Skica za portret „teroriste u državnom udaru“

Piše: Dr Momčilo D. Pejović

Sama po sebi riječ „terorizam“ je strašna i teška, podmukla i uznemirujuća, sa puno zapleta i zavjera, podla i traumatična, krvava i tragična i mnogo toga još što čovjeka navodi na razmišljanje i samo jedno pitanje: Šta država treba da (pred)uzme u cilju sprečavanja i otkrivanja „terorista i terorizma“?

Suđenje vijeka za „državni udar – pokušaj terorističkog napada“ navodi me na dalja razmišljanja, kako o toku suđenja optuženim i osumnjičenim, tako i fizičkom izgledu teroriste i njegovim namjerama. Šta bi bio moto da neko kao „terorista“ planira i(li) izvrši neko terorističko djelo kao plaćenik ili kao njegov lični dobrovoljni čin?

Čovjek ne mora da izgleda tako strašno „kao ogladnjeli i pobiješnjeli vuk“ da bi pripremio ili počinio neko terorističko krvavo djelo! Imam na umu onu narodnu izreku „izgled čovjeka ponekad može da zavara i prevari“!

Kao gledalac i slušalac pored malog tv ekrana redovno pratim tok suđenja osumnjičenima za „državni udar – terorizam u pokušaju“. Nijesam pravnik i laik sam u cijeloj toj pravnoj stvari. Nastojim biti nepristrasan i objektivan prema osumnjičenima, svjedocima, svim iskazima i činjenicama, koji su se čuli, mogu se pokazati i dokazati. Naravno, da kao sudija što ima, ja nemam potpun uvid u predmet da bih mogao nešto više reći, ali primjećujem i logički zaključujem o svemu onome što se daje preko tv ekrana i čuje iz sudnice Višega suda u Podgorici po predmetu Ks. br. 14/2017.

Kako suđenje ulazi u završnu fazu tako mi kao zainteresovanom gledaocu i slušaocu sve više biva intrigantno, naročito u dijelu izjava datih od (sa)slušanih „svjedoka“ i materijalnih „dokaza“ sa kojima „raspolažu“ državni i sudski organi, a na osnovu kojih će se „optuženima – osumnjičenima“ u krajnjem donijeti rješenje – presuditi!

U dva svoja prethodna teksta rekao sam, manje – više, sve što sam htio reći o samoj „zavjeri – komplotu“ zvanom „državni udar“! Ne bih se htio ni u čemu ponavljati, ni u cjelini niti u pojedinostima i u svemu ostajem pri rečenom.

Ovdje je u fokusu moje pažnje „teroristička oprema – alat – oružje“ kao „CORPUS DELICTI“, i naravno, fizički izgled i starosna dob lica osumnjičenih za djelo „državni udar – terorizam u pokušaju“!

Izdvajam neke od predmeta, sa kojima su trebali ili su raspolagali „teroristi –osumnjičeni“, koji su zaplijenjeni tokom „pretresa“ jednog objekta ili (pre)uzeti od svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića! Nabrajam: fotografija na kojoj je oružje (45 komada pušaka) sic!, dron, dva zaštitna pancir prsluka, 30+12 pari čizama sa brojevima od 41 do 44, bodljikava žica – žilet žica, potkape sa prorezima za oči, 390 majci, dvije jakne, 35 kombinovanih futrola, boksevi crni i boksevi sa mrtvačkom glavom, 56 gas maski, čuturice, plastični štitnici za ruke i noge, 11 pari muških čarapa, četnički barjak, majice sa dvoglavim orlom, 3 kutije sa metalnim kuglicama, praćke, (policijske) lisice za ruke, dvoje pantalona i tako dalje!!! Tako, sa svim tim „arsenalom“ njih desetak uhapšenih „planirahu“ da izvedu „terorističku (atr)akciju“ zvanu „državni udar“ na crnogorsku Skupštinu i još da (h)apse ili ne daj bože (u)biju (ne)koga Premijera, koji čak i rijetko kad boravi u tom objektu posebno u noćnim satima!

Nameće se logičko pitanje odakle sada puške i čije su, a uzete su na revers na kojem nema datuma? Da li su to puške iz vojnog ili policijskog skladišta – magacina države Crne Gore? Odakle puške, a Mirko Paja Velimirović je već bacio „potopio oružje – puške i municiju“ u jezero? Kako je moguće da su „osumnjičeni – teroristi“ njih petnaestak svi iz Srbije, druge države? A samo ih šestoro u pritvorskoj jedinici u Spužu? Otkud svjedoku saradniku cifra od oko 500 osoba koji su angažovani da učestvuju u „državnom udaru“ – svi iz Srbije, a na „raspolaganju“ su „potopljene“ puške“, kao i puške iz magacina vojnog ili policijskog – samo 45 pušaka, opasači i futrole bez pištolja!? Da kojim slučajem, svjedok saradnik Sinđelić, nije udesetostručio brojku, gledano prema „raspoloživom“ oružju – puškama? Čak i da nije udesetostručio brojku fiktivnih samo njemu znanih „lica „terorista“, koji su bili spremni da budu aktivni učesnici „državnog udara“, na osnovu raspoloživog „arsenala opreme i naoružanja“ (po)kupljenog sa nečijeg buvljaka ne postoji mogućnost da se kompletno „uniformišu“ i naoružaju petorica „terorista“, a kamo li njih pedesetak ili čak 500!!!

Očigledno je da (po)kupljena oprema bez oružja (iz crnogorskog policijskog ili vojnog magacina – skladišta) isključivo je imala da (po)služi kao dokazni materijal u interesu onoga ko je sve ovo vrlo nevješto planirao odnosno inscenirao. To su samo neka logička razmišljanja ili zaključci kao i pitanja, koja su veoma bitna i koja traže odgovor i ujedno mogu biti rješenje samog „državnog udara“, ako već nije na brzinu (iz)montiran!? Sve ostalo su samo „dokazi“ koji stoje na veoma labilnim i staklenim nogicama i ništavni su za djelo koje se stavlja na teret osumnjičenima kao „teroristima“ u predmetu Ks. br. 14/2017.

A šta tek reći o fizičkoj spremi – utreniranosti osumnjičenih „terorista“ i njihovoj starosnoj dobi u cilju kondicije kao hiper aktivnosti koje bi oni morali izvesti u brzometnom jurišu – napadu na Skupštinu, samo je nečija iluzija koja obesmišljava cijeli jalovi scenarij nevještoga „planera“.

Sa opasačima, bokserima, gas maskama, futrolama, potkapama, praćkama, suzavcima i „potpoljenim puškama i municijom“ mogli bi poslužiti kao predstava samo na nekoj ljetnjoj pozornici djeci za zabavu pred spavanje.