Srbožderska koalicija
1 min read
Piše: Dragan R. Mlađenović
Crna i najcrnja hronika o komunističkim zločinima nad nedužnim srpskim stanovništvom za vreme i posle Drugog svetskog rata tek će se pisati. Nije nimalo preterana ocena da se tadašnje komunističko bezakonje sa bezumno krvavim zločinima po satanskoj monstruoznosti i umobolnoj perverziji nimalo ne razlikuju od bestijalnih zločina ustaških hordi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Četvrti kongres Komunističke partije Jugoslavije održan je od 3. do 15. novembra 1928. u Drezdenu u Nemačkoj, i on se po mestu održavanja naziva Drezdenski kongres. U skladu sa ustanovljenom politikom Kominterne (komunističke internacionale), Drezdenski kongres KPJ je pozvao na samoopredelenje i otcepljenje „ugnjetenih naroda“ i doneo odluku o stvaranju nezavisnih država – Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Makedonije, dok bi mađarski i albanski narod imali pravo da se odcepe, jer je zaključeno da je njihovu zemlju anektirala „srpska buržoazija“. U tom cilju odlučeno je da KPJ podrži razne prevratničke organizacije koje su se borile protiv „srpske hegemonije“, uključujući Ustaški pokret. bugarski VMRO, Kosovski komitet i slične.
Jedinstvo ustaša i komunista u istrebljenju Srba- zasedanje AVNOJ-a u Jajcu
Inače, komunisti su sa ustašama bili u dobrim odnosima još od 30-tih godina prošlog veka. U „Proleteru“ broj 28. za 1932. godinu, glasilu Centralnog komiteta KPJ, pisalo je doslovce i ovo: „Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”. U ugovoru potpisanog 17. aprila 1941, sedam dana posle osnivanja Pavelićeve NDH, kojeg su u ime ustaša potpisali Mile Budak i Mladen Lorković, a u ime Komunističke partije Hrvatske Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić stoji ovo: „Komunisti neće preduzimati nikakve akcije protiv NDH”.
Ustaška vlast u NDH, zbog svoje antisrpske politike, pružila je Titu punu i najveću podršku. Posebno bode oči činjenica DA SE TITO CELO VREME RATA NALAZIO NA TERITORIJI NDH! Šta nam to govori? Titovi partizani nikada nisu čak ni pokušali da napadnu, oslobode i unište logor Jasenovac. Misli li neko da je to bilo slučajno? Tito je kao glavnog neprijatelja smatrao Ravnogorski pokret, što ga je činilo prirodnim saveznikom Pavelića i Nemaca.
U jednom Titovom naređenju na samom početku ustanka stoji: „Da bi se izazvale što žešće i besnije reakcije okupatora u odnosu na srpski narod, obavezujem komandante da iz svojih borbenih jedinica izaberu najpouzdanije i najhrabrije drugove i da im nalože, da s vremena na vreme ubijaju pojedine pripadnike okupacionih snaga, da bi OKUPATOR PREDUZIMAO DELOTVORNE REPRESALIJE PROTIV NEPOSLUŠNOG SRPSKOG NARODA I NJEGOVOG VOĐSTVA (…)”
Kad je reč o „represalijama protiv neposlušnog srpskog naroda“, dovoljno je samo da se setimo Kraljeva i Kragujevačkog oktobra!
Da se razumemo: J. B. Tito ni za vreme Drugog svetskog rata ni posle 1945. nije bio antifašist, jer je vladao metodama koje se ničim ne razlikuju od naci–fašističkih: uveo je teror, otvarao logore u kojima su pod neljudskim uslovima zatvarani neprijatelji njegove vlasti, sprovodio masovna ubistva…
Žrtve su ubijane na osnovu Uredbe o vojnim sudovima, koju je izdao Titov Vrhovni štab u maju 1944, a njome je propisano da za presudu, uključujući i smrtnu, nisu obavezni dokazi: „Kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj oceni”. Zahvaljujući ovom „pravnom aktu”, Ozna je u Srbiji ubila oko 55.000 ljudi, čija su imena i prezimena do danas otkrivena.
Po naredbi šefa Ozne Aleksandra Rankovića (1909–83) od 18. maja 1945. godine, masovne grobnice Ozninih žrtava sistematski su uništavane.
No, „ako ne progovore ljudi, progovoriće kamen“. Istina pre ili kasnije izbije iz zemlje, kao u srpskoj narodnoj priči o caru Trojanu i njegovim kozjim ušima.
Komunistički zločini su doslovno IZRONILI IZ ZEMLJE na Brdu mira iznad Gornjeg Milanovca 70 godina pošto je Ozna tu bez suđenja ubila nekoliko stotina ljudi. Da bi je sakrili, komunističke ubice su preko masovne grobnice svojih žrtava posadili borovu šumu. Kada su se posle 70 godina ti borovi osušili, pojavile su se kosti pobijenih srpskih žena, dece i staraca.
