Srebrenica kao monstruozna podvala Srbima

Piše: Jovan Lakićević

Sluteći čemu bi trebalo da posluži „Operacija Srebrenica“ londonskog Tavistok instituta „za razvoj“, ispisao sam prije pet godina na ovom Portalu prvi tekst o Srebrenici, pod naslovom sličnim ovom današnjem: „Srebrenica kao najveća podvala Srbima u 20. vijeku“.
Treba li podsjećati da smo se u tako nešto apsolutno uvjerili potonje dvije godine, kada je počela serija usvajanja „rezolucija“ o genocidu u Srebrenici“, u evropskim parlamentima, pa i na ovim našim prostorima.

U mojoj zavičajnoj Crnoj Šumi, usvojene su, u razmaku od deset godina, dvije takve „rezolucije“, u Srbiji, zasad, samo jedna u vrijeme B. Tadića.
Potom će, na inicijativu Njemačke, uz izdašnu pripomoć Londona i Bajdenovog Vašingtona, takva rezolucija biti usvojema i na Generalnoj skupštini UN, sa samo 84 glasa, dakle, ispod polovine, tako da se , po pravnim tumačenjima, takva odluka ne može smatrati legitimnom i validnom!
Tada je tamo, u Palati UN, s naše strane rečeno da u Srebrenici jeste bio „Veliki, stravičan zločin, kada je pobijeno 8.000 muslimanskih ratnih zarobljenika, ali da genocida nije bilo“.Fali još 300 do potonje brojke koju su nam servirali Alijini saborci, uz pomoć savjetnika iz Londona i Berlina. Uveliko je premašena zadata brojka od 5.000 žrtava u Srebrenici, koju je Klinton 93. tražio od Alije da bi Srpski položaji bili bombardovani od NATO avijacije.
Uoči sesije UN o Srebrenici, objavio sam na ovom Portalu tekst sa nekoliko napomena koje su mogle da budu od koristi našim predstavnicima u toj prilici, ali to do njih, ni uz mogućnu pomoć „Pres klipinga“ nije stiglo. Objaviću ga ponovo, sa dopuštenjem Redakcije, u cjelilini, pošto priča o Srebrenici neće uskoro biti završena, uz nekoliko naknadnih napomena.

