Sjenka Kosovske večere nad Srbima

Piše: Komnen Bećirović

Povodom hajke na Mitropolita Amfilohija

Evo već više od četvrt vijeka kako Mitropolit Amfilohije neumorno obavlja apostolsku misiju u Crnoj Gori, podigavši je iz ponora ateizma i razbratništva i učinivši da ona, uprkos udarima totalitarnih zala, fašizma i komunizma kojih je bila poprište, kao i mondijalizma koga je to u naše dane, očuva svoj milenijumski srpski identitet. Sreća je što, nakon prelaska Patrijarha Pavla u carstvo nebesko, nije postao patrijarh, jer teško je zamisliti da bi neki drugi vladika mogao učiniti za Crnu Goru ono što je on učinio.

Podigao je iz višedecenijskih, a bogme i iz vjekovnih ruševina, mnoga zapustjela svetilišta, zarasla u drače i trnjišta, pretvorena u plandišta. Dao je sagraditi nova počev od veličanstvenog Sabornog Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici čija je simbolika utoliko veća što se grad pod Goricim pola vijeka zvao po nadimku srpskog krvnika Josipa Broza. Računa se da je broj tih sagrađenih i obnovljenih hramova iz kojih su se opet stale uznositi himne nebesima, oko šest stotina.

Svojim prisustvom na licu mjesta čak i u najzabačenijim krajevima, svojom živom riječju ponekad uz zvuke gusala, kao nekad Vladika Nikolaj uz zvuke frule, svojim nadahnutim propovijedima, svojim besjedama, svojim knjigama, osnivanjem izdavačke kuće i radija Svetigora, itd., a uz pomoć vrijednog sveštenstva koje formirao, učinio je da se vjera uveliko vrati u narod o čemu svjedoče mnoštva koja pohode te hramove. Da uzmem samo primjer naše lavre moračke koja je za Gospođindan i za druge praznike prepuna naroda, a koja je prije blizu sedamdeset godina kad smo išli u Manastir u školu, bila potpuno prazna, dok su na vrelu Svetigore gorele na lomači svete i druge knjige, a u porti se igralo kolo i orila pjesma:

Ne vjerujmo u nebesa no Marksa i Engelsa,
To su našu učitelji cjelog svjeta spasitelji.

No apostolska djelatnost našega Vladike ne ograničava se samo na Crnu Goru, nego i na čitavo Srpstvo, budući da je bio na u prvim redovima na golgotskom putu srpskog naroda na kome se ovaj našao raspadom Jugoslavije i ratovima koji su uslijedili.

Dovoljno ga je vidjeti kako, nakon zločinačkog rata Natoa u službi vjekovnog šiptarskog zla, ali radi sopstvenih interesa, protiv Srba, skuplja ostatke raskomadanih tjelesa po Kosovu da ih dostojno opoje i sahrani. Njegovo četvoroknjižje Novo kosovsko raspeće, magistralno svjedoči o razmjerama njegovog angažovanja u odbranu našeg sveštenog Kosova. Za to djelo, prevedeno na ruski, nagrađen je od strane Saveza književnika Rusuje Zlatnom medaljom Puškina. I, uprkos tome, sada su na Mitropolita zagrajale razne političke i medijske ale i vrane ne dajući mu izgovoriti ili čak držeći mu lekciju o Kosovu!

Svim tim, kao i svojom djelatnošću u okviru Pravoslavlja koju je započeo dolaskom na njegov poziv, 1993, carigradskog i ruskog patrijarha, kao i velikodostojnika Katoličke i Protestantske crkve, Crnoj Gori, što je prvi slučaj u njenoj istoriji, Mitropolit Amfilohije izrastao je u jednog od najvećih jerarha današnje Pravoslavne pa i Hrišćanske Vaseljene. I sve je to postigao, uprkos velikim nevoljama i mukama koje mu je priređivala vlast ostrvljena na rasrbljavanje Crne Gore što se je upravo pod Petrovićima, Srbima doseljenim ispod Njegoša planine iz Hercegovine, proslavila kao Srpska Sparta i zauzela vidno mjesto na pozornici svijeta. Već kako je pjevao Alfred Tenison: O najmanja od naroda, ti velika Crna Goro! No sve i da Mitropolitu nije bilo drugoga jada do režimskog vladike raspopa Miraša, dosta bi mu bilo.

