Sekula Zabrljović i njegova bludna djeca
1 min read
U Kolašinu je prije par dana održana tribina “Dr Sekula Drljević i Crna Gora” na kojoj su učestvovali: istoričar Šerbo Rastoder, Novak Adžić, Marijan Miljić, Borislav Cimeša, Sreten Zeković, Zoran Rakočević i predsjednica opštine Kolašin Željka Vuksanović. Poslije svega, reklo bi se da je u kolašinskom Centru za kulturu bio skup obožavalaca propalog činovnika Nezavisne države Hrvatske, a ne neki naučni skup kako su ga akteri nazvali. Svi učesnici ove fešte su se propisno isprovaljivali, obrukali i sebe unizili u slavu Sekule, a najviše istoričar Šerbo Rastoder koji je rekao da je Sekula Drljević kroz ovu tribinu “došao u svoj zavičaj na pravi način”! Ukratko, Sekula im je doša’, a paradu primio gospodin Rastoder uz jednoglasni podsmijeh cijele Crne Gore.
Zbilja, zar nije smjehotresno da se skupljaju korotnici u slavu lika koji je bio miš u rukama Ante Pavelića, a kojem su okrenuli leđa: ustanici Trinaestojulskog ustanka, komunisti, monarhisti, časni članovi dinastije Petrović, Krsto Zrnov Popović, dakle svi- i koji je likvidiran u Austriji od strane lovaca na naciste?
Odbrambenom nacionalisti pukla odbrana
Učesnik tribine Novak Adžić je, svojevremeno, u jednom svom tekstu o Sekuli Drljeviću konstatovao: “Nije sporno da je potonji saveznik dr Sekule Drljevića tokom Drugog svjetskog rata bio poglavnik ustaške NDH- dr Ante Pavelić. Izbor posljednjeg saveznika je njegova tragična greška i zabluda i to se ne može abolirati. Sekula Drljević je ozbiljno i opasno pogriješio što je većinu Drugog svjetskog rata proveo u Zagrebu i Zemunu pod patronatom Pavelića i NDH. To je činjenica koju nije moguće osporiti. Nesporno je i da je svoju političku sudbinu strateški politički pogrešno vezao za sile Osovine, prvo za Italiju, a potom i za Njemačku. Da je bio u bliskim političkim vezama sa dr Antom Pavelićem i ustaškom NDH nije sporno, i to je ukupno jedna velika mrlja u njegovoj političkoj i životnoj karijeri.”
Da se, pored svega navedenog, dotični i odbačeni negativac Drljević ipak može tretirati sa ushićenjem- Novak Adžić pokazuje u nastavku istog teksta koji počinje sa “ali”: ”Ali, Dr Sekula Drljević nije bio fašista i nacista, po ideološkim uvjerenjima, već crnogorski suverenista i nacionalista odbrambenog tipa. Dr Sekula Drljević je i autor najvećeg dijela teksta crnogorske narodne i državne himne »Vječna naša Crna Goro«, koja je nedavno, sa određenim opravdanim skripturalnim intervencijama, usvojena kao zvanična himna Crne Gore pod naslovom »Oj svijetla majska zoro«.” Ova Novakova sentenca o “nacionalisti odbrambenog tipa” me je oduševila. Recimo, i Hitler je pred kraj rata bio “nacionalista odbrambenog tipa” jer je prešao u paničnu odbranu pošto su mu Rusi na Istočnom frontu ubili četiri i zarobili 3, 4 miliona vojnika, uništili: 63 000 vojnih aviona, 56 000 tenkova, 289 000 artiljerijskih oruđa i minobacača. Hitleru je, na kraju „balade“, odbrana pukla- nezavisno što je tada bio “odbrambeni nacionalista”!
Istorijske klackalice – od Osmana do Sekule
Sekula Drljević je držao govor i plasirao ideje na Petrovdanskom saboru, da bi mu se taj angažman srušio sjutradan kada se digao Trinaestojulski ustanak. U tom ustanku je učestvovalo 25 000 nekomunista, ljudi kojima je bila ideal sloboda od okupacije, kao i 2000 komunista i 5000 skojevaca koji su taj ustanak i organizovali. U njemu je učestvovalo i 26 sveštenika SPC, oko trideset učenika bogoslovije, bogoslova i teologa, kao i 115 oficira, aktivnih i penzionisanih. Iako se na oružje digla sva Crna Gora ustanak je ugušen. U njegovom gušenju je učestvovalo preko 100 000 italijanskih vojnika, kao i preko 20 000 pripadnika muslimanskih i albanskih milicija. Upravo ovaj podatak komunističkih istoričara o velikom učešću muslimanskih i albanskih milicija u gušenju Trinaestojulskog ustanka bi trebao biti fokus psihološkog, sociološkog i istorijskog osvrta istoričara dr Rastodera. Umjesto što veliča Sekulu Drljevića, dr Šerbo Rastoder bi trebao da se osvrne na negativne istorijske ličnosti poput: Osmana Rastodera, Đule Mustafića, Zufera Agovića, Saita Šahmanovića, kao i Šemsa, Riza i Šaba Ferovića, te da im nađe adekvatno mjesto u istoriji. Elem, ako je Sekula “zlatan dečko”, tada su i oni bili bar “srebrni dečaci” nacizma.
