Snoviđenje

Piše: Komnen Bećirović

Objavljujem povodom stogodišnjice Oktobarske revolucije (1917-2017), ovo danteovsko (sno)viđenje, ako nije neskromno poređenje, toga događaja i njegovih posledica, nastalo prije više od četrdeset godina

LICA:

Dva proroka porobitelja
Satana stoljeća
Ljudski gorolomnik
Zloduh
Velika poganulja
Vidilac

Kao što ni Satana stoljeća nemaše, na prvi pogled, đavolje već čovječje podobije, tako ni Ljudski gorolomnik ne bješe nikakav div, zmaj, vještac ili zduač, već običan opak starac koji, kao neka prestarjela ptičurina, sjeđaše na vrhu planine od kostiju. Nevelik, mršav i rošav, u vojničkom odijelu, kabanici i čizmama, starac nije mogao imati ni pedeset kila, ali je u njemu bilo dovoljno zla da se njime čitav svijet ispuni i zatruje. Zlo izbijaše osobito iz starčevih riđih očiju što su vrebale ispod niskog tvrdog čela iz koga je, odmah više kljunastog nosa, izrastala sijeda prorijeđena kosa, tako da čela nije bilo ni dva prsta. Sijedi, kao dvije trubnjice uvijeni mu brkovi, bjehu požutjeli od stalnog pušenja lule koju je iz usta vadio tek kad je imao da se nešto izdere na svoje dostojanstvenike koji pred njim drhtahu, kao slamke na vjetru. Kad je govorio ili se, ređe, smijao, otkrivali su mu se rijetki krnji zubi, pocrnjeli i nagriženi od nikotina, alkohola i godina. Bilo je, zbilja, pravo čudo kako je mogao da tim škrbeljcima pojede i proždere onoliko ljudstva. Nešto poput onih crnih grotla u svemiru u koja se cijela sunca saspu i nestanu. „Čovjek, kakav bezdan!“ govorio je Vidilac.

Kolika zvijer toliko sumnjalo, Gorolomnik svuda oko sebe neprijatelje viđaše pa zato, da im unaprijed glave dođe, onoliki narod satiriše. Najviše vremena provodio je gore u jednoj ogromnoj betonskoj prostoriji u koju je, kroz uske prozore sa rešetkama, svjetlost jedva prodirala. Po zidovima iz kojih je izbijala crvenkasta vlaga, ponavljao se, namalan garavom bojom, jedan te isti natpis: dolje bog. U dnu odaje se nalazilo veliko postolje od sivog granita, na kome je, između statua Dva proroka porobitelja od istog materijala, na nekoj vrsti prestola, zastrtog debelom ponjavom od kostreti, sjedio Ljudski gorolomnik. Pred njim je u otvorenom sarkofagu, postavljenom malo niže, ležalo skamenjeno truplo Satane stoljeća, prekriveno do grla crvenim platnom po kome se tamnio natpis: ja ili smrt. Zgrčenog lica, opustošenog čela, nosa nagriženog sramotnom bolešću koju je vukao cijelog života, tankih stisnutih usana između čekinjastih brčića i jarče bradice. Satana je izgledao još surovije u smrti, nego u životu, iako mu je palacavi pogled bio zauvijek ugašen pod spuštenim očnim kapcima. Lijeva mu se ruka nazirala, savijena na grudima, a desna koja mu se od silnog udaranja protivnika po glavi, bila još za života osušila, opružena niz truplo. Sve je bilo umrljano krvlju koja je odnekud odozgo padala, stačući se niz glomazne proroke koji su zajedno sa truplom na postolju, kao na žrtveniku, ličili na neka varvarska božanstva čiji je čuvar i preosveštenik bio Gorolomnik. On je, zagledan u truplo i kao vršeći neki obred, desnom rukom povremeno prinosio ustima jednu zdjelu iz koje nešto pio, otirući brke, dok je lijevom okretao veliki globus postavljen čelo glave Satanina trupla, kao na dar ovome. U svom neznanju, slepilu i poganstvu, Gorolomnikovi obožavaoci i hvalioci širom svijeta urlahu da iz te grozne jazbine iz koje zaudaraše silni smrad na smrt i pakao, izvire život i sija sunce slobode narodima!

