Sin Pavla Bulatovića: Sumnjam da je ubistvo mog oca zataškano, atentatori su dobro znali njegove navike i kretanja

„Dvadeset godina od ubistva mog oca Pavla Bulatovića navršilo se u petak, a ime ubice, kao ni motiv zločina još nisu otkriveni. Moje sestre Ivana, Jelena i ja i dalje vjerujemo da će se nešto dogoditi, da će neko progovoriti. Ali, sve se završava samo na nadanju.“

Ne zna se ni koliko ljudi je bilo angažovano na praćenju ministra odbrane, jer je očigledno da su atentatori izuzetno dobro poznavali njegove navike i kretanja. Čak i takav detalj na kom mjestu za stolom obično sjedi. Ono što je do danas najveća misterija jeste motiv ubistva Bulatovića.

„Nemamo nikakve informacije, čak ne znamo ni gdje je predmet, da li je u redovnom ili specijalnom tužilaštvu„, kaže Balša Bulatović. „Pitanje je i da li posle toliko godina može da se pronađe od prašine.“

Grob Pavla Bulatovića u selu Gornja Rovca, kod Kolašina, ovog 7. februara je bio zavejan, baš kao i tragovi koji vode do ubice. Zbog lošeg vremena čak ni porodica nije mogla da ode na mjesto gde je sahranjen.

„Mislio sam da idem, ali nismo mogli da izađemo kolima“, govori Balša Bulatović.

„Mog oca se sjete novinari kad je neka godišnjica i političari pred izbore ako im je potrebna neka senzacionalistička priča za političko nadgornjavanje. Zaista ne znam kome je mogao da smeta. Nemamo nikakva saznanja, niti pretpostavke ko bi mogao da bude ubica. Za čitave dvije decenije niko od zvaničnika iz Crne Gore i Srbije nije izdao nijedno zvanično saopštenje, niti se obratio tim povodom.“

Ubrzo posle sahrane Pavla Bulatovića pronijela se vijest da su ubice iz Crne Gore. Slučaj je dat sudiji Nebojši Simeunoviću, koji je mjesec kasnije pronađen mrtav u Dunavu. Zvanično je saopšteno da je izvršio samoubistvo. Međutim, pojavile su se sumnje da je ubijen i da ga je neko bacio u rijeku jer sudija nije umio da pliva.

Savezna skupština je formirala anketni odbor za utvrđivanje istine o ubistvu ministra, koji je u svom izvještaju konstatovao da je ostvarena minimalna saradnja između Uprave bezbjednosti, Generalštaba VJ i MUP-a Srbije, dok nije bilo nikakve saradnje sa Ministarstvom unutrašnjih poslova Crne Gore.

„Bili smo besni na sve“, seća se Balša Bulatović.

„Moj otac je bio prvi civilni ministar odbrane posle Drugog svjetskog rata, pa su svi prebacivali loptu na tuđi teren. Policija je govorila da bi istragu trebalo da vodi vojska, a oni da je to posao policije. I jedni i drugi su navodno bili zainteresovani za ovaj slučaj, ali su se pravdali da nije u njihovoj nadležnosti. Stvoren je pravni vakuum. Nasuprot tome, crnogorski MUP je bio potpuno nezainteresovan. Podjele koje su i danas na sceni vuku korijene od tada. A možda su znali da su akteri iz Crne Gore, pa su tako postupali. Ne znam šta je posrijedi. Samo nagađam. Ni od aktuelnog crnogorskog rukovodstva nema pomoći, čak i ako znaju nešto teško da bi pričali o tome. Potpuno smo na drugim pozicijama. Mog oca u Crnoj Gori najčešće pominje običan narod.“

Skromnog ponašanja i načina života, Bulatović nije želio da ga prati obezbjeđenje. Vjerovao je da mu nikakva opasnost ne prijeti. Upitan zašto ne vodi više računa o svojoj bezbednosti, jednom je odgovorio: „Ako bi mene ubili, ni manje štete, ni veće bruke za državu„. Nije bio u pravu.

