Srbin

Piše: Jerej Ognjen Femić

Šta je to što se oko imena ovoga lomi istorija ovih prostora!? Šta to izaziva u imenu ovome toliku mržnji, a sa druge strane toliku ljubav!? To je ime Hristovo u tom imenu.

Zbog imena moga progoniće vas…

Mi smo Srbi zato što smo Hristovi i ne postoji nijedan drugi razlog. Mi smo Srbi zato što smo pravoslavni hrišćsni i ne postoji nijedan drugi razlog. Mi više nismo Srbi zato što nismo Hristovi i nismo pravoslavni hrišćani i ne postoji nijedan drugi razlog.

Srpsko ime je na Hristovom krstu i zato je ono sablazno. Onaj ko se sablaznio o Hrista na krstu, taj se sablaznio i o imenu srpskome jer je i ono ukovano na tome krstu.

Naše srpstvo je najljepši oblik pravoslavlja, najljepši oblik hrišćanstva. Mi Srbi samo nastali onoga trenutka kad smo upoznali Hrista. Najljepša naša istorija je ona kad smo sve Bogu prinosili, kad smo sa Njim gradili sve što imamo.

A dan kad smo se za Hrista vjenčali za vjeki vjekov je onaj dan u Nikeji, kada je Sveti Sava dobio bgagoslov od svekolike punoće pravoslavne da samostalno gradi još jedan hram Božiji, još jedan dom Božiji, Srpsku pravoslavnu crkvu! U tom novom domu Božijem izraslo je sve ono što mi nazivamo srpstvo i što nazivamo srpskim imenom.

To srpsko ime je kovanica sastavljena od imena Hristovoga, Svetoga Save, Svetoga Vasilija Ostroškoga, Svetoga Petra Cetinjskoga, Njegoša, Nikolaja Žičkoga i još mnogih drugih svetitelja, čitav sonm svetih imena utkano u srpsko ime.

Taj dom Božiji nije samo za Srbe, jer ne gradi se za Srbe, već za Boga! Za Boga i čovjeka, za Boga i sav rod ljudski! Taj dom Božiji je isti i kod nas i kod Grka i kod Rusa, ali ovaj dio hrama po blagoslovu svekolikog pravoslavlja gradimo mi Srbi i naši srpski svetitelji. I evo 800 godina se hram Božiji izgađuje i nas izgrađuje. Hram Božiji koji se naziva Srpska pravoslavna crkva je glavni neimar našega identiteta i imena srpskoga.

Taj neimar Božiji nije samo naše ime izgradio već države naše je izgradio. Jedna od država se naziva i Crna Gora. Ta država se gradila da bi se u njoj sačuvalo ime srpsko za vrijeme turskoga ropstva. Upravo je Njegoš to ime najviše i proslavio. I dao mu najveću čast i mjesto u svojim djelima. Tada je bila čast zvati se Srbin iz Crne Gore. Čast, jer je značilo da smo životom i junaštvom i krvlju to ime sačuvali, a u tom imenu i ime Hristovo i ime Svetoga Save sačuvali. I sva ostala imena srpska.

Polazeći od toga da je i nacija dio Božijega promisla, kao što negdje piše naš srpski pjesnik Bećković, ne mogu da prihvatim mišljenje da nacije stvara čavjek. Kao što ne mogu da prihvatim da crkvu stvara čovjek.

Mogu da prihvatim jedino da i crkvu i naciju stvaraju zajedno Bog i čovjek.
U ovom vijeku bezbožništva, totalitarizma i komunizma, bili su pokušaji da se stvori, proizvede novi čovjek, nova nacija, i u ovo naše najskorije vrijeme čak i crkva. I što je najinteresantnije to stvara čovjek bez Boga, čak i protiv Boga!

Tako su nastale i neke psevdo nacije, čak i psevdo crkve.

I opet ovo naše srpsko ime dobija na značaju upravo zato što se kroz njega brani i ime Božije. Brani se sve ono što je sa Bogom izgrađeno, brani se onaj čovjek, ona nacija i ona Crkva sagrađe sa Bogom i sagrađena Bogom.

Sve ovo pišem jer se u poslednje vrijeme često diskutuje na temu da li je Srpska pravoslavna crkva, crkva svih, crkva u kojoj mogu da se mole i Crnogorci koji se ne osjećaju kao Srbi? Tačno je da su u crkvi svi zvani, ali nisu svi izabrani. Nisu svi izabrani rod Božiji. U crkvi osim toga što treba doći, treba ostati i opstati. To jeste brod spasenja, ali brod vitlan mnogim burama. Da li u crkvi može opstati ono što je stvoreno čovjekom bez Boga, čak i protiv Boga!? Da li može u crkvi opstati nacija nastala na bogoborstvu!? Mi Srbi ne možemo zabraniti nikome da uđe u dom Božiji, koji smo mi sagradili i Bogu posvetili. I ovdje ne mislim na dom Božiji kao objekat, već kao instituciju, ili kako se bogoslovski pravilnije kaže, bogočovječanski organizam. Ali ako nekome smeta ime srpsko, proslavljeno Bogom kroz hiljade srpskih svetitelja, koji ujedno i ime Božije proslaviše i koji obitavaju u tome domu i glavni su stanovici i graditelji toga doma i koji se u tom domu stalno pominju i kojima se svakodnevno molimo, onda će takvi sami iz toga doma otići.

Dok god su stvoreni od čovjeka, a nisu rođeni i preporođeni istinski nanovo Bogom, njima Bog neće biti otac, a ovi sinovi Božiji, srpski sinovi neće im biti braća. I ovaj dom Božiji, gdje obitava Bog i njegovi sinovi, sinovi srpski, neće biti njihov dom.

I nemojte braćo da iz ovoga doma koji se naziva Srpska pravoslavna crkva izgonimo ime srpsko, jer izagnaćemo i ime Božije. Jer ako izagnamo Srbina, otići će i srpski svetitelji, otići će i Bog.

U tom domu ostaće samo onaj koji sebe naziva Crnogorac koji nije Srbin.
Nije li jedan takav na kongresu jedne partije nedavno i poželio takvu crkvu!