I upravo na ovog neumornog Gospodnjeg poslenika, ispovjednika, pravednika i mučenika koji je napunio osamdeset ljeta, digla se u ove praznične dane Roždestva Hristovog ogromna vika, galama i pomama, osulo se na njega drvljem i kamenjem! I to samo zato što je u svojoj velikoj brizi za sudbinu Kosova sasvim opravdano posumnjao i iznio bojazan u ispravnost politike koju vodi Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nagovijestivši da bi dalji ustupci Zapadu bili ravni izdaji i predaji našeg Jerusalima. Kao što tu bojazan opravdano izražavaju hiljade pripadnika srpske elite podpisavši Apel za odbranu Kosova i Metohije.

Kažem opravdano, jer sjetimo se da je Vučić, već kao premijer, počinio grijeh primivši u Beogradu s ljebom i solju Jensa Stoltenberga, Generalnog sekretara Sjeverno-atlantske alijanse, najveće vojne sile u istoriji svijeta, koja je vodila stravični rat protiv srpskog naroda upravo da mu otme njegovu najsvetiju zemlju, Kosovo i dadne je na poklon njegovim viševjekovnim dušmanima Šiptarima.

Zaista nema primjera u ljudskoj povijesti da dvadesetak država brojeći blizu milijardu ljudi i raspolažući sa neograničenim vojnim, ekonomskim, diplomatskim i medijskim potencijalima, ratuje protiv jednog naroda od sedam-osam miliona duša koji nije učinio apsolutno ništa ni jednoj od tih država. Uz to, Nato u svom pohodu na Srbe nije u birao sredstva, zasijavši za vjekove srpske zemlje otrovom osiromašenog uranijuma, što se već odražava povećanim brojem kanceroznih oboljenja. Dakle, ako je neko trebalo da pruži ruku pomirenja, to je Nato, a ne Srbija.

Dalje, uzeo je za savjetnika svoje vlade krvoločnog zvera Toni Blera, valjda da se pred ovim udobri i iskupi za ono što je u vrijeme agresije na Srbiju, pisao sa Šešeljem o Bleru kao o engleskom pederskom isprdku. Primio je takođe s počastima drugog srpskog krvnika Gerharda Šredera koji je sa Toni Blerom, Bilom Klintonom i Žakom Širakom bio jedan od četiri konjanika apokalipse na Srbe, predhodivši ostale. I sami zapadni mediji su se iščuđavali kako je dojučerašnji ljuti neprijatelj Srba, a uz to english pet gay, najednom postao svjetnik njihove vlade.

No to nije sve, budući da je tokom predsjedničkih izbora u Americi 1916, pohitao u Vašington kod Klintonovh da podrži Hilari protiv Trampa, rekavši da to radi zato što je pametan, iako je njen suprug Bil Klinton bio kolovođa zla na Srbiju, a ona sama govorila da je albansko Kosovo porodično pitanje samim tim što, kao navodno albanski spasilac, Bil ima spomenik i bulevar u Prištini. Tom prilikom, odvojivši od usta srpske sirotinje, Vučić je priložio milion dolara fondaciji dvoje monstruma, iako je, zbog njih, Nato koji je topuz Amerike, oštetio Srbiju za bar oko stotinu milijardi dolara, ne nadoknadivši joj ni jednog centa. I to je bilo uzaludno, budući da je Klintonka izgubila, a Tramp dobio.

Naravno da je sve to činio ne bi li odobrovoljio srpske dušmane i zadobio njihovu milost, kao što su to prije njega slično činili Zoran Đinđić isporučivši Slobodana Miloševića, i Boris Tadić isporučivši Ratka Mladića i Radovana Karadžića bezakonom i besudnom Haškom sudu, a da za uzvart nijesu dobili ništa. Umjesto da su, bar ovu dvojicu, sklonili u neki manastir ili, još bolje, našli načina da ih otprave u Rusiju. Međutim, ne samo da nijesu ništa zauzvrat dobili, nego je naprotiv sve išlo od zla na gore, tako je okupaciona vojna sila Natoa mirno dozvolila i čak pomogla izgon od strane Albanaca četvrt miliona kosovskih Srba u ljeto 1999, iako je, prema Rezoluciji Ujedinjenih nacija 1244, bila obavezna da ih štiti.