Balša potvrđuje da njegov otac nije htio obezbjeđenje

„Nije vodio računa. Nije ni razmišljao da bi nešto moglo da mu se desi. Baš tih dana išao je pješke do prodavnice. Ali, možda je nekome trebalo da liči na mafijaška ubistva iz tog vremena da bi se moj otac doveo u vezu sa kriminalcima.“

Balša je imao 23 godine kada mu je ubijen otac. „Tata je bio običan čovek koji je imao posao kome je bio posvećen. Sa nama je provodio preostalo vrijeme. Nažalost, nije ga imao mnogo. Žao mi je što nije bilo vremena da se bolje upoznamo. Bio je netipičan funkcioner, vodio je normalan život, i socijalni i porodični.“

Čovjek drugog kova

Pavle Bulatović je bio ministar odbrane u vreme NATO bombardovanja.

„U to vrijeme sam bio u vojsci i rijetko smo se viđali“,kaže Balša Bulatović.

„Da je znao da ćemo biti bombardovani, ne bi mi rekao da idem u vojsku baš tad. Tako ja mislim, ali on je bio čovjek drugog kova i ako je znao da će nas bombardovati možda je pomislio: Ako idu drugi, neka ide i moj sin.“

Vulin u utorak u Rovcima

Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin zatražio je od crnogorskih vlasti da delegacija, koju on predvodi, u utorak u Crnoj Gori obilježi dvije decenije od ubistva Pavla Bulatovića.

Vulin će predvoditi delegaciju koja će posjetiti vječnu kuću Pavla Bulatovića u Rovcima. Do zaključenja ovog broja iz Ministarstva inostranih poslova Crne Gore nije stigao odgovor na zahtjev Vulina.

Izvještaj na hiljadu strana

Savezna vlada i vladajuće političke partije saglasile su se da je likvidacija teroristički čin naručen iz inostranstva. Skupština SRJ povjerila je lideru radikala Vojislavu Šešelju predsjedavanje anketnom odboru koji je ispitivao ubistvo. Odbor je saslušao tridesetak osoba, između ostalih i generale Branka Krgu, Acu Tomića, Dragoljuba Ojdanića, Radomira Markovića, Nebojšu Pavkovića, zatim visoke čelnike DB i policije Gorana Petrovića, Vlajka Stoiljkovića, Dušana Mihajlovića, političara Momira Bulatovića…

Zaključak obimnog izvještaja, čiji su rezultati stali u knjigu od 1.000 strana, bio je da je Bulatović likvidiran jer je pokušao da spriječi mahinacije prilikom nabavke vojne opreme. Vijeća tadašnje Savezne skupštine nisu prihvatila izvještaj, uz ocenu da su prekoračena ovlašćenja u radu odbora i da je odbor preuzeo ulogu pravosudnih organa.

„Saslušali smo velikih broj političara, policajaca, oficira, ali je malo njih pokazalo iskrenu volju da se istina o ubistvu Bulatovića sazna„, izjavio je Šešelj za „Novosti“.

„To pokazuje kolike su bile razmere zavere. Naš zaključak je bio da iza ubistva stoji mafijaški klan koji se bavio nabavkom medicinske i ratne opreme za vojsku.“

Matija Bećković: Ubice tražiti među onima koje je štitio i branio

„Nedavno sam sreo vozača RTS, koji mi je rekao da me je upoznao u Rovcima na sahrani Pavla Bulatovića“ – kaže, za „Novosti“, akademik Matija Bećković, koji je kao Bulatovićev blizak rođak u ime porodice govorio na njegovoj sahrani.

„Upitao sam ga otkud on tamo, odgovorio mi je da je morao cijelu noć da vozi od Rovaca do Beograda da bi snimak stigao za treći Dnevnik, jer Televizija Podgorica nije htjela da im proslijedi snimak, što je inače tehnička usluga koja se čini svakome. Iz toga što nisu htjeli da im učine tu uslugu i najveći amateri mogu da naslute šta su oni o tom ubistvu mislili.“

„Nisam primijetio ni da ga traže„, kaže Bećković.

„Smrtonosni metak ispaljen je iz specijalne puške i znalo se koliko njih umije tom puškom da rukuje. Ali, u Beogradu su pretresali babe po autobusima tražeći ubicu. Kad su dijelili resore, Pavle je prihvatio resor bezbjednosti i odbrane i to je jedini grijeh koji je načinio. A među tim koje je štitio i branio možda bi trebalo tražiti one koji su ga ubili. Pavle je bio najčestitiji dečko koji se može zamisliti. Nije mu padalo na pamet da bi mogao da bude ubijen i bilo ga je sramota da kroz svoj narod ide sa obezbjeđenjem.“