Smrt u Bondstilu: Ubistvo srpskog oca i sina dokaz da pogrom na Kosovu i danas traje

Za porodicu Stolić, koja je iz Uroševca protjerana 1999. godine i dom pronašla u Drajkovcu, kao i za mnoge druge srpske porodice na KiM, 17. mart je dan najtežih sjećanja.

Tog dana 2004. godine, nakon što su mještani tog sela u opštini Štrpce dobili uvjeravanja da im ne prijeti opasnost od komšija Albanaca, ubijeni su Dobri Stolić i njegov dvadesetdvogodišnji sin Borko.

„Te večeri, prije 15 godina, čuli smo pucnje“, priča za Tanjug Srđan Mladenović, pašenog ubijenog starijeg Stolića i nastavlja:

„Čuli smo zapomaganje moje svastike Vere, brzo su došli i pripadnici KPS-a i pripadnici Kfora. Dobri je ubijen na licu mjesta, a za Borka do sutradan nismo znali da li je živ ili mrtav, jer je bio u američkoj bazi Bondstilu. Njegove rane su bile prostrelne i mogao je da se spasi taj mladi život — Borko je imao 22 godine, a njegov otac 45 godina.“

Dobri je upucan kada je išao po drva iza kuće, a njegov sin koji je čuo pucnje kada je izašao iz kuće i bio je još živ posle ranjavanja.

Mještani su odmah pozvali policiju, Kfor, Hitnu pomoć, priča Zorica Mladenović, tetka pokojnog Borka i dodaje da američki Kfor nije došao kako su obećavali, već su poslali ukrajinski Kfor koji je imao staro vozilo, koje nije moglo da prođe albanske barikade ispod njihovog sela.

Borku, kog je ranjenog do vozila Kfora u naručju nosio djeda, prva pomoć pružena je u ambulanti u Štrpcu, ali pošto tu nisu mogli ništa da urade, Kfor ga je povezao u Bondstil.

„Ono što me najviše boli jeste što bi Borko ostao živ bez ikakvih posledica i po život i po zdravlje, jer metak u stomaku nije pogodio nijedan vitalni organ — dijete je iskrvarilo“, navodi Zorica.

Da su mu na vrijeme dali krv i pružili pomoć on bi i dan-danas bio živ, kaže ona.

„Stalno vraćam u glavi šta smo mogli da uradimo, kako smo mogli da ga pustimo, kako u ovom Štrpcu u toj ambulanti nije bilo mogućnosti da mu se dâ krv. Pa zar živimo u 14. vijeku?“, sa tugom koja ne prolazi priča Zorica i gorko zaključuje:

„Njih su Albanci ubili bez ikakvog reda, smisla i zakona, ispred kuće u kojoj su živjeli, bez ikakve mogućnosti da pretpostave da će se to desiti. A činjenica je da niko nije osuđen za taj zločin.“

Kako je ispričala Zorica, u Štrpcu nisu očekivali taj 17. mart. Prije ubistva Borka i Dobrija mještani sela su se okupili uplašeni za svoju sudbinu, a predstavnici Albanaca iz te opštine tvrdili su da neće biti provokacija iz susjednog, čisto albanskog sela Firaje, iz kojeg su ubice te večeri i došle.

„Ova kuća, u kojoj su živjeli i ispred koje su ubijeni, jeste malo udaljena od ostalih kuća u selu i do nje se preko livada i njiva za pet minuta stiže do šiptarskog sela Firaje, odakle su stalno nadirali Šiptari i napadali nas.“

„Prije 17. marta, Vera, Dobrijeva supruga i Borkova majka, videla je da se tu muvaju neka djeca koja čuvaju stoku, nešto gledaju, dolazili su do same kuće, ali nije ništa slutila, niko od nas nije slutio da će toliko zlo da se dogodi“, priča Zorica.

Ni posle 15 godina nisu saznali ko je i zašto njih ubio, navodi ona i dodaje da je postojala sumnja da je čovjek iz Peći Gazim Ferati ubica, ali zbog nedovoljno dokaza on je oslobođen.

Sudbina je Stoliće u Verino rodno mesto Drajkovce vratila 1999. godine, kada su protjerani iz Uroševca, gdje su živeli od 1979. godine, prvo privatno, da bi kasnije sazidali svoju kuću.

„Dobri je u Uroševcu radio u sudu za prekršaje, bio je čuvar i 1999. godine su svi izbjegli odatle. Djeca su otišla još za vrijeme bombardovanja, a Vera i Dobri su ostali sa namjerom da sačuvaju svoju kuću, misleći da će sve to proći i da će se i djeca vratiti i nastaviti sa školovanjem“, priča Zorica.

Dodaje da kada je prestalo bombardovanje 1999. godine i kada su se srpska vojska i policija povukle, a Albanci počeli sa zločinima, Veri i Dobriju su „dva Šiptara upala u kuću i izbacili ih“.

„’Ovo nije vaša kuća, vama je Milošević napravio kuću‘, rekli su im“, kaže Zorica i dodaje da su Vera i Dobri pobegli kao i svi ostali, najpre su bili na trgu u Uroševcu, a onda su zajedno sa drugim proteranim Srbima autobusima prevezeni u centralnu Srbiju.

Do avgusta 1999. godine su stanovali privatno u Barajevu, a onda je Borko rešio da završi srednju školu u Štrpcu, gde se vratio sa roditeljima.

Upitana da li se i danas suočavaju sa provokacijama i da li se osjeća bezbjedno, Zorica kaže da provokacija ima stalno, ali da su oguglali na sve.

„Da li sam bezbjedna — nisam, čim se stalno pitam ako mi dijete pet minuta zakasni iz škole ili od druga da mu se nije nešto desilo, sigurno se ne osjećam bezbedno, ali oguglali smo na sve…“, kaže Zorica i dodaje da ne planiraju da se isele iz Drajkovca, ali da se plaši da ih ne otjeraju.

Dobri i Borko sahranjeni su prvo u selu Drajkovce, gdje su i ubijeni, a nakon tri nedelje su ekshumirani, rađena je obdukcija i onda su tijela prenijeta u Mladenovac gdje i sada počivaju, a gdje danas žive njihova supruga i majka Vera i stariji sin i brat Predrag.

Izvor: Sputnjik