Podsjetnik za Srebrenicu

U danima kad srpska diplomatija u Njujorku pokušava da tvorce Rezolucije o Srebrenici ( a više ih je!) odvrati od namjere da se o njoj uopšte raspravlja na Generalnoj Skupštini UN,podsjećamo na činjenice koje smo, povodom Srebrenice objavili na ovom Portalu.
Jedan od prvihTEKSTOVA je bio – „Najveća podvala Srbima u 20 vijeku“. A poslednji, „Srebrenica kao projekat Engleza!“
Za ovu priliku izdvojio bih nekoliko nesumnjivih fakata koji se u „javnoj raspravi“ gotovo i ne spominju.
Niko se od naših političara, ni od mojih kolega „analitičara“, nije sjetio izjave najvišeg predstavnika Ujedinjenih nacija u Sarajevu tih dana.
Filip Korvin, Amerikanac, inače, tvrdio je i tada, nakon oslobađana Srebrenice, pa sve do svoje smrti, 2010. godine sledeće: „U SREBRENICI JE UBIJENO OKO 700 MUSLIMANSKIH VOJNIH ZAROBLJENIKA A DA JE RAZLIKA IZMEĐU TOG BROJA I 8.0000, KOJA SE STALNO PROPAGIRA -POLITIČKA. SREBRENICA JE OČIGLEDNO ISPOLITIZOVANADA BI SE SRPSKI NAROD NEOSNOVANO OPTUŽIO I TRAJNO ZAVADIO SA SVOJIM SUSJEDIMA“!
Toliko o „velikom i strašnom zločinu“i to od predstavnika UN zaduženog za Srebrenicu. Druga je priča kako smo se, u međuvremenu, upustili u besramnu licitaciju o broju „genocidnih žrtava“, smještenih ispod mezara u Potočarima!
U silnim zakasnelim izjavama i govorima ovih dana, niko se nije sjetio činjenice da u Dejtonu, nekoliko mjeseci kasnije, kada je rešavana sudbina BiH, nije bilo pomena o „velikom zločinu“, a kamo li „genocid“ u Srebrenici!
Strijeljane muslimanskih zarobljenika je, navodno, vršeno na pet lokacija. Samo na jednoj je utvrđeno ko su bili izvođači. Riječ je o pukovniku Ljubiši Beari, nesumnjivo agentu Emajlsiksa, koji je po subordinaciji angažovao Vujadina Popovića, potpukovnika, oficira za bezbjednost Drinskog korpusa (umro u Hagu) i MomiraNikolića, rezervnog kapetana i bezbjednjaka Bratunačke brigade, da zajedno sa plaćenicima iz Desetog diverzantskog odreda, (bilo ih je sedam, Hrvata, Slovenaca, muslimana). Osmi je bio Srbin, ali on, kao vozač, uopšte nije sudjelovao u egzekuciji zarobljenika.
Niko se iz vrha Republike Srpske, za bezmalo 30 godina, nije potrudio da se osvijetli izdajnička i zločinačka uloga Ljubiše Beare u ovom „poduhvatu“, po nalogu njegove filijale MI 6!
A riječ je o osobi koja je prethodno bila komandant zloglasne Lore i upravnik nekad Brozovih Briona, kada je, vjerovatno, vrbovan od Emajlsiksa.
Kada je početkom rata, na svoju ruku, pobio nekoliko dobrovoljaca, „četnika“ na Debelom brijegu, zaglavio je u vojnom zatvoru!
Da bi ironija bila potpuna, oslobodio ga je, kao svog klasića iz Akademije, general Mladić i postavio ga za glavnog oficira bezbjednosti, u Komandi, u Han Pijesku!
Zanimljivo je da se Beara obreo na području Srebrenice, odmah nakon njenog oslobađanja, na svoju ruku, naravno, ili, tačnije po naređenju centrale iz Londona, dok je general Mladić bio u Beogradu!
Njegova desna ruka u strijeljanju bio je već spomenuti rez. Kapetan, bezbjednjak Bratunačke brigade, Momir Nikolić, koji će, kasnije, (naravno po prethodnom dogovoru, da bi spasio svoju bezvrijednu guzicu, biti svjedok optužbe protiv generala Mladića. I to vrijedi pomenuti.
Kada je, nakon zauzimanja Srebrenice, neko od oficira navodno pitao Mladića šta da se radi sa muslimanskim zarobljenicima, , on je po svjedočenju spomenute osobe, koja tada nije mogla prići ni na puškomet generalu, pokazao šakom ispod grla!! ( Kakav sud, takvi i svjedoci!)
Nije nezanimljivo da se kaže da je za „genocid“, svojevremeno, bio od sveg vojnog i političkog rukovodstva, osuđen komandant Drinskog korpusa, general Krstić, ali je i on u drugostepenom postupku, kod ovog NATO Haškog suda, bio oslobođen i u drugom postupku osuđen za „pomaganje, odnosno nesprečavanje genocida“!
Niko, ni od srpskog rukovodstva, ni od srpskih generala, dakle, nije mogao biti, niti je osuđen za genocid! Osuđeni su, pazite ovo, ili za pomaganje, ili za nesprečavanje genocida! O „planiranju genocida“ nigdje nema ni pomena niti u jednoj pisanoj, ili usmenoj vojničkoj naredbi!
Ono što sam u više svojih tekstova na ovom Portalu pomenuo, do danas – nema odgovora: ko su bili „izvođači radova na četiri preostale lokacije, gdje je bilo strijeljanja zarobljenika.
Ni poslije tri decenije – nema ih!
Pošto odavno znam da je Srebrenica, od početka do kraja, projekat naših „osvjedočenih prijatelja“, Engleza, pokušao sam u mojim tekstovima na Inforsu, da izvedem logičke zaključke, oslanjajući se na oficijelne zapise Holandskog bataljona, zaduženog za „bezbjednost Srebrenice“, a koji glase:
„u vrijeme zauzimanja Srebrenice, u julu 95. godine, na ovom terenu se pojavio odred SASovaca. Oni su, rano ujutro, odlazili na teren, a uveče su se vraćali, čisteći odjeću, ali i oružje“!
To ni u jednom času neće biti signal vlastima Srpske da se potrude da se sazna, šta su SASovci tada radili na području Srebrenice i okoline:
Ja znam i rekao sam u više tekstova na Inforsu, ali to uopšte nije došlo do onih kojima je bilo namijenjeno, do vlasti u Beogradu i Banjaluci.
S toga, mislim, da i u ovom času radim uzaludan posao. Ali činim ono što bi svaki Srbin, po svojoj savjesti i osjećanju odgovornosti, trebalo da čini!
I molim naše neumne političare: Prestanite, kumim vas Bogom, da trubecate o „velikom srpskom zločinu“ u Srebrenici, prije nego što se utvrdi – čiji je to zločin!
Ja znam, a i vi biste, gospodo, s malo napora mogli da saznate. I da nas, konačno, oslobodite aktuelne, namaknute mantre o počinjenom „velikom zločinu“! (2.5.24.)
ooo
Radovan Karadžić, koga hrvatska štampa ovih dana, bez zazora, naziva „glavnim organizatorom srebreničkog genocida“, drugi dan nakon oslobođena Srebrenice, nije imao pojma ni da je ova varoš oslobođena! Tih dana, a i koji mjesec kasnije, civilno i vojno rukovodstvo na Palama bili su u raskoraku, tako da Predsjedniku niko nije javio za Srebrenicu!
Kada sam se sreo sa njim, 13, ili 14. jula, pitao sam ga da li zna otkud naoružane balije na putu Milići-Vlasenica, koje su mi, nekoliko puta pretrčali cestu, u dolasku, rekao mi je da je to čudno, ali da on ne zna o čemu se radi!
Ispostaviće se da su to bili djelovi 28. muslimanske divizije, koje je Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade pustio da se pod oružjem povuku prema Tuzli.
General Ratko Mladić, koji je u vrijeme Beariunog strijeljanja nekoliko stotina muslimanskih boraca, po naređenju njegove centrale, MI 6, boravio je u Beogradu, u jednom času je, po svjedočenju njegovog pratioca, majora Puhala, uzviknuo: „Sad su mi javili da je pijani Beara strijeljao neke zarobljenike! Ne mogu da vjerujem…“
Za „srebrenički masakr“, u organizaciji Emajlsiksa, i Radovan i Ratko su od agenta CIA, predsjednika Haškog tribunala, osuđeni su na doživotnu robiju. I jedan i drugi su u takvom zdravstvenom stanju da živi neće dočekati kraj godine.

