Sjećanje na neprevaziđeni profesorski uzor: „Pucajte, ja i sada držim čas!” (FOTO)
1 min readRečenica iz naslova izgovorena je prije 75 godina na današnji dan, kada se za vrijeme Drugog svetskog rata u Kragujevcu odvijala Krvava bajka.
Izgovorio ju je Miloje Pavlović, direktor Kragujevačke gimnazije, a iako je autentičnost ove informacije kasnije osporavana, rečenica je ostala simbol otpora nacističkom teroru.
U savremenom dobu kojem svjedočimo ova rečenica djeluje kao hiperbola iz epske narodne poezije, no ujedno je zato valja ponavljati i dozvoliti da djeluje „vaspitno“ na današnje profesore. Razlog tome je više nego očigledna degradacija profesorske struke, koja u vrijeme političkih pritisaka doživljava potpuni krah, gubeći dostojanstvo koje joj civilizacijski razvoj nedvojbeno pripisuje.
Kragujevački masakr
Kragujevački oktobar ili Kragujevački masakr predstavlja masakr kojeg su nad civilnim stanovništvom Kragujevca i okolnih sela počinile jedinice nacističke Njemačke 19, 20. i 21. oktobra 1941. godine. U ovom zločinu je stradalo oko 3.000 stanovnika Kragujevca i okolnih mjesta, a među njima je bilo i 300 kragujevačkih učenika i petnaestoro djece starosti između 8 i 15 godina. Strijeljanje je izvršeno kao odmazda za 10 ubijenih i 26 ranjenih njemačkih vojnika nakon sukoba sa partizanima i četnicima na pola puta između Bara i Ljuljaka.
Njemački komandant Franc Beme 10. oktobra je izdao naredbu da se za jednog ubijenog njemačkog vojnika strijelja 100 ljudi, a za jednog ranjenog pedeset.[1] Po toj računici kao odmazdu trebalo je ubiti 2.300 ljudi. Naredbu je doneo komandant 749. puka čije je sedište bilo u Kraljevu major Oto Deš, a naredbu je prosledio komandantu 724. puka u Kragujevcu majoru Paulu Kenigu. Zločin su izvršile jedinice Prvog bataljona 724. pešadijskog puka i Trećeg bataljona 749. pešadijskog puka.
„Veliki školski čas“
Manifestacijom „Veliki školski čas“, koja je započela u 10.55 časova u spomen-parku 21. oktobar u Šumaricama, u Kragujevcu biće obilježena 75. godišnjica Krvave bajke u Kragujevcu (21. oktobra 1941) i 72. godišnjica Dana oslobođenja Kragujevca u Drugom svetskom ratu (21. oktobra 1944).
Prisutni u spomen-parku mogu vidjeti oporuke srtijeljanih đaka.
Tesla: U čitavoj istoriji sveta nema tako veličanstvenog primera
Nikola Tesla se ponosio žrtvama kragujevačkog masakra 1941. U tajnom pismu iznio je sledeće:
„Naš narod pokazuje toliku moralnu snagu da nam svetla obraz pred svetom. Ono što čine naša braća u Starom Zavičaju dostojno je duha koji prožima našu narodnu pjesmu. Koliku duševnu snagu, čvrstu odluku, neprestrašenost i junaštvo imali su oni naši još nerazvijeni dečaci kad su pred nemačkim puškama radosno klicali: ‘Mi smo srpska deca. Pucajte!‘. Kako se mi svi možemo ponositi znajući da u čitavoj istoriji sveta nema tako veličanstvenog primera. Ovi divni mučenici živiti će vekove u našoj uspomeni oduševljavajući nas na besmrtna dela.
Njujork, april 1942, vaš brat Nikola Tesla.”
Njujork tajms: Direktor gimnazije pao na koljena moleći da poštede đake
Detalje o pogromu u Kragujevcu i okolnim mjestima u oktobru 1941. iznio je i ugledni Njujork tajms, koji je pored ostalog napisao:
„… Izveden je masakr nad 4.000 Jugoslovena, uključujući i 100 učenika sa knjigama u rukama, od strane njemačkih vojnika u blizini grada Kragujevca, 21. oktobra. Civili su bili pogubljeni u znak odmazde zbog ubistva desetoro njemačkih vojnika. Nijedan od nastradalih civila nije bio umiješan u ubistvo njemačkih vojnika, i umrli su ne znajući zašto. Vođeni su u smrt u grupama od po četrdesetoro. Dječaci starosti 15 god., sudije, sveštenici, dućandžije i radnici ubijeni su. Strijeljanje je trajalo čitav dan… Direktor škole, Pavlović, pao je na koljena i molio Njemce da poštede dječake, i kada je njegova molba odbijena zatražio je da bude i on ubijen sa njima. Ta molba mu je bila uslišena.
Rodbini nije bilo dozvoljeno da upute ni poslednji pogled svojim nastradalima. Njemci su izdali saopštenje opisujući masakr kao ‘ubistvo 2.300 komunističkih bandita‘…“
Hvala uredništvu IN4S što nas podsjeti na ovaj gnusni zločin njemačkih fašista koji su više puta kroz istoriju ubijali i ubijali na ovim prostorima. Ovaj njihov zločin nad učenicima u Krgujevcu nema premca.
Neka naše suze ovesele nevine dječje duše što ih u najljepšem dobu krvnici otrgoše od tjelesnog života.
Smrt fašistima i njihovim slugama.
Pa upravo to smeće od Nikolaidisa bi, kad bi neko stojao iza njegovog debelog ……, ubijao djecu, samo da mu može biti!
A nijesam brate zaboravio, no ne mogu ime da im spominjem, to nijesu Crnogorci , to su neke aveti, čuj Nikolaidis i Balša… hehe … smijurija živa…Može biti dok je vijeka samo : Vuk Karadžić, Njegoš,Marko Miljanov, Vasko Popa, Desanka, Branko Radičević, Petar Bojić, Branko Miljković, Laza Kostić… Srce mi je puno na ove ljude, od djetinjstva kroz život ih se sjećamo zauvijek…pozzz za Srpsku braću jedinu !
Rašo brate pomenuo si onoga Nikolaidisa izostavio onoga Balšu. i da mi neko daruje knjige koje su oni platili i odštampali to bi za mene bila uvreda
Vječita jedna jedina , naša , nas Podgoričana i Budvana , i svih Njegoševih Crnogoraca , naša Desanka Maksimović !!!!!!!!!! P.s. A ne neki Nikolaidis i ostali pajaci , pi avetinje !
Neki koji se oglašavaju na ovom portalu bi ubijali neke današnje đake jednakom bezdušnošću i mržnjom kao i Nijemci 1941. godine u Kragujevcu! To je ono što treba da nas zabrine!
slava junacima ….umesto da nam kultura, baština i istorija budu osnovni stub evropskog standarda, mi sve to bagatelišemo, stidimo se i bacamo pod noge okupatoru i srozavamo sebe ispod nivoa kako nas žele
krvava bajka . ali istinita. i pesnik će večito živeti dok ima nas na Balkanu a sa nom i BRANKOVINA
A danas Vučić kaže : „Nemci su naši najveći prijatelji!“.
Vidimo ko su nam prijatelji, treba Vučić da se zahvali i izvine nemačkim zločincima za ubistvo 7000 srpskih rodoljuba 21.10.1941. godine!
„Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.
A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške…
i tako redom.
Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.
Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.“