Srbi katolici u Jugoslaviji

Srbi katolici smatrali su da je ujedinjenjem sa Srbijom i stvaranjem Jugoslavije 1918.  rešeno njihovo nacionalno pitanje. Kotorski biskup Frano Ućelini Tica izjavio je:  „Mi svi moramo da budemo sretni i zadovoljni što smo doživjeli ostvarenje naših najvećih ideala i moramo da upremo svim silama da u slobodi uredimo najljepšu narodnu državu, …“. (1)   Brzo su uvideli da postoje jake snage (hrvatski separatisti, katolički klerikalci, … ) koje su radile na  razbijanju Jugoslavije.  U listu Srba katolika „Dubrovnik” 1922. objavljen je članak iz Cavtata „Kuda ćemo ovako ?” u kome se navodi : „Dok u našim raznim nadleštvima imamo u izobilju činovnika, koji snijevaju o Karlu ili Radićevoj republici, koji se nadaju još jednako prošlom zemanu, dotle ono malo ispravnog činovništva strepi pred raznim iznenađenjima, koja se … i dešavaju. Tako je eto iz naše sredine premješten, negdje čak u albanske krajeve, Ilija Ćuruvija, finansijski postajni poglavica. Taj je čovjek kod nas poznat kao patriot koji među finansijskom stražom pravi onu poznatu iznimku rijetkih, koji vole ovu današnju državu i koji je s toga i skrupolozno predan svojoj službi, eto taj čovjek i takav državljanin baca se u puste krajeve a ostavljaju se drugi, da na ovom našem domu, plaćeni od države, rade proti svojoj hraniteljici. E, pa kuda ćemo ovako ?!”. (2)

Srbi katolici su Savez Sokola smatrali cementom u temeljima Jugoslavije i zato su masovno prišli sokolima. (3) Sokoli su okupili sve one koji su bili za očuvanje Jugoslavije. Posle Ujedinjenja Bunjevci su  najviše   doprineli  usponu  sokolskog pokreta  u Subotici. Dr. Babijan Malagurski, jedan od pokretača Sokolstva u Subotici, kupio  je o svom trošku  sve potrebne gimnastičke sprave za vežbače. Prvi starešina sokolskog društva bio je dr. Frano Skenderović  a  podstarešina Antun Bešlić. (4)

Sokoli su nastavili  svoju borbu sa katoličkim klerikalcima koji su pre  i za vreme Prvog svetskog rata podržavali Austro-Ugarsku. U pismu „Sokolskom Glasniku” iz Imotskog priznaje se da  Imotski kotar sa prosvetom zaostaje za svim kotarima u Dalmaciji. Dalje se ističe : „I još tome, predstavnici ove mračne kule, kojima je u interesu da narod u mraku drže, ustaju danas da prosvjetljenom i rodoljubivom svijetu dijele poduke o prosvjeti, a diplome o jugoslovenskom patrijotizmu, dok su prije pljuvali u lice Jugoslavije, kad je ova još u zametku bila.  Pa se u to ime predstavnici mraka, svom žestinom obaraju na kulturno Sokolstvo, kao na  zatornika prosvjete i jugoslavenstva …  Kad im ni to ne pomaže, onda pokušavaju, da u mjestima, gdje njihov demon hara i pljačka sve ono, što je napredno i savremeno, šire svoj upliv u sokolskim krugovima, namećući svoje mračne i nezdrave ideje i gaseći u mladome sokolu prvu iskru svijetla i rodoljublja, što mu se u mladoj duši javlja. Provociraju duhom ubogu masu, i od nje stvaraju vjerske fanatike, koji … teroriziraju slobodu mišljenja i uvjerenja drugih. I svaki je onaj odmetnik i terorizator katoličanstva, koji sprječava mračnjacima, da teroriziraju slobodu mišljenja prosvjetljenih !?  Zatornicima prosvjete, a prijateljima mraka ukratko dovikujem :  „I ako ste proširili svoj upliv i vlast po nevoljnoj krajini našoj, to ipak nemojte ni sanjati, da će imotski sokoli dopustiti, da pobedi  onaj klerikalizam, koji je sve otrovne strijele na sokolstvo upro. Mi dobro znamo, da je naša dužnost, da u narodu tražimo sve ono, što nas nacijonalno spaja, a ustrajemo proti svemu onome, što nas razdvaja. Jedan jezik, isti običaji, zajednički ciljevi i vjerska snošljivost nas spaja, dok nas vjerski fanatizam i zadrti klerikalizam razdvaja.” (5)

