Sibir: Mitovi o veličanstvenom i nepreglednom prostranstvu

Sibir zauzima gotovo 10% svjetskog kopna i proteže se od mongolske granice na jugu do hladnih obala Sjevernog ledenog okeana na sjeveru. To je zemlja osuđenika i heroja, nalazišta gasa, naftnih bušotina, kao i rudnika uglja i zlata. Pored toga, to je i teritorija sa najvećim šumskim masivima na svijetu. U Sibir dolaze oni koji traže odmor u avanturističkom duhu, ljudi koji žele da istraže nepoznato, kao i zavisnici od adrenalina koji uzbuđenja nalaze na visokim planinama i u zaboravljenim selima duž Transsibirske pruge.

Mit 1. – Vječita zima

„Sibir je veoma hladan“. Ovo je najčešći stereotip o Sibiru i jednako je raširen u ostalom dijelu Rusije, kao i u inostranstvu. Nema svrhe raspravljati da li je to tačno, budući da već u oktobru iz ormara vadim zimske čizme, toplu kapu i rukavice. Ali, sibirska zima ne traje vječno. Poljski fotograf Rafal Milač dolazio je u Sibir nekoliko puta dok je radio na svom projektu „7 soba“, a jednom prilikom mi je rekao: „Kada sam prvi put došao bilo je ljeto. U Novosibirsk sam ponio zimske cipele, a temperatura je bila 40°S. Mislio sam da će u Sibiru biti hladno, ali sam morao da odem do prodavnice i kupim ljetnju garderobu.“

Mora se uzeti u obzir činjenica da Sibir zauzima ogroman dio Evroazije. Ukoliko u junu dođete u najsjeverniji deo Krasnojarskog kraja, na prjimer u mesto Dikson, vidjećete gomile snega, ledeno Karsko more i ljude koji nose tople jakne, jer je to Arktik. Ali, ako takođe u junu posjetite Krasnojarsk koji se nalazi mnogo južnije, srešćete studente koji se sunčaju na obalama Jeniseja, porodice sa djecom kako na ostrvu Tatišev, glavnom gradskom centru za rekreaciju, voze bicikl ili rolere. Ako ne pokrijete ramena, dobićete opekotine od sunca. Ako, pak, u junu odete na Altaj, biće vam hladno kao i uvijek u proljeće, jer ste okruženi planinama.

Mit 2. – Medvedi

„Medvedi šetaju ulicama“. To je sledeći popularan mit o Sibiru. Naravno, tamo postoje ogromna nenaseljena prostranstva tajge gdje žive mrki medvedi, pa ne možemo poricati da nam ovi krivonogi mesožderi nisu susjedi. Ipak, to se razlikuje od regiona do regiona.

Tako, ako se uputite na planinarenje po Zapadnom Sajanu, ili krenete u obilazak malih sela okruženih tajgom u regionu Tofalarija u Irkutskoj oblasti, ili dođete do Čarske pustinje, velika je vjerovatnoća da ćete naići na medvede. Međutim, u velikim gradovima poput Krasnojarska ili Novosibirska ovo je gotovo nemoguće. S druge strane, tačno je da se ponekad ove životinje pojave u predgrađima. Najčešće su prinuđeni da se približe naseljima zbog šumskih požara ili ako u njihovom staništu nema dovoljno koštunjavog ili bobičastog voća kojim se hrane. Medvedi inače izbjegavaju ljude, a ni čovjek nema želju da dolazi u kontakt sa njima.

Medved se smatra jednim od simbola Sibira, ali riječ je prije svega o dugogodišnjoj težnji da se razvije lokalni turistički brend. Ukoliko posjetite južni dio Altaja, prvo ćete ugledati lešinare kako krstare nebom. U stepama Daurije na jugu Zabajkalskog kraja najpoznatije životinje su manul (Palasova mačka), srna i mongolska gazela (dzeren). Za brojne starosjedelačke narode na sjeveru najvažnija životinja je irvas.

Mit 3. – Opasna teritorija

Ponekad od stranaca čujem da su ih rođaci odvraćali od putovanja jer je „Sibir opasan“. Pretpostavljam da je razlog tome što se u sovjetsko doba iza Uralskih planina nalazio veliki broj logora GULAG-a. Danas SSSR-a više nema, logori su odavno napušteni i zaboravljeni, a u Sibiru rado dočekuju turiste iz cijelog svijeta. Prema tome, potpuno je pogrešno smatrati da je ovo opasnije mjesto od bilo kog drugog u svijetu.

U našim krajevima, baš kao u Evropi, SAD ili Australiji, možete da naiđete i na toplu dobrodošlicu, ali i na neprijatnosti. Jednog dana srešćete otvorene i ljubazne ljude, a već sjutradan nekog neuljudnog ili čak pijanog neznanca. Ali, to se može desiti bilo gdje.

Autor: Ana Gruzdeva,
Izvor: Ruska reč