Srpstvo između granica centralizma, elitizma i separatizma

Piše: sveštenik Miajlo Backović

To između je centralno mjesto koje je Sveti Sava ostavio Srbima da svima lijevo i desno budu putokaz i svetionik. Putokaz onima koji su na lošem putu a svetionik onima koji lutaju u magli svojih stečenih ideologija kojima se Srpstvo uslovljava.

Prodavci magle i dezorjentisani putari sa svih strana svijeta vukli su na stranputice naš napaćeni narod.
Svetosavsko središte zamjenili smo egocentrizmom ili političkim centralizmom. Koje su granice srpskog naroda, i da li te granice koje su među nama postavljali postavljaju granice u nama!?
Mijenjajući granice, boreći se sa svojim i tuđinom, tražeći slobodu tražili smo i gubili sebe. I dok smo imali svete vođe sebe smo pronalazili gdje god bi bili i bili smo slobodni i pod okupacijom, jer se sa njom nismo mirili i mir smo nosili u sebi. Dok smo branili svoje bili smo svoji na svome, kada smo poželjeli da uzmemo tuđe izgubili smo sebe stvarajući neku “veliku” državu svih onih koji u nju nisu ni htjeli.

Ta megalomanska želja jednog od malih ljudi centralizovala je sve, ne u Hristu i u duhovno središte našeg naroda, već u svojoj ličnosti i oko sebe. Da, bilo je zaista takvih, i taj egocentrizam i centralizam doveli su do toga da sjedište jednog istorijskog trenutka našeg naroda, opustoši i na kraju otuđi sva ona sjedišta kroz istoriju. JUGOSLOVENSKI INTEGRALIZAM doveo je i do separatizama svih njenih članica, a SRPSKO JEDINSTVO razbijeno je avnojevskim granicama. Te granice su za osamdeset godina stvorile ne samo državice onih koji ih nisu ni zaslužili, već granice u nama. Prelazak preko linije na karti koju su crtali oni koji nas danas zovu u Evropsku uniju, uniju bez granica…i koju danas zovemo granica, stvara u nama osjećaj da je naše samo ono u tim granicama i ograničenjima.
Srbi su jedan isti narod ma gdje živjeli i u čijim se granicama nalazili!
Srbijanski, crnogorski, jugoslovenski… bilo čiji centralizam i elitizam nas vidi u separatizam i otuđenost, gubimo se tražeći naše mjesto za stolom, čije je čelo i čiji je sto!?
Jedina trpeza za kojom smo svi isti je ona Časna trpeza u hramu, okupljeni oko jedne Glave i jednog Oca Nebeskog. Čim smo napustili taj centar našeg postojanja, izgubili smo smisao i ime, pa smo tražili tuđe trpeze i za njima neko svoje mjesto.

Svetosavlje koje proizilazi iz ljubavi Hristove i Lazarev zavjet zapečaćen njegovom glavom su naše opredjeljenje, u njemu smo svi isti ma gdje i iza kakvih granica živjeli. Svi naši zavjeti su iz tog opredjeljenja nastali i njime smisao dobili, sve drugo je besmisleno i prazno ma koliko u našim očima bilo veliko. Nacija bez suštine i kontinuiteta postojanja oslonjenog na naše opredjeljenje je samo prazna i porazna priča Srpskog naroda! Zemaljsko bez nebeskog nema svoje postojanje i nestaje uglavnom u krvi onih koji se izgube tražeći sebe i svoj identitet van Pravoslavlja!

Od velikog naroda postali smo grupice lutalica, i odbacivali sve koji su lutali tražeći sebe. Od jednog naroda nastala su još najmanje tri, od jednog jezika takođe tri, usitnili smo krupni zalog koji su nam preci ostavili da bi se na kraju za siću i prodavali na pijaci moćnih i silnih! Dužnost Crkve je svjedočenje istine bez kompromisa, i čuvanje opredjeljenja srpskog naroda. Podjela bilo čega, pogotovo ne suštine našeg bića je pogubna za našu budućnost. Zvuči privlačno kada čujemo da će braća sa obje strane Drine biti jedno i zajedno, ali ako to znači da će se od nas tražiti sa druge strane da pristanemo na podjelu Kosova i Metohije da bi napokon dobili nekakav mir na bespuću Evropske Unije, onda je to samo još jedna istorijska podvala i izdaja. Teritorijalna podjela Kosmeta nije samo još jedna linija na karti, već nesaglediva tragedija podjele bića našeg naroda u budućnosti. Ko to može odrediti gdje će ta linija biti povučena i čega nam je manje žao da damo?
Uzeti Gračanicu a pokloniti Pećku Patrijaršiju, Dečane, Devič, Zočište, Arhangele i Bogorodicu Ljevišku… velika je cijena kompromisa!
Već smo Staru Srbiju prežalili i Nemanjićke svetinje u sadašnjoj Makedoniji, sad da prežalimo i ovo da bi dobili ono što je već naše i gdje naš narod živi, puno je…previše!

Neka “veliki” crtaju granice i stvaraju države i narode, mi se sa tim ne smijemo pomiriti, jer će kao što to već rekoh stvoriti ne granice među nama već one teže, u nama!