Decenijama nakon oslobađana Srebrenice, u Potočare su, iz svih krajeva Bosne, šlerima stizali „genocidni dobrovoljci“. Ko god je od Bošnjaka, prije upokojenja, izrazio želju da se sahrani u Potočarima, želja mu je bila ispunjena! Tako je to bilo do prije dvije godine, dok se nije stiglo do brojke od 8.300 „strijeljanih“ Bošnjaka. I tu se stalo. No, pošto nije bilo dovoljno „dobrovoljava“, sanduci sa upokojenim muslimanima plaćani su familijama po 1000 eura! Valja podsjetiti da se preko 500 „strijeljanih žrtava Srebrenice“ našlo na biračkim spiskovima u više bosanskih opština. Sve su prilike da je tamo, pod tuđim imenima, zakopano i više desetina Srba, koje su Naserovi bojovnici pobili oko Srebrenice. Valja i u oovoj prilici podsjetiti da je za tri godine rata u Podrinju opustošeno i popaljeno 80 msrpskih sela, a ugašeno 5.500 srpskih domova. Istoričar Milivoje Ivanišević prikupio je 3.267 usmrćenih, na najgroznije načine srpskih nevoljnika, ponajviše žena, djece i starijih ljudi! To, naravno, ni slučajno nije bio zločin, a kamo li genocid, jer, zaboga, riječ je o srpskom življu!
Inače, i prof. Ivanišević potvrdio je brojku predstavnika Ujedinjenih nacija, Amerikanca Filipa Korvina, da je u Srebrenici, u julu 95. strijeljano oko 700 muslimanskih zarobljenika. Samostalni istraživač događaja u Srebrenici, Dorin, tvrdi, međutim, da je i ta brojka pretjerana! Dorin je, inače, davnih dana rekao da u Srebrenici jeste počinjen veliki zločin, ali – nad Srbima i da on traje godinama!
Prof. dr Vojislav Šešelj, u svom troknjižju „Genocida u Srebrenici nije bilo“, velikodušno je dodao ovoj brojci još 300 do 500 ginjenika, računajući broj sjedišta u autobusima koji su ih odvozili na pet stratišta..

