Simbol vjere, čuvar mira, Bogom nadahnut: Mitropolit Joanikije Mićović

Piše: Luka Radonjić

Čovjek sa sijedom bradom u crnoj mantiji izlazi iz policijske stanice. U njegovoj pratnji je nekoliko sveštenika. On ne žuri, niti usporava. Samo korača. Uravnoteženo. I sigurno. Po stavu kojim odiše njegovo držanje, ne bi se dalo zaključiti da je prethodnih nekoliko noći proveo utamničen. Prije bi se moglo kazati da je kamera zabilježila čovjeka koji je na nekom putu, čovjeka koji se namjerio nekud – gdje zna da će stići, čovjeka koji je upravo obavio važnu službu.

I ostavio trag.
Svjedočanstvo.

Izlazi pred ulicu. Pred ljude. Pred kamere.
Visok. Viđen. Prisutan. Ozbiljan. Saopštava da ide – da se obrati narodu.

Prate ga sveštenici, kamere, aplauzi.

Ogromna masa je već satima okupljena. I zaokupljena iščekivanjima, brigom, ljutnjom. Potrebom da nešto učini. Nervoza je velika, naboj još veći: tu, u Nikšiću, u Beranama, u Podgorici, u Budvi, na sjeveru i na jugu. Čini se da je dovoljna jedna riječ, samo jedna, da sve kulminira u veliku, kolektivnu reakciju zbog njegovog pritvaranja i jurne u opasnu neizvjesnost.

On stiže. Pred njim su na desetine mikrofona i kamera, pred njim je nepregledna masa ljudi koja kliče, viče, traži. Sabranog izraza na licu, pogledom okuplja prizor i dubokim glasom pozdravlja: “Hristos vaskrse!” Iz nekoliko hiljada grla najviđenijih Nikšićana i Nikšićanki prolama se nebom iznad Nikšića: “VAISTINU VASKRSE!” On govori. Bez gnijeva, bez ljutnje. Snažniji od osjećaja nepravde koja mu je nanijeta. Ne obraća se kao demagog, kao propagandista, ne šalje ljude u reakciju, u odmazdu. On čuva mir. I čuva živote. Za njega to nije masa, nego narod.
On nije prepušten trenutku, već je posvećen vječnosti.

Danas, godinu i nešto dana nakon toga, a u susret njegovom ustoličenju, izložen je napadima onoga što sociologija zove ekstremistima, ekstremnom političkom manjinom. Njegovo ime, sve malobrajnije pristalice bivšeg režima koji ga je pritvarao i progonio, zasipaju najpogrdinijim riječima i opisima. A šta nam govori ovo lice? Ovo je pogled koji ne prijeti, već oprašta. Ovo je osmjeh koji ne iritira, već raduje. Ovo je izraz koji ne očajava, već vjeruje. Ovo je čovjek čiji stav kaže: biće dobro. Pa i one, koji izmanipulisani, hule na njegovo ime, ne naziva manjinom, već svojim narodom.

Apostol. Pastir. Vladika.
Upoznao sam ga prije nekoliko godina, na kratko. A prije nego sam imao čast da jednom prilikom razgovaram sa njim, pitao sam jednog prijatelja sveštenika:

– Recite mi, gospodine, kakav je vladika Joanikije?
– Pa… on je onako skroz… nadahnut Bogom.

Simbol vjere, čuvar mira. Bogom nadahnuti mitropolit crnogorsko – primorski Srpske Pravoslavne Crkve Joanikije Mićović. Dostojan.

Pročitajte JOš:

Ratnohuškačka izjava Vuksanović-Stanković: Ukoliko vlast želi mir u Crnoj Gori, ustoličiće Joanikija negdje drugo