Sedište savezne OZN-e u prestonici Jugoslavije bilo je na Obilićevom vencu u zgradi TANJUGA, OZN-a za Srbiju je bila smeštena u zgradi bioskopa Beograd, pa potom u Kneginje Ljubice (Zmaj Jovina 21), a glavni zatvor se nalazio u Glavnjači, na mestu današnjeg Prirodno matematičkog fakulteta i u Đušinoj (Rudarsko-geološki fakultet). U prvim mesecima dok je na čelu OZN-e za Beograd bio Miloš Minić iz 16 kvartova OZN-e ljude su uglavnom slali na Banjicu, a odatle na streljanje u Lisičji potok ili na Sremski front …
Između srpa i čekića
Za istraživanje posleratnih komunističkih zločina, formirana je – istina sa velikim zakašnjenjem, no bolje ikad nego nikad – Državna komisija Srbije, sa zadatkom da istražuje i otkriva tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944. i poimence identifikuje žrtve komunističkog terora. Inicijator za osnivanje ove Komisije i njen sekretar i glavni organizator je srpski istoričar dr Srđan Cvetković (rođen 1972), naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu. Komisija je dosad poimence popisala oko 60.000 lica i time gotovo potvrdila ranije Cvetkovićeve procene iznete u njegovoj izvrsnoj trotomnoj studiji „IZMEĐU SRPA I ČEKIĆA“ o revolucionarnom teroru i represiji u Srbiji od 1944. do 1991. (prvi deo „Represija u Srbiji 1944−1953 “, Beograd, 2006; drugi deo „Politička represija u Srbiji 1953−1985“, Beograd, 2011; treći deo „Politička represija do 1991“, Beograd, 2013). Godine 2014. dr Cvetković je sa brojnim saradnicima u Istorijskom muzeju Srbije priredio izuzetno zapaženu i odlično posećenu izložbu „U IME NARODA!“ (april-avgust 2014).
Vojvodi Petru Bojoviću (1858–1945), ostarelom 87-godišnjem solunskom pobedniku i oslobodiocu Otadžbine, komunistički „oslobodioci“ su 19. januara 1945. torturom i batinama oduzeli život. Povodom smrti legendarnog vojvode Radio Beograd se sledećeg dana (20. januara 1945) oglasio sledećim saopštenjem: „Juče je umro vojvoda Petar Bojović.(…) Svako ko pokuša da dođe na sahranu ovog neprijatelja naše narodno-oslobodilačke borbe, biće uhapšen i krivično gonjen“. (Radivoje Bojović, „Čačanski glas“, 23. septembar 2016)
Sličnu sudbinu je doživeo i čuveni Dragutin Gavrilović (1882–1945), nekadašnji major i branilac Beograda 1915. i učesnik skoro svih važnijih bitaka Velikog rata (1914–18). Drugi svetski rat Gavrilović je kao pukovnik preživeo u nemačkom zarobljeništvu, ali ne i maltretiranje mladih komunista u Beogradu u leto 1945. Od posledica tog maltretiranja, teško bolesni pukovnik Gavrilović je 19. jula 1945. tužno i nezasluženo napustio ovaj svet. Legendarni major Srpske kraljevske vojske Dragutin Gavrilović sahranjen je gotovo tajno u otrcanoj uniformi pukovnika Jugoslovenske kraljevske vojske, u grobnici svoje rođake na Novom groblju u Beogradu. (dr Radojle Markićević, „Zatiranjem srpskog postojanja komunisti pisali istoriju“, Beograd, 2022, str. 369–370)
Srbi protiv Srba
Danas se s pravom pitamo kako je moguće da su SRBI JEDINI NAROD NA SVETU KOJI JE RATOVAO PROTIV SEBE!? Te tragedije svakako ne bi bilo da se nisu pojavili ostrašćeni i protiv sopstvenog naroda žestoko napujdani komunistički revolucionari. Oni su samo tokom 1945. bez suda likvidirali više srpskih civila i nejači, nego što su to učinili zajedno svi nemački, italijanski, bugarski, arnautski, mađarski i drugi okupatori tokom Drugog svetskog rata.
Ono što danas možemo za sve ove nedužne žrtve skromno da učinimo, jeste da za sve njih znane i neznane upalimo voštanicu tihog pravoslavnog pomena i pojemo:
„So svяtыmi upokoй, Hriste, duši rab Tvoih, ideže nestь boleznь, ni pečalь, ni vozdыhanie, no žiznь bezkonečnaя.“ („Sa svetima upokoj, Hriste, duše slugu Tvojih, gde nema boli, ni brige, ni uzdisanja, no ŽIVOT VEČNI“)
“zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju”
Ljudi da li je ovo moguće. Čovek čita i ne može da vjeruje, da nijesmo svi poluđeli. Ubili majora Gavrilovića, herojskog branioca Beograda u Prvom Svjetskom ratu. Zašto ljudi aman. Što je kome on loše učinio čak je znači za vrijeme rata bio u Njemačkom zarobljeništvu i otud se nekako vratio živ u svoju zemlju i i oni ga ubili, heroja ubili po povratku u tobože oslobođenu zemlju. Bože spasi i sačuvaj.