Haški NATO „sud“, niti u jednoj od desetina presuda srpskim zatočnicima, mada je brojka od 700 strijeljanih zarobljenika Filipa Korvina bila svima poznata. Ona je, dabome, takva kakva je, u startu rušila planove Zapada o stvaranju mita o genocidu, Tako su u presudama pominjane brojke o 3500 do 4 hiljade boraca 28. divizije, koji su u borbama sa Srbima izginuli u proboju prema Tuzli. Bilo je mnogo onih koji su stradali od nagaznih mina, njihovih i srpskih, a prema svjedočenjima preživjelih izginulo je u njihovim međusobnim sukobima. Ali, kakve to veze ima sa likvidacijom zarobljenika nadomak Zvornika? Jedino, možda, ako je dio njih, a jeste, sahranjen u Potočarima i upisan u „žrtve genocida“!

Aktuelno vođstvo Republike Srpske angažovalo je prije neku godinu najvećeg živog stručnjaka za genocid, Jevreja Efraima Zurofa i Međunarodnu komisuiju koja je jednoglasno utvrdila da genocida u Srebrenici – nije bilo Ali, šta to vrijedi MI6 i BND misle drukčije. Berlin i London su nakon toga podnijeli onu Rezoluciju za koju se glasalo u Ujedinjenim nacijama…Jasna je bila namjera da se ovim činom skine zaslužena zločinačka hipoteka s njemačkog vrata i prikači beskrupulozno jednom od najstradalnijih naroda Evrope u potonjih dvjesta godina! I to – bez ikakvog osnova.
Gospodo iz Berlina i Londona, a do juče iz Vašingtona. Za zločin genocida potreban je plan i program za potpuno uništenje jedne etničke ili vjerske grupe, kako je to bilo sa ustaškim logorima za Srbe u NDH, ili, skorije, u čuvenoj hrvatskoj „Oluji“. U slučaju Srebrenice ništa od toga nije bilo.Niti jednog usmenog, ili pisanog naređenja. Pukovnik Ljubiša Beara, koji je jedva skupio 7 pucača iz Desetog diverzantskog odreda na Vranjevu, nije bio Srbin, već Jugosloven, ili još tačnije – Jevrej Uz to i agent Emajlsiksa na zadatku, u odsustvu Mladića.
Nijedan od „pucača“ nije bio Srbin, a za taj zločinački čin nagrađeni su nemjerljivo vrijednim dragocjenostima! Na ostala četiri stratišta ni do danas se ne zna ko su bili naredbodavci prilikom strijeljanja. I to ide na dušu odgovarajućim službama Srpske. Za tako nešto bile bi dovoljne tri nedjelje, a ne 30 godina! U pomanjkanju pravih informacija, moja je razložna pretpostavka da su to bili engleski SASovci, čiji je odred, uz „nepoznatih razloga“, tih dana boravio u Potočarima. Ostao je zapis u holandskom bataljonu, koji je imao obavezu da demilitarizuje Srebrenicu, „da su Englezi odlazili rano ujutro, a vraćali se uveče, čisteći odjeću, ali i oružje“!
Kad se sve sabere, ako je vjerovati Filipu Korvinu, izaslaniku UN, a ja mu vjerujem, 700 strijeljanih zarobljenih muslimana iz Pete, zaostale, pa zarobljene brigade, 28. divizije, nije bio impresivan učinak u stvaranju genocida. S toga je, koju godinu kasnije, po savjetima iz Tavistok instituta, scenariste i režisera čitave akcije, krenulo prikpljanje mrtvačkih sanduka iz čitave Bosne, kako bi se došlo do zadatih 8.300 mezara. I to im je, poslije dosta truda i troška, vidjeli smo, pošlo za rukom.
Engleski mentori i savjetnici napravili su u startu jednu grešku u koracima: nijesu se sjetili da među vrstama ovog najtežeg zločina, još nije bilo – . „opštinskog genocida“. Tako je tabla na ulazu u Potočare, brže-bolje zamijenjena i tamo piše da su tu sahranjene žrtve genocida iz 13 opština!
Inače, za sve vrijeme pumpanja zadatih brojki u ovom morbidnom cirkusu i dovlačenja novih sanduka, niti jednom srpskom forenzičaru, ili patologu, pa ni pukovniku, a potom generalu dr Zoranu Stankoviću, pristup u Potočare nije bio dozvoljen, bez obzira na okolnost da se oni nalaze na teritoriji Srpske!

