Smeta i Sveti Vasilije. Odgovor Jasmini Nikčević

Kakva bi trebalo da bude slika crnogorske omladine ako ne tradicija, reagovao je povodom izjave prof. Jasmine Nikčević predsjednik Opštinskog odbora u Nikšiću iz Prave Crne Gore Luka Vukadinović, koja je nikšićku litiju nazvala „kolonom kojom se ne može ići u budućnost“.

Reagovanje prenosimo u cjelosti:

Prof. Jasmina Nikčević, suosnivač i koordinatorka Crnogorskog pokreta za Nikšić, i kao poslenik u oblasti filoloških nauka, podsjetila na monografiju „Književnost i jezik u funkciji promovisanja univerzalnih vrijednosti i identitetskih komponenti crnogorskog društva“, Filološkog fakulteta, objavljenu u saradnji sa Ministarstvom kulture Crne Gore.

O skorašnjim, netradicionalnim za Crnu Goru, litijima po ulicama gradova Crne Gore, prof. Nikčević je rekla: „Na matrici pomiješane palanačke svetosavske mitologije i imperijalnog klero-fašizma zasniva se i ono idolopoklonstvo i ikonografija nedavne litije kroz nikšićke ulice i onih dugih kolona mladih ljudi koji su pristizali iz drugih crnogorskih gradova i iz okruženja. Ne želeći da povrijedimo njihova iskrena (ako su iskrena) religiozna osjećanja i duhovne porive, moramo reći da to nije slika crnogorske omladine kojom bi se trebalo ponositi, niti je to kolona kojom se sigurno može ići u budućnost“

Draga profesorice Nikčević kad bi sve bilo onako kako ste kazali, a mislim da ste mnogo toga rekli iz mržnje i neznanja onda bi svi ti kako ste lijepo rekli mladi ljudi bili u zabludi a samo vi bi bili u pravu. Na vašu veliku žalost nijeste u pravu i nemate dobre namjere, svo vaše političko i društveno zalaganje je samo potreba vaše isfrustrirane ambicije u abmijentu istih u redovima vaše organizacije.

Prije nego što Vam detaljno objasnim šta ste napisali „izjavili“ želim da Vas malo upoznam sa životom Ostroškog čudotvorca koji već više od dvije decenije sabira „kolone“ ljudi na litiji u Nikšiću.

Duboko prožet duhom i tradicijama pravoslavnog monaštva, Sveti Vasilije osjeća potrebu da služi, da bude koristan ne samo sebi već i drugima, svom narodu, smatrajući da će se narod očuvati u vjeri i vrlinskom življenju ne toliko fizičkom borbom koliko snaženjem i kultivisanjem narodne duše, jačanjem religioznosti i morala, njegovanjem narodne kulture i svijetlih tradicija. Zato on i nastoji da njegova prvobitna ostroška pećina preraste u manastir, koji bi kao i drugi pravoslavni manastiri bio rasadnik ne samo vjerskog već i cjelokupnog duhovnog života u okolnom narodu. Međutim, važno je istaći da asketsko podvizavanje pod Ostrogom Svetog Vasilija nije odvojilo od njegovog staranja za svoju pastvu, niti od njegovih brojnih arhijerejskih dužnosti. Naprotiv, njegov podvižnički život još više je razvio narodno poštovanje prema njemu. Svetiteljski život i neumorni rad Svetog Vasilija stvorili su mu ogroman ugled među savremenicima. Narod Crne Gore i Hercegovine poštovao ga je kao Božijeg čovjeka poslanog radi spasenja svoga roda.

Zemaljski život i rad Svetog Vasilija, i kao podvižnika i kao arhijereja jedne od najvažnijih oblasti u Pećkoj patrijaršiji 17. vijeka, trebalo bi posmatrati u sklopu opštih prilika i stanja Patrijaršije onoga vremena. Jedino na taj način će moći da se shvati i pravilno ocijeni njegova lična sudbina, trpljenje i rad na dobru Crkve i porobljenog i mnogostradalnog naroda, kao i njegov značaj u duhovnom životu našeg naroda kroz vijekove.