Bez ikakvog nameštaja, Gorolomnikovo prebivalište bješe i bez ukrasa, slika ili knjiga sem, naslaganih oko njega, cjelokupnih djela Dva proroka i Satane stoljeća, punih dosadnih mozganja ili omraznih psovki i grda, pogotovo kod Satane, a nadasve poziva ljudima na međusobno istrebljenje, palež i grabež, s uvjeravanjem da tako čine bogzna kakvo junaštvo i zauvjek rešavaju sva pitanja i sve tajne svoje sudbine. Kako van te nauke i skamenjenog leša, koji bješe njeno najviše otjelotvorenje, Gorolomnik ništa drugo od vaskolikog bogovetnog svijeta ne priznavaše niti vrijednim postojanja smatraše, to se knjige pjesnika i mudraca zabranjavahu i spaljivahu, a njihove misli izopačivahu i ruglu izvrtahu. U isti mah se mošti svetaca i pravednika skrnavljahu i bacahu, a hramovi u kojima kroz vrijeme ljudska duša bješe našla utočišta, razarahu i u kosturnice vjrujućih ili u obična skladišta i štale pretvarahu. Jer nemade drugog hrama osim Gorolomnikove jezive Vavilonske kule, niti drugih moštiju osim Satanina trupla. Svakome koji u tome smisao čovjekove istorije i njegovog bitisanja na zemlji ne viđaše, crna pogibija pucaše. U ime trupla i starkelje koji nad truplom bdijaše, njim se nadahnjivaše i jedino preko njega sa svijetom opštaše, razdirahu se, gažahu ili utapahu u krv onih što ih u sebe nošahu, najveličanstvenije vizije besmrtnosti i vasionske svemoći što iz dubina čovjekova mozga zapaljivahu i pokretahu svjetove. Zbog dva čudevenija i samaštenija, ljudi postadoše Božja siročad, ne smijući od bezdušnika dušu ni pomenuti, a kamoli u njenu besmrtnost i vječnost vjerovati. Povampireno u starkelji, truplo se hranjaše jedino ljudskom krvlju te se u ime dvije krvoločne sablasti nova poklanja otpočinjahu, naraštaji žrtvovahu, narodi zamućivahu i istrebljivahu, a tragovi njihove civilizacije brisahu, kako bi se dokazalo da nikad nije ni postojalo ono što je oduvijek postojalo.

Sem nebrojenog ljudstva koje planina–aždaja proždiraše, još više ga za dvije zloće kulučaše, tamnovaše i skapavaše po mnogim mučilištima rasijanim po ledenim pustinjama u koje se do nakraj svijeta Gorolomnikovo carstvo prostiraše. Pošto pravi stvaraoci bjehu zamukli, a mnogi zauvijek, to se nadri-pjesnici i isto takvi umjetnici i povjesničari grabljahu i nadmetahu ko će od njih dvjema ljudomorama što ljepšu slavopojku ispjevati, što divniji lik naslikati ili izvajati, što laskaviji životopis sastaviti, neprestano s ostalima arlaučući da se takvih velikana nije na zemlji rađalo niti će se ikad rađati. Sablažnjena dvejma čudovištima, mladež im posvuda prinosiše na žrtvu žar i snove svoje mladosti, pjevajući da, bez ova dva crna gerelja i kešeša, luzbara i skoreljaka, sunce ne bi grijalo, zvijezde sjale, cvijeće mirisalo, a gora listala ni zelenila. Tako ove dvije mumije, kukrage i bogobitine postadoše ljudima, svuda gdje se na njih bjehu navalili, teži no Atlantu njegova planina. A u zemljama koje se još opirahu dvjema nemanima, njihovi bukači i vikači, privrženici i poklonici, uhode i ubice, nastavljači i sledbenici, ne davahu ljudima mira ni spokoja sve dok ih do poslednjeg ne preobrate na svoju sliku i priliku i ne nametnu dvije prokletinje čitavoj zemlji, makar je zbog toga predali ognju i plamenu i na njoj ugasili i zatrli ljudski rod, prije no što to bijaše suđeno u hodu i trajanju nebesa.