Napadi klerikalaca i hrvatskih separatista na sokole nastavljali su se. Sokolsko društvo Dubrovnik uputilo je 28. jula 1938. predstavku Milanu Stojadinoviću : „Da bi omeli napredak sokolstva u srezu Dubrovnik, koje je brojalo 26 sokolskih četa, sa oltara se propovedalo protiv sokolstva i pretilo paklenim mukama onima, koji stupe, ili ostanu u sokolskoj organizaciji. Čak, štaviše, pretilo se i životom i imovinom. Neki su naši članovi bili zaista tučeni, a nekima je upropašćena imovina. U godini 1936. paljeni su stogovi sena i iščupano na stotine čokota loze našim članovima, potpaljena je sokolana u Orašcu. Godine 1937. zapaljen je sokolski dom sokolske čete Popovići (Konavle). Iste godine je rulja separatista polupala izloge na dućanima naših članova, a pre nekoliko dana, pod kuću u kojoj se nalazi sokolska četa u Postrenju, podmetnut je dinamit.” Usled ovakvih pritisaka sokolske čete u Mrcinama, Vitaljini, Pločicama, Komolcu i Osojniku sasvim su prestale sa radom. Starešinstvo dubrovačkog sokolskog društva zaključilo je da je sokolstvo, zbog svoje jugoslovenske liberalne i antiklerikalne ideologije bilo izloženo napadima od strane rimokatoličkog klera udruženog sa pripadnicima HSS. (6)

U ime Srba katolika Luka Bone, Božo Hope i dr. M. Gracić iz Dubrovnika uputili su 15 juna 1939. barskom arcibiskupu i Primasu srpskom dr. Nikoli Dobrečiću predstavku o potrebi otvaranja Srpske katoličke bogoslovije u Baru. U listu „Dubrovnik” objavljena je predstavka pisana u oči Vidovdana 1939. „Jedna potreba i jedno pravo Srba katolika” poslana banu Zetske banovine na Cetinju, a dostavljena Arcibiskupu Barskom i Primasu Srbije, pretsjedniku vlade i ministarstvima Pravde i Prosvete u Beogradu. U predstavci se iznosi : „Za katolike Beograda i predratne Srbije, za katolike Crne Gore, Vojvodine i Dalmacije, potrebni su su nam rodoljubivi srpsko-katolički svećenici. Današnji svećenici nisu srpski rodoljubi. Neka ovi primjeri ilustruju rad njihov: Poznata je vrijednost Sokolstva u nas; ono je cement u temeljima Jugoslavije. …Katolički Episkopat je zauzeo negativni stav prema Sokolstvu. …Ali djeca iz mješovitih brakova izoštaše sa sokolskih časova, jer im majke zabraniše da više idu u Soko. Prilikom posjete u crkvi majke su dobile naredbu da svoju djecu više ne daju u Soko. Pa drugi primjer : u carskom Skoplju izlazi već 12 godina katolički list „Blagovest”, pa u mjesto da služi širenju i jačanju srpskog imena u tim krajevima, on pronalazi u katolicima Stare Srbije Hrvate, kao što ih o. Petar Vlašić nalazi u najistočnijem dijelu Banata. Mi nismo u stanju da kontrolišemo, šta se sve ne naređuje putem crkve našim katolicima, ali su ovo očigledni dokazi : da katolička crkva u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini i Dalmaciji, ide nasuprot intencijama Srpskog Naroda.” (7)