Takođe se pod okriljem Nato okupatora desio stravični martovski pogrom 2004 nad preostalim Srbima i njihovim crkvama i grobljima da bi se zatim 2008, suprotno klauzuli pomenute Rezolucije da Kosovo ostaje pod suverenitetom Srbije, došlo od strane Zapada do priznavanja lažne kosovarske države. Čak se poslednjih godina uporno radi na tome da se spomenici srpske civilizacije na Kosovu proglase šiptarskim i budu, kao takvi upisani u svjetsku baštinu u okviru Uneska!

Dakle, s antisrpskom politikom od strane Zapada se nastavilo do dan danas kad su bivše vođe terorističke UČK-e, kao Tači i Haradinaj, oslobođeni svake optužbe pred majmunskim Haškim sudom, promovisane u državnike, nameću se srpskoj strani kao sagovornici po pitanju statusa Kosova.

Istovremeno to ruglo od suda osudilo je srpske vojne i političke ličnosti na više od hiljadu godina robije, dok su hrvatske i bošnjačke dobile tek nekih stotinak godina. A crna slika o Srbima u zapadnim medijima se ne popravlja, već samim tim što se ne čini neophodno. Evo samo jedan primjer među bezbroj drugih: nedavno je naš veliki prijatelj iz najtežeg vremena satanizacije koji je ostao dosledan u tome do dana današnjega, njemački novinar Jurgen Elzeser, skinut sa Fejsbuka. A srbofobiju podhranjuje i rusofobija od koje je Zapad toliko obolio da bi to moglo gurnuti čovječanstvo u propoast.

Kako onda, poslije svega toga, zaista ne posumnjati u valjanost Vučićeve politike u odnosu na Kosovo i ne izraziti svoju duboku zabrinutost za Kosovom, kao što je to učinio Mitropolit Amfilohije tim prije što je on takođe Egzarh Trona Pećkoga?! Što je izazvalo lavinu napada, kleveta i uvreda na njega, stvarajući tako u ove Božićne dane razdor i raskol među Srbima do te mjere da se ima osjećanje kako se nad njima nadnijela sjenka Kosovske večere. Tim više što je izjava patrijarha Irineja da treba zablagodariti Gospodu na Vučiću zbog njegove lavovske borbe za Kosovo, nasuprot stavu jedanaest vladika podpisnika Apela za odbranu Kosova i Metohije zabrinutih Vučićevom politikom prema Kosovu! Nažalost, ne može se reći da je ova izjava na visini dostojanstva Njegove Svetosti.

Ostaje da, umjesto da se glože, Srbi treba da se slože da ne može biti konačnog rešenja za Kosovo bez njegovog povratka u krilo Srbije, a time i čitavog Srpstva. Inače, osim geografskog prostora, gubimo još više, naime beskrajni duhovni prostor našeg identiteta koji se ogleda u Kosovskoj epopeji i sakralnoj umjetnosti zahvaljujući kojima se nalazimo u vrhu svjetskih civilizacijskih dostignuća.

Osim toga, bila bi uzaludna neizmjerna žrtva koju je srpski narod podnio za svoju Gospodnju zemlju Kosovo krajem Drugog i početkom Trećeg Hristovog milenijuma. Žrtva koju treba vrednovati tako što će srpski genije sotvoriti novu Kosovsku epopeju koja bi imala vasionske razmjere samim tim što se zlo koje je haralo nad Srbima, sem što je dolazilo u vidu Nato bombi sa nebesa, bilo bez granica s obzirom na mržnju koja je na njih buktala podnebesjem.

Treba duhovnom stvaralačkom moći zemaljski preobratiti poraz u nebesku pobjedu, kao što je to upravo učinio srpski genije sa našom prvom izgubljenom kosovskom bitkom 1389. Tako ćemo opet od gubitnika kosovske bitke 1999, postati dobitnici i pobjednici.

Da u tom smislu parafraziram naslov prvog toma moje Kosovske trilogije, U duši Kosovo: ono nije za nas Srbe izgubljeno sve dokle ga u duši ne izgubimo.

Pariz, na Novo ljeto 13. januara 2018.