Slovo za četrdesetnicu Jovana Dujovića

Evo se navrši četrdeset dana od upokojenja moga zemljaka Moračanina, vjernog druga kroza cio život, saputnika, sagovornika i saborca u svim bitkama, Jovana Dujovića. No ma koliko dani prolazili, teško se navići na pomisao da je usnio vječnim snom i da ga više nema i neće ga biti nikad više među nama.

Znali smo se od dalekih  đačkih dana 1950-53. godine u Manastiru Morači da bi se jedno vrijeme izgubili, ja otišavši u Beograd na studije, potom u Francusku,  prije no što smo se slučajno  sreli nekih desetak godina kasnije u Beogradu. Da proslavimo viđenje, odosmo u društvu jednog našeg zemljaka Medenice  čije sam ime, nažalost, zaboravio, u obližnju kafanu hotela Balkan gdje nam ubrzo priđe jedan čovjek srdnjeg rasta oko četrdesete, proćelav, prilično ledena pogleda, rekavši da ima nešto da mi kaže nasamo. Ja pristadoh ne sluteći ništa i da ne ispadne da se nešto bojim, a  pođe preda mnom ka podrumu. No tek što siđosmo, Jovan sa našim Medenicom, dosjetivši se nečemu nezgodnom, munjevito doleće te me natrag izvedoše. I zaista, pošto me UDBA te zime nekolika puta pozivala, moglo se, da ne bi njih dvojice,  po mene loše završiti.

Jedva se, na intervenciju Rista Tošovića, prvoborca, poslanika i urednika Nin-a, vratih u Francusku gdje započeh i vodih tokom niz godina upravo za Nin, veliku seriju intervjua sa najznamenitijim francuskim autorima,  Morijakom, Malroom, Sartrom, Aragonom, Preverom… koje je   Jovan oduševljen čitao, ponosan na svoga druga. Negdje 1968. obavismo naš prvi razgovor za Pobjeduu kojoj je već uveliko stao da piše, i otada ne prestadoše naš dijalog i naša saradnja. Bratski mi čestita, dok se  neki od mene okrenuše, kad početkom 70-ih pokrenuh kampanju za spas Njegoševe kapele na Lovćenu, zamalo ne dospjevši na sud zbog svog poštenog pisanja na tu temu, suprotnog režimskoj propagandi. I kad pokrenuh krajem 80-ih akciju za obnovu lovćenskog vrha i svetilišta, Jovan se  zdušno uključi, učestvujući pjesmom već na prvom molitvenom skupu nas nekolicine, Budimir Dubak, Bećir Vuković, Radomir Uljarević, Ranko Jovović…, nad ostacima Njegoševe kapele na Ivanovim Koritima na Srpsku Novu godinu, sunčanog 13 januara 1990. na Ivanovim Koritima.

Isto tako, kad se se razvila velika borba za odbranu Morače od potopa, koja je takođe, kao i borba za Lovćen poprimila međunarodne razmjere,  Jovan Dujović je bio među prvim njenim braniocima, oglasivši se tekstom Svjetski boj za Moraču  na cijeloj strani Pobjede od  23.  decembra 1989. A kad se, raspadom Jugoslavije, srpski narod našao na udara u zla domaćega i tuđinskoga, Jovan Dujović je duboko ostao sa svojim narodom slijedeći ga na njegovom golgotskom putu tokom čitave poslednje decenije XX-og vijeka. O tome svjedoče, da pomenem samo nekolika naslova, njegove knjige Otvorene rane, Ijed, Krst, Natolomejske noći…

Kako sam,  nalazeći se na prvoj liniji fronta, budući da se Grad svjetlosti na Seni tih godina bio pretvorio, kao i većina zapadnih metropola, u grad antisrpskog mraka, to sam činio što sam mogao u borbi protiv toga zla pa se naša saradnja još više intenzivirala. Da istaknem, među brojnim razgovorima koje smo tada i kasnije, zadržavši isti ritam, vodili samo jedan, nakon zločinačke Nato agresije nad Srbima, izašao u Glasu Crnogoraca od   31 avgusta  1999. a koji smo potom razvili te je postao jedno od najdužih poglavlja pod naslovom koji dosta kaže Varvarsko naličje civilizacije, totalitarno naličje demokratije u mojoj knjizi U duši Kosovo, Le Kossovo dans l’âme  izašloj  2001 u Parizu.

U svojoj dobroti i  širini duše, radujući se svakom mom ostvarenju kao da je njegovo sopstveno, Jovan je taj naš dugogodišnji dijalog već bio složio u zbornik, naslovivši ga Vojevanja Komnena Bećirovića, ali eto ja zatajih te još ne ugleda svijeta.

U neku ruku proslavismo,31 avgusta 2008 u Kolašinu, naše druženje promocijom njegove knjige „Bi što bi,“kojom prilikom rekoh: «Bi što bi, naslov  koji svojom kratkoćom izražava jedno trenutno stanje ali koji, ustvari, obuhvata, rezimira cio Jovanov bogati, burni, boemski, stvaralački život, istovremeno nas podsjećajući da je život svakog čovjeka, makar bio i najbogatiji, najuspješniji i najduži, samo trenutak u vječnosti. »I dalje: „Ima jedna velika vrlina koja prožima ovu, kao i ostale Jovanove knjige, a to je velika plemenitost koju je Jovan sačuvao, uprkos nedaćama koje su ga još od najranijeg djetinjstva snalazile, uprkos talasima koji su se njime titrali na moru života“.

I tako bi što bi, 19 prošlog aprila, sa našim bratom Jovanom, očekujući da bude što bude sa nama njegovim savremenicima koji se još vijemo u životu. Spremajući se i ovog ljeta na put u Moraču, sa velikom zebnjom pomišljam da ga po dolasku u moja gorska Ljevišta,neću moći, kao i tolikih ljeta, među prvim svojim prijateljima pozvati i naše viđenje upriličiti, jer našeg brata Jovana više nema.
Neka mu Bog dušu prosti i dade rajsko naselje.

Komnen Bećirović