Skupštinska bajka

Piše: Milija Pajković

Svako odvajkada nosi u sebi svoje snove, svako voli da o nečemu sanjari, što je dobro i pohvalno – snovi znaju i te kako da postanu pokretački motiv nekog bića. Često se ti snovi ne ostvare i ostaje žal zbog toga, čak i praznina u srcu, ali se neki i obistine, ma koje prirode bili!

Tako, primjera radi, mnogi sanjare da osvoje neku djevojku koja im u tom trenutku izgleda nedokučiva i nedostupna, drugi, pak, da završe neke studije i postanu stručnjaci, pojedini da imaju neko skupo vozilo, neki ono najobičnije, pa makar bio to i ,,fića“ ili traktor, neki žele da dobiju nove opanke, gumene ili od ,,opute“, svejedno, treći da dobiju veliki dobitak na kartama ili u kladionici, postoje i oni koji žele da se dokopaju neometani nečijeg gaja i da ga omrče do poslednjeg drveta, neki žele stado od trista brava, dosta krava muzara, koza, konja, kobila, kokošaka, dosta je i onih koji sanjaju o najnovijoj motornoj pili najpoznatijih svjetskih marki, ali uvijek postoje i oni koji bi htjeli da su im džepovi vazda puni krupnih novčanica, a najmanje je, nažalost, onih koji bi bili radosni da oni, njihovi ukućani, kao i prijatelji, imaju duhovno i fizičko zdravlje i da steknu onoliko koliko je i potrebno za običan, a ispunjen, život, jer toliko i omogućava častan i pošten način rada u našim uslovima. Sve preko toga je, u većini slučajeva, izvan tog domena.

U novije vrijeme postoje i posebni snovi, kao, recimo, snovi đilkoša da se spuste u grad i da se stalno nastane u njemu, a da ništa ne rade, a svega imaju, pa sanjare o ponovnom otvaranju fabrika, ne da bi radili, jer da su radili kako treba bilo bi i fabrika, ali onih koji ne truju okolinu, nego da se u njihovim restoranima nakrkaju do mile volje, da leže i primaju dobre plate.

Međutim, postoji i neki drugi snovi pretočeni u bajku, koja, na prvi pogled, izgleda kao i sve ostale bajke, ali, vjerovali ili ne, koja se danas zna često i ostvariti – a to je, glavom i bradom, skupštinska bajka!

Razni intelektualci-ke, oni pravi, ali puni želje da se o njima više čuje i zna, pa i oni ,,krivi“, s kupljenim diplomama u raznim mjestima i mjestašcima, pa, čak i sa zvanjima doktora nauka, sa ,,znanjem“ ispod saznanja nekih dokonih baka koje stalno zure u televizijske ekrane i mobilnih telefona ili, recimo, onih dobro obaviještenih prodavačica sa pijace, zatim trgovci, sportisti, lovci, konobari, šumari, bivši radnici, kuvari, vozači, mašinbravari, varioci i mnogi drugi raznih ostalih postojećih i nepostojećih zanimanja, nikad lakše nego danas mogu ostvariti svoj san da se bave politikom, kao članovi većih i manjih partija i partijica, od kojih većina po ustrojstvu i djelanju veoma liče na svoju majku – Komunističku partiju Jugoslavije ili KPJ i pod nesebičnom su zaštitom ostataka nekadašnje Udbe, straha i trepeta za poštene i časne!

Takav nezapamćeni juriš u svijet politike, može na mah izgledati nepotreban i suvišan, ali kad se pobolje porazmisli sve je mnogo jasnije – naime, sadašnje bavljenje njome nudi razne pogodnosti, počev od sopstvenog zaposlenja, ukoliko jurišnik nije zapošljen, a ta pogodnost se prenosi, ako jeste, na njegovu suprugu, djevojku ili ljubavnicu, braću, sestre, stričeve, strine, ujake, ujne i na ostalu mnogobrojnu rodbinu. To znači, između ostalog, i zbogom kopanju i okopavanju kukuruza, krompira, sređivanju žitarica i povrća, to znači zbogom kosidbi i plastidbi, kao i čuvanju stada na predivnim proplancima, livadama i ledinama, uz umilni poj slavuja i ostalih ptica pjevačica.

A članstvo i poslušnost u nekoj partiji ili partijici samo su odskočna daska za ostvarenje te bajke, za ispunjenje tog sna, a on je – biti poslanik u glavnoj Skupštini! Mnogo je i premnogo onih koji su ovih poslednjih godina ispunili taj san i uskočili u poslaničke klupe Skupštine naše otadžbine pravo iz raznih budžaka, iz svojih soba, sokaka, sela, zaseoka, varošica i varoši, baš kao da su padobranci. Sve tobože zbog velike brige za ovo ili ono, sve za spas naroda i njegovo dobro. U toj svoj brizi, neki su stekli penzije od 1500 evra, a njihovi naslednici dobijaju mjesečno istu sumu, dobru hranu u skupštinskom restoranu i besplatan smještaj. Stan ili apartman. Neko će reći – pa tako je i u bijelom svijetu! Pa možda i jeste, ali se tamo radi i donose važne odluke koje se i sprovode u djelo, a u našem je velika nesloga, silna zavađa sa svojim podvrstama u vidu svađa i svađica, a i jedne i ove druge, dakle, one iz vlasti, sa izuzetkom dijela kojem ne daju, upravo, njihovi saborci da spovode u djelo svoje zamisli za boljitak, samo zbog puke zavisti i velike želje da budu na njihovom mjestu, kao i oni iz suprotnog tabora, iz doskorašnje vlasti, zanimaju samo nove dobro plaćene dužnosti, razna putovanja, zapošljavanje svojih i još veće gomilanje novca, a ljubav prema domovini, kod nekih i prema vjeri, ostale su samo u pjesmama i pričama!

