da vas često pitaju kako ste i gdje ste tako lijepo naučili naš jezik.

Izvor: Russia Beyond