Tako, pošavši iz manastira Vavedenja Presvete Bogorodice Zavalske, svoje vjerne Putovodilje pod Ostrogom zahumskim, preko manastira Tvrdoškog Svetog Uspenja Bogorodičinog, i dostigavši vječnu kulu svjetlilju srpskog hristoljubivog i narodoljubivog monaštva – Svetovavedenjsku carsku lavru nemanjićsku na Svetoj Gori, Sveti vladika Zahumski i Skenderijski posljednjih pet godina svoga zemaljskog života provede u obitelji Svetovavedenjskog manastira Ostroškog, djelujući iz njega širom svoje eparhije Istočnohercegovačke i prebivajući u danonoćnom molitvenom podvigu.

A kada se navrši vrijeme i Sveti dostiže kraj svoga mukotrpnog i bogosvijetlog zemaljskog puta, u subotu Svijetle nedjelje, 12. maja 1671. godine, u svojoj ostroškoj keliji „predstavi se Sveštenopočivši vladika Vasilije Zahumski i Skenderijski“, kako zapisa bezimeni monah na jednom rukopisu Ostroškog manastira, iskazujući opšte uvjerenje pastve njegove zahumske i skenderijske da se Vladika njihov bijaše posvetio još za života svoga među njima na zemlji.

Svetitelj Ostroški upokoji se u svojoj keliji, koja se u času njegovog predstavljenja osija nebeskom svjetlošću. Tijelo Svetopočivšeg Vladike Vasilija bratija manastirska, po crkvenom poretku, dostojno, sa pjesmom i suzama, sahrani u grob, na zaravni padine, ispod hrama Vavedenja Presvete Bogomajke. Iz stijene žive, pak, u visini, pod kojom ispusti svoju svetu dušu i na kojoj inače nema nimalo zemlje, ubrzo izraste vinova loza koja i do danas rađa.

Sedam godina kasnije Svetitelj se javi u snoviđenju blagočestivom nastojatelju svoga starog manastira Svetoga Luke u Župi Nikšićkoj, igumanu Rafailu Kosijerevcu, i ubijedi ga tek iz trećeg puta, oprljivši, prema snovima opreznog, kaluđera žarom iz kadionice u snu, od čega ga i po probuđenju boljaše ožareno lice, da pođe sa svojim monasima u Ostrog i da tamo, uz zajednički post i molitve i svakodnevno služenje Svete Liturgije, sa bratijom ostroškom, otvore njegovu grobnicu. A kada otvoriše Svečevu grobnicu, ugledaše njegovo proslavljeno, netruležno tijelo, žuto kao vosak i mirisavo kao bosiljak. A onda, sa trepetom i molitvama podigavši i stavivši Svetoga u Sveti Kivot, preodjenuše ga u nove sveštene odežde, i uznijevši ga uz gredu, položiše u hram Svetog Vavedenja, ispred ikonostasa, u kome uskoro bi freskopisan i najstariji Svečev lik na zidu nasuprot ulazu.

Nadam se draga profesorice Nikčević da ćete iz ovoga izvući pouku i uz Božiju pomoć zatražiti oproštaj od Svetog Vasilija.

A sada možemo nastaviti sa objašnjenjem ovoga što ste napisali „izjavili“.

Kazali ste da to nije slika crnogorske omladine kojom bi se trebalo ponositi, niti je to kolona kojom se sigurno može ići u budućnost.

Ja Vas pitam Šta bi trebalo da bude slika crnogorske omladine ako ne tradicija, šta je to što više vrijedi od tradicije i vjere jednog mladog čovjeka?

Pa zar to nije nešto sa čim se mlad čovjek mora ponositi?

„Niti je to kolona kojom se sigurno može ići u budućnost“ Molim Vas?!

Gospođo Nikčević o kakvoj budućnosti vi govorite?

Kakva je slika Vaše budućnosti, šta je to što vi nudite kao „bolju“ budućnost?