Jedni se između robova, u koje bjehu pretvoreni svi žitelji ogromnog carstva, izdvajahu i uz planinu hrljahu da dospiju do starca na vrhu, ali ne da ga zbace i zauzmu njegovo mjesto – prije bi, da su mogli, sunce na nebu ugasili no nešto tako zaumili – već da mu se poklone i dodvore. U toj mahnitoj rulji što se uza strane i litice pentraše, urličući, daveći se, lomeći i jedni druge u ambis bacajući, prednjačaše Zloduh koji, čas krivinama, čas prečicama, vješto napredovaše, zaustavljajući se i skrivajući povremeno u pećinama. Odatle naglo na svoje žrtve izbijaše, udarajući ih velikom mačugom s gvožđem na kraju, po glavi i dobacujući za njima dolje u provaliju: „Šta vi bi?! Što se nezgodno okliznuste! Dajte ruku! Požurite, čekam vas!“

Broj ih s visinom, osjetno opadaše, tako da ih samo manjina, najžilavijih i najsurovijih, do Gorolomnika na vrh dospijevaše, padajući, onako krvavi i ranjavi, pred njim i pred Sataninim truplom, ničice čelom u prašinu. Gorolomnik pak i ove prebiraše, jedne zadržavajući, a druge odmah u bezdan među žrtve strovaljujući. I to najradije baš one koji, da kami zarade njegove milosti, bjehu najviše krvi prolili i naroda doveli da se ugradi u čudovišnu planinu. Međutim, ovi bjehu toliko ogrezli u svom zlikovačkom i ropskom služenju Gorolomniku, da mu čak ni tada, leteći u provaliju, klicahu, na što se on cerekaše i mater im psovaše. Druge pak, koje k sebi uzimaše, nagrađivaše raznim položajima, zvanjima i odlikovanjima, ali ih u takvom zaptu i strahu držaše da i najmoćnijim među njima, to crni i gorki zalogaji bjehu. Istina, oni se za poniženja koja Gorolomnik na njih navaljivaše, ljuto svećahu i iskaljivahu nad narodom, stalno se junačeći i u prsa busajući, vrišteći i galameći kako od njih nema, niti je ikad bilo pod kapom nebeskom, silnijeh, slobodnijih i dostojanstvenijih ljudi. Ali, prije ili kasnije, njima takođe crni petak osvitaše i sudbina ih onih prvih stizaše.

Trebalo je tada vidjeti ove bareče i silnike, koji bezbrojne ljudske živote bjehu satrli, kako za svoj pasji život mole i preklinju. Ali što se više svome gospodaru na vjernost zaklinjahu, pepelom po glavi posipahu, sebe blaćahu i optuživahu, to većma njegovu jarost i prezir raspaljivahu. Najčešće bi ih Gorolomnik, nasladivši se do kraja njihovim mukama i poniženjima, pomoću svojih pandura strovaljivao u jednu jamu, posebno za to blizu njegove jazbine, uređenu. Pad u provaliju, bio je praćen besomučnim urlikanjem i cerekanjem Velike poganulje koja sada svoje dojučerašnje mezimce i miljenike, kao najljuće dušmane i otpadnike, na sva usta psovaše i kunijaše. Jama nemaše dna, već se daleko dolje otvaraše jednom šupljinom kroz koju žrtve propadahu i nabadahu se na oštro čelično kolje što ga po kamenjaru, ispod otvora, cijela šuma bješe posađena. Tu se na nesrećnike, koji danima davahu znake života, obrušavahu jata grabljivica čija graja na mahove dopiraše kroz graju i vrevu Velike poganulje. Gorolomnik, pak, sa one čuke gdje smo ga na početku vidjeli, dvogledom posmatraše prizor, nešto u sebi režeći i mumlajući, kezeći se i smijuljeći, i s vremena na vrijeme, zijevajući.

*****

Iz rukopisa

Preuzeto sa portala: Stanje stvari