„Majke Srebrenice“ su posebna priča. Osnovane su, kao nevladina organizacija da po planu Tavistok instituta prave da sa svojim infantilnim propagandnim predstavama u Haškom tribunalu, ili ispred njega stvara pritisak na sudska vijeća u, koja su sudila srpskim čelnicima i generalima, u koje Teodor Maron, predsjednik „suda“, inače CIjin agent visokog ranga, da će suditi prema očekivanju NATOa. Boravile su u Hagu, u specijalnim apartmanima, a po završetku sesija neke od njih su, kako sam čuo, kupile i po više kuća.
Sve one su odabrane na nekoj vrsti konkursa Emajlsiksa. Dobar dio njih nema veze sa Srebrenicom, a neke od njih nikad nijesu ni bile najke! Ali su srpskim osuđenicima pravili ozbiljnu i dobro plaćenu štetu. Da ne govorim o halo efektima njihovih prestava, široko plasiranih preko SiEnEna, na račun srpskog korpusa uopšte. Službe Republike Srpske nijesu ni prstom mrdnule da njihovu dugotrajnu kriminalnu i plaćeničku djelatnost razobliče.

Dva germanska moćna plemena, Njemci i Englezi, od kojih je ono na ostrvu prije više milenijuma pomiješano sa androidima (stvorenjima bez duše) iz Kosmosa, ili, tačnije sa gušteroidima, spremili su srpskom korpusu nimalo veselu budućnost. Ona su, inače, na tom poslu, ili zadatku, najmanje dva vijeka. Sudeći po njihovoj poslovičnoj upornosti, oni neće lako dići ruke od Srebrenice, koja je njihovo obavještajno čedo. Vrijeme je da se fenomen Srebrenice shvati krajnje ozbiljno i u Banjaluci i u Beogradu.
Neznalačko, papagajsko ponavljanje neupućenih političara kako u Srebrenici nije bio genocid, ali jeste veliki, neki skoro rekoše i monstruozan(!), pa užasni zločin, bojim se da je u ravni ne običnog, nego krajnje neodgovornog blebetanja! Gospodo govornici, recite mi jedan jedini dokaz za tako nešto, pa ću prestati da vjerujem u ovo što već godinama pišem: da Srebrenica jeste zločin i podvala smišljena da se srpsko pleme stigmatizuje, razbije i nestane!
Kao istraživački novinar, svih ovih godina, nijesam našao nijedno srpsko ime među organizatorima i egzekutorima „velikog zločina“!