Srpski narod konačno mora da popiše svoje žrtve

Žrtve iz redova srpskog naroda u katastrofalnom 20. vijeku još nijesu počele da se broje, iako je to još prije pet godina najavljeno sa sastanka 28 predstavnika kulturnih i naučnih institucija, nevladinih organizacija i udruženja iz Srbije i Republike Srpske.

Inicijator poduhvata bio je Muzej žrtava genocida, sa predlogom da učesnici sastanka zajednički naprave jedinstvenu bazu podataka sa imenima i prezimenima, do kojih se može doći, stradalnika u ratovima prošlog vijeka: dva balkanska, dva svjetska, jednom jugoslovenskom – građanskom i u NATO agresiji, prenose „Novosti“.

–Poznato mi je da je Vojni arhiv radio popis pripadnika vojske Kraljevine Srbije stradalih u ratu 1914-1918. godine. Muzej žrtava genocida inicirao je i objavio nekoliko vrijednih radova o ratnim žrtvama na malim prostorima i na taj način ponudio osnovne temelje metodologije istraživanja, kaže prof. dr Veljko Đurić, direktor Muzeja žrtava genocida.

To znači, naveo je on, da bismo „pokrivanjem“ teritorije Srbije ovakvim radovima, na kraju mogli da govorimo o približnim podacima o ratnim žrtvama, bez obzira na to o kom je ratu riječ.

– Postoji, doduše, i drugi način: trebalo bi formirati tim stručnjaka (istoričara, statističara, programera…), obezbijediti im finansije, kancelarije, računarsku tehniku… Poslije četiri godine videli bi se prvi rezultati, ističe dr Đurić.

Istoričari naglašavaju da prebrojavanje ratnih žrtava nije mitomanija, niti su ga izmislili Srbi, niti je riječ samo o civilizacijskom činu ukazivanja poštovanja mrtvima. Te evidencije koriste se veoma pragmatično – od procesa za naknadu ratne štete, do sprječavanja revizije istorije. Bez utemeljene statistike žrtava jednog naroda, često su i mrtvi i živi naknadno ponižavani i diskreditovani.

Ni srpske žrtve u NDH nijesu poimence pobrojane, već su iznošene paušalne ocjene. Tako je s vremenom došlo do revizije istorije. Odlučujući iskorak u tom pravcu napravio je baš Franjo Tuđman, koji je vojnu karijeru zamijenio ulogom „istoričara od autoriteta“. U knjigama i javnim nastupima, on je negirao holokaust u NDH i drastično smanjivao broj ubijenih Srba i Jevreja u logorima, jer popisa žrtva nije bilo.

– Poslije uspostavljanja nove vlasti maja 1945, sve istražne radnje i sudske procese protiv ustaša vodili su Hrvati, a ne Srbi! Gotovo svi koji su pisali o Jasenovcu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili su Hrvati. Prve procjene o broju stradalnika u Jasenovcu 1945. godine saopštila je hrvatska Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača! Prvi Srbin koji je jasno progovorio o Jasenovcu bio je Vladimir Dedijer i to 1984. godine, izričit je dr Đurić.

On podsjeća da jugoslovenske posleratne vlasti iz više razloga nijesu dozvoljavala naučnoistraživačke projekte o ratnim žrtvama 1941-1945. ni njihov stručni popis.

– Razlog je bio u nespornoj činjenici da bi se tim popisom utvrdilo da je najveći broj stradalih pripadao srpskom narodu, da je najveći broj ubica potekao iz hrvatskog naroda, a to bi bilo pogubno za komunističku ideologiju bratstva i jedinstva, kaže dr Đurić.

On smatra da se tačan broj žrtava u Jasenovcu nikada neće utvrditi iz više razloga, od kojih je najvažniji nepostojanje i nedostupnost relevantnih istorijskih izvora.

–Ustaškom režimu nije bilo u interesu da vodi evidenciju o zatočenicima i zločinima koji su pripadnici njegovog pokreta činili. Približavanjem kraja rata, ono malo dokumentacije koja je nastajala u logoru, sistematski je uništavano. Možemo se osloniti samo na izvore drugog reda, na primer, svjedočanstva preživjelih logoraša, dokumente centralnih i lokalnih organa vlasti i oružanih formacija NDH, štampu, izvore partizanske, nemačke, italijanske provenijencije, zaključke komisija i presude koje je stvarala vlast nove Jugoslavije, memoare… Na osnovu njih je moguće kazati približan broj stradalih, objašnjava dr Đurić.

Pročitajte još:

Otac Gojko Perović za IN4S: Nema ništa kanonski upitno u autokefalnosti SPC koja traje već 800 godina