Da narod Crne Gore zna, ipak, kad je svega toga dosta i da je, konačno, spreman da vidi kad se prelije iz čase više nego što treba, pokazao je to veličanstvenim i nezapamćenim litijama, možda i jedinstvenim u svijetu, predvođeni svojim pastirom, svojim Đedom, mitropolitom blagopočivšim Amfilohijem ( Ristom) Radovićem. Tako su mudro i viteški smakli sa trona vlast koja je trideset godina uživala u svemu i svačemu. Nažalost, premudrog Mitropolita više nema i nije mnogo onih koji slijede njegove zamisli i njegovih saradnika za dobrobit Crne Gore, a to su iskoristili oni koji se, dok je bio među nama, nijesu smjeli čuti živi, jer je mnogo toga znao o njima. I ne samo to – mnogi su zamislili i da su prepametni, da su, upravo, oni osmislili litije, da su najprije započele ovamo ili onamo, javili su se, čak, ,,borci i prvoborci“ sa njih, koji su iskoristili sve to na najbolji način, zapošljavanjima, članstvom u upravnim odborima jakih preduzeća i u drugim ustanovama i svako njihovo dalje djelovanje je povezano samo sa tim i ničim drugim, a sa vjerom i njenom odbranom ponajmanje, jer se mnogi od njih ne znaju čestito ni prekrstiti ili izgovoriti Očenaš.

San pređašnjih političara, članova KPJ ( jer nije mogao biti političar i niko nije mogao biti na bilo kojem značajnom rukovodećem mjestu, a da se nije učlanio u nju), onih iz unutrašnjosti, bio je da se nekako prebace u veće gradove i na još bolje položaje. Mnogima su se ti snovi i obistinili, a tako je i danas. Odlaskom brzo zaboravljaju svoj zavičaj, svoja brojna obećanja i svoje glasače. Tako nastavljaju tradiciju od poslije rata, punu raznih pogodnosti za podobne, počev od trgovine u posebnim prodavnicama za male pare ili bonove, pa sve do dobijanja stanova i vikendica na moru i na planini, sticanja drugih materijalnih i novčanih bogatstava, kao i putovanja po bijelom svijetu ( otuda tafra o čuvenom crvenom pasošu koji je navodno otvarao sva vrata, ali samo njima i njihovim sledbenicima).

Narod bi, konačno, trebao da se izbori za sljedeće:

– da se posao poslanika u republičkoj Skupštini obavlja bez ikakve novčane nadoknade u vidu plate.

– da republički poslanici za svoj skupštinski rad dobijaju samo dnevnice, propisane zakonom, kao za sve ostale.

– da im se omogući besplatni smještaj u Podgorici samo za vrijeme trajanja sjednica, kao i ishrana i pokriju putni troškovi onima koji nijesu iz Podgorice.

– da se ubuduće pod hitno ukine pravo penzije na osnovu skupštinskog rada, ali i bivšim poslanicima i da im se vrate one koje su zaradili radeći onamo gdje su bili i zapošljeni.

Sramota je da poslanici Skupštine, koji ne donose nikakve značajne odluke, niti, pak, utiču na cjelokupni napredak jedne zemlje koja ima jedva nešto preko 600.000 stanovnika, koja ima toplo i čisto more, jedno od najljepših na svijetu, najveće jezero u jugoistočnom dijelu Evrope, najčistiju rijeku u Evropi, rijeke i potoke, kao i jezera, gorska oka, dovoljno plodnih ravnica i visoravni da prehrane tri – četiri Crne Gore, a ne ovu jednu, toliko izvora pitke vode ponajboljih na svijetu, sem što se svađaju i raspiruju pometnju u narodu, dobijaju tolika primanja, a za manje sume ljekari, medicinske sestre i tehničari, profesori, nastavnici, učitelji, inženjeri, pravnici, ekonomisti, vozači, rudari, radnici i ostali rintaju pola dana, a seljak bez ikakve nadoknade cijeli dan. Podsjećanja radi – u Kraljevini Jugoslaviji, odnosno u Zetskoj banovini nije mogao svako, kao što je to slučaj danas, da bude narodni poslanik, banski vijećnik, mogli su to da postanu samo veoma ugledni, pametni i pošteni građani.

Siguran sam da bi se usvajanjem svih ovih predloga mnogo smanjio broj onih koji bi htjeli da se bave politikom, a posebno onih koji bi željeli da budu poslanici, a u Skupštini bi ostali i došli u nju samo oni koji vole svoju otadžbinu, koji joj žele dobro i oni koji bi se borili za svoj narod onako kako i treba, a o rasterećenju budžeta da i ne trošimo riječi. Bila bi to Skupština u kojoj se vlast i njeni protivnici ne bi u mnogo čemu slagali, ali bi u tome da se zajedničkim snagama izbore da Crna Gora bude onakva kako to i zaslužuje, a njen narod zadovoljan.

Jedini gubitak u svemu ovome bio bi za ljubitelje skupštinske bajke, ali i za to postoji lijek – neka čitaju naše prave prekrasne narodne bajke, možda ih one i oplemene, ko zna, nikad ne reci nikad!