Zašto po ko zna koji put trujete omladinu, zašto po ko zna koji put direktno prozivate Srpsku Pravoslavnu Crkvu, zašto se ne zaustavite u samouništenju? Do kad će trajati mržnja prema svemu i prema svakom pojedincu koji želi da nešto promijeni u sistemu koji ste i sami kreirali. Kakva je vaša ideja, možda da pokušate zavaditi jedan isti narod ili je želja podlije prirode pa se možda vodite idejom da kroz surov i lažan način smanjite broj učesnika u litiji sledeće godine. Molim Vas Gospođo Nikčević.

Budućnost jednog naroda zavisi od tvrde vjere tog istog naroda, da je sreće draga gospođo pa da se ovakve litije održavaju svaki drugi dan, svake neđelje, tek onda bi ovo društvo imalo šansu.

Šta je to što ste uradili za omladinu koju pominjete, šta ste lično vi učinili da omladina ima viziju bolje budućnosti?

Pomenuli ste klerofašizam, ikonografiju, idolopoklonstvo. Ja se nadam da ste se šalili? Jer ako nijeste onda moram da Vam kažem da sam zaprepašćen Vašim neznanjem. Klerofašizam je ideologija koja kombinuje socijalne, ekonomske i političke doktrine fašizma sa klerikalizmom i nekim drugim srodnim oblicima konzervativizna teološkog i religijskog tradicionalizma. Ovaj termin gospođo Nikčević se koristi kako bi se opisale organizacije i pokreti (ne samo politički) koji kombinuju religijske elemente sa fašizmom… O čemu vi govorite?! Ili koristite termine koji se ne mogu uklopiti u rečenicu kako bi ispala bogatija a vi za neuku masu pametniji. Molim Vas!

Pa i idolopoklonstvo, da li vi uopšte znate šta govorite?

O kakvom idolopoklonstvu pričate? Hoćete li da kažete da svi ljudi koji su došli da se poklone svetom Vasiliju su idolopoklonici? Gospođo Nikčević intimno mislim da upravo vi upražnjavate idolatriju ali nad živim pretpostavljenim ljudima.

Idolopoklonstvo, možda bih shvatio da je to rekao neko ko nije iz ovoga naroda i neko ko nema blage veze sa hrišćanstvom, ali vi gospođo Nikčević?

Pa još i ikonografija, dokle više sa glupostima? Pa vi ste stigli do sedmog vaseljenskog sabora iz 787. Ali nadam se da ste se malo salili između sebe, jer drugacije ovo ne mogu shvatiti.

Zaključio bih sa riječima Mitropolita Antonija koji je predvodio zajedno sa Mitropolitom Amfilohijem litiju u čast svetog Vasilija.

Bez obzira koje smo nacionalnosti i gdje smo se rodili, čak i u kom vijeku živimo, mi smo članovi Crkve i čeda Božija. Crkva se sastoji od ljudi koji izvršavaju zapovjesti Božije, vjeruju u nauku Hristovu i vjerni su svojoj Crkvi. Mi čuvamo tu vjeru koju je nam je otkrio sam Gospod Isusu Hristos i predao nam preko Svetih apostola i otaca. Čuvati pravoslavnu vjeru i svete kanone Crkve znači biti hrišćanin ne po zvanju već po suštini.

Savremena civilizacija i svijet govore da zastarjelo slijediti crkvene kanone, ali čovjek kojeg je dotakla blagodat Božija, zna da ga upravo ispunjavanje i stremljenje zapovjestima Božijima jedino može sačuvati, ljudi koji ne shvataju suštinu crkvenog života i njenog postojanja, Crkvu doživljavaju kao neku političku instituciju i trude se da od ljudi naprave nešto što će koristiti u svoje svrhe.

Za mnoge moćnike i političare ovog svijeta čovjek je kao elektron koji je važan samo onog trenutka kada izlazi na izbore a za Crkvu je čovjek onaj koga treba sačuvati, privesti Bogu i sačuvati u zajednici sa Bogom.

Kada neko želi da stvara svoju crkvu i podržava druge jeresi i organizacije mora da zna da bi neko stvorio Crkvu mora da umre i vaskrsne.