Sokolska štampa pratila je filološke polemike. Časopis Sokolske župe Osjek „Bratstvo” preneo je iz sušačkog tjednika „Primorje” izjavu Franje Pavešića : „Karadžić je bio negator hrvatstva, pa ipak su Hrvati poprimili za književni jezik Vukovu „kravarsku” štokavštinu i odrekli se svoje lijepe čakavštine na kojoj su pisani hrvatski spomenici. Tadašnji lakoumni i kratkovidni Hrvati pljunuli su sramno na svoju čakavsku tradiciju, na svoju prošlost i svoj ponos i uzeli za književni jezik štokavštinu, tuđi jezik, … “ i nastavio je „Da mi imademo danas čakavštinu za književni jezik, ne bismo vodili slične polemike. Znali bismo točno : tko je Hrvat, tko Srbin, tko Slovenac.” (8)

Sporazumom Cvetković-Maček 26.8.1939. Dubrovnik je odvojen od Zetske  banovine  i   dodeljen  novostvorenoj  Banovini  Hrvatskoj. HSS je u Banovini Hrvatskoj odmah počeo sa progonima Srba katolika, Jugoslovena i sokola. Povodom zabrane proslave Dana Ujedinjenja 1 decembra 1939. u listu „Dubrovnik” je objavljen članak koji je potpisan sa Cavtatska omladina i u kome se ističe: „Radi toga svog vjerovanja, još pod mrskom Austrijom teško je stradao izgnanstvom, taoštvom, mučeništvom u utamničenju, nevoljama u dezerterstvu i ostalim mnogobrojnim maltretiranjima, koja su  crnožute aveti iskaljivale na mnogim patriotima našega rodoljubivog mjesta. …Ali Jugoslavija, … ostati će vječno čista i sjajna kao sunce, … A Ti, stara naša majko, Srbijo kao nekoć kada su tebe radi očevi naši, braća i sestre naše u izgnanstvu, u tamnicama i progonstvu, u mukama i patnjama svoj duh čeličili; kao onda, kada su u Tebi sva slobodarska uzdanja bila,  obraća se Cavtat tvoj i moli te i preklinje : Ustaj Srbine, složi se, ne kloni – pravda te zove, na ovo naše sinje Jadransko more! “. (9)

Srbi katolici smatrali su da je ujedinjenjem sa Srbijom i stvaranjem Jugoslavije 1918.  rešeno njihovo nacionalno pitanje. Na razbijanju Jugoslavije radili su rimokatolički klerikalci i hrvatski separatisti.  Katolička crkva imala je najveći uticaj na katoličke seoske mase. Srbi katolici su masovno prišli sokolima. Savez sokola je okupio sve one koji su bili za očuvanje Jugoslavije. Zato su bili izloženi napadima udruženih klerikalaca i HSS.

Saša Nedeljković

član Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Srbije

Napomene :

1.Emil Kriještorac, „Dr Frano Uccellini – Tice“, „Monarhija“, Kotor, Petrovdanski broj, 1994, br.8, str.27;

1. „Kuda ćemo ovako ?”, „Dubrovnik”, Dubrovnik, 30 Septembra 1922, br. 77, str. 3;
2. „Jedna potreba i jedno pravo Srba katolika”, „Dubrovnik”,  Dubrovnik, 1.jula 1939, br. 26, str. 1;
3. M. Radojčin,  „Za Jugoslaviju i jugoslovenstvo”, Bunjevci u sokolskom pokretu Subotice između dva rata, „Bunjevačke novine“, Subotica , 31. decembar 2006, br. 18, str.27 ;
4. Dušan Bitanga, „Imotski Sokol u kulturnoj borbi”, „Sokolski Glasnik”, Zagreb, 1921, br. 9/10, str. 365,366;
5. Nikola Žutić,  „Sokoli”, Beograd, 1991, str. 127, 133, 169-171;
6. „Jedna potreba i jedno pravo Srba katolika”, „Dubrovnik”,  Dubrovnik, 1.jula 1939, br. 26, str. 1;
7. „Duh vremena”, „Bratstvo”, Osijek, 10 maja 1939, br. 5, str. 90;
8. „Cavtat o danu Ujedinjenja”, br. 50,  „Dubrovnik”, 16 decembra 1939, Dubrovnik, str.4;