Sinđa kao car Šćepan Mali

Proces vijeka, kako su mnogi krstili aktuelni postupak koji se pred Višim sudom u Podgorici vodi zbog „pokušaja državnog udara“, dostiže ovih dana, reklo bi se, svoj zenit. Vudu Popaj bi se zapitao – ko je ovde normalan. I ne samo on, naravno.

Kako god, Sinđa je uistinu postao sinonim za savremenu Crnu Goru? Ili za Montenegro, kako bi se posprdali zluradi. Zapravo, za ovdašnju društveno-političku zbilju kreiranu izopačenim sistemom vrijednosti koji generiše vladajuća struktura.

I kad smo kod Sinđe, slobodan sam konstatovati da je privilegija građana što su u prilici da zahvaljujući direktnom TV prenosu suđenja budu svjedoci nadljudskih bravura ovog, po svemu jedinstvenog i neponovljivog autoriteta; nacionaliste, vjernika, panslaviste, četnika, monarhiste… Čovjeka sa nespornim integritetom. Dakako, i neslućeno velikim ugledom. Stečenim, uzgred, mukotrpnim radom i odanošću idealima otečestva. Čovjeka nesvakidašnjeg opšteg obrazovanja, zavidnog znanja, ali i nevjerovatne darovitosti. Uz sve to i persone rijetko viđenih plemenitih osobina.

Istinski harizmatičan, bez i najmanje mrlje u biografiji, magnetski privlačan, skroman, vaspitan, uljudan, šarmantan, rječit, pravih monaških manira, krajnje dosledan, do bola emotivan, opasan pancirom, otporan na „niske udarce“ odbrane optuženih, Sinđa izaziva skoro pa nepodijeljeno divljenje i oduševljenje svih koji prate suđenje za tzv. „državni udar“. O širenju uticaja i afirmaciji ideologije ovog „srpskog vuka“ da i ne govorimo.

Uprkos strahovitim preprekama, vlastitom stabilnošću i gotovo genijalnim govorničkim vještinama koje primarno odlikuje slikovito izražavanje i uravnoteženost iskaza, te optimizmom i pozitivnošću kojima zrači, Sinđa naprosto dominira sudnicom. Doping skoro pa da mu je nepotreban. Ovo oličenje čojstva i viteštva, svojom spontanošću, uvjerljivošću i silovitošću dokaza („koje će pribaviti ako treba“), svjedoci smo, besprekorno vlada situacijom u podgoričkoj „palati pravde“.

Utoliko više njegovo svjedočenje dobija na težini ako se uzme u obzir da osim odbrane optuženih, Sinđa protiv sebe ima praktično i „gospodu sudiju“, kako bi on rekao u obraćanju predsjednici vijeća, u izuzetno rijetkim momentima dekoncentracije.

„Gospodu sudiju“, koja nikako da opomene agresivne advokate odbrane, a kamoli im izrekne zaslužene kazne. Makar novčane. Pritom, vrli tužilački tandem je, sasvim očekivano, skoro pa u potpunosti naklonjen optuženima. No, sve to, ne uspijeva pribranom i pronicljivom Sinđi da odvuče pažnju od patriotskog cilja koji je zacrtao. Važna je pravda, bez obzira na žrtvu! Treba li, najzad, podsjećati da je upravo pravda ideal kojem teži trenutno najpoznatiji svjedok– saradnik. Ideal Čestitog Sinđe, koji u isto vrijeme demonstrira apsolutnu spremnost i da slatko umre za otadžbinu, ako ustreba. Posebno ako bi to Edi zatražio od njega. I to tako što bi se prethodno pričestio u crkvi u kojoj je kršten. U svetinji, u kojoj je, dakle, Saša po djedovoj želji dobio na krštenju ime Aleksandar. Nebitno kada. Ne mora ni da zna u kojoj crkvi. Uostalom, kakve veze ima njegova krštenica sa znatiželjom advokata odbrane, kad smo kod toga?

I dosta više sa pokušajima diskreditacije ovog bogougodnika. Nije lijepo istrajavati na dokazivanju onoga, što mu, šojićevski rečeno, podmeću. Teško je povezati miroljubivog Sinđu sa likvidacijom tamo nekog hrvatskog seljaka. I to metkom u leđa. Zapravo sa više metaka, kako mu se to, kako rekoh, podmeće u pravosnažnoj sudskoj presudi kojom je osuđen na 21 godinu robije. O presudama za teške krađe i pokušaje ubistva u Srbiji, zbog čega je već nepravdeno proveo mnogo vremena iza rešetaka, suvišno je trošiti riječi. Nekako je to sa Sinđom nespojivo, budimo iskreni.

Pardon, nespojivo je to sa Aleksandrom, Sašom, Edijevim malim…Nebitan je identitet. I njegov, i Edijev! Uostalom, ni caru Šćepanu Malom ga nijesmo utvrđivali.