Recimo, revolucionar Miloš Džudović je 1984.g. na Čakoru rekao da je prilikom masakra u Velici 28 jula 1944.g. ubijeno „oko 673 lica od kojih je evidentirano 340, među kojima 120 djece“. Predrag T. Šćepanović tvrdi da je organizator samog pokolja nad civilima je bio Sait Šahmanović iz Plava, te da je u njemu učestvovao i hodža Osman Mula Rastoder. Istoričar Rastoder negira učešće muslimanskih milicija u tom događaju, a sve pripisuje njemačkoj 21. SS diviziji Skenderbeg i 14. SS diviziji Princ Eugen?!
Zbilja, zar je za pokolj stotina civila u Velici bilo potrebno angažovati dvije divizije? Logično je- da je bilo dovoljno samo par desetina zlikovaca, i ništa više. Na čudne tvrdnje dr Rastodera reagovao je Branko Jokić, autor knjige “Pokolj u Velici”. On je u podgoričkim Vijestima, u tekstu “Nije zločin već genocid”, rekao sledeće: “Dr Šerbo zbivanja od 28. jula, 1944. godine, naziva zločinom (kao da se radi o premlaćivanju u nekome potoku, ne o klanju preko 500 osoba…). Nakon što zamagljuje istine o ovome genocidu, dr Šerbo još više blefira kada ovaj genocid tovari Augustu Šmithuberu, njemačkom generalu, komandantu 21. SS divizije Skenderbegu. On je osuđen na smrt vješanjem – „za počinjene zločine“, ali se u obimnom sudskom dosijeu (preko 500 gusto kucanih strana) ni jednom riječju ne pominje genocid u Velici i Polimlju (Arhiv Jugoslavije, F. 367). Ova neistina, koju nudi kao „činjenicu koja govori drugo“, dr Šerbu bi trebalo da posluži kao glavni argument „da se zločin želi pripisati komšijama“. „Zaboravlja“ da su komšije masovno pripadali balističko-vunletarskim jedinicama, te da su sa nekoliko stotina (novih) pripadnika popunili baš i diviziju Skenderbegu- upravo pri njenom koljačkom pohodu na Polimlje i Veliku. Kao što to potvrđuje i knjiga dr Zeća Ferovića, “Od Jakupa do Šemsa Ferija” (Priština, 2008), koji naglašava da su vunletari, kojima je glavni zapovjednik bio njegov otac Šemso, imali zvanični štab i u startu desetak četa, sa preko 1.000 pripadnika. Kasnije su te fašističke jedinice uvećavane i narasle na blizu 2.000.”
Rasne halucinacije Borislava Cimeše
Ne luta samo dr Rastoder, već i izvjesni Borislav Cimeša koji je svojim generalizacijama davno odskakutao u nacizam. Portal CDM je prenio da je u Kolašinu “okupljanje krunisao Borislav Cimeša koji je istakao da sve ono što se dogodilo “veličanstvenog 21. maja 2006. godine ima u sebi učinak Sekule Drljevića”. Inače, Cimeša je poznat po svojim rasnim halucinacijama koje je prodemonstrirao i u tekstu: ”Neki običaji kod Srba, antinomije etosa i interesa”, gdje se pozivao na teze “O rasnoj teoriji Crnogoraca”, koje je 1941.g. iznio Milivoje Matović, saradnik Sekule Drljevića. Rasna teorija Cimeše se svodi na to da Turci nisu nikada vladali Crnom Gorom, pa je ona zbog “nemiješanja sa Turcima” postala etnički osobena, te se iz toga izvlači rasna razlika- posebno u odnosu na Srbe. Ujedno, tzv. “miješanja sa Turcima” tretira otvorenim podrugivanjem prema žrtvama nasilja. Cimeša izgleda ne zna da je čak i stara Crna Gora bila pod Turcima od 1499. do 1688. godine, kada je na crnogorskom zboru donešena odluka da se zbaci turska i prihvati mletačka vlast. U ta dva vijeka patnje su dizane iznuđene pobune ali i gušene sa strašim posledicama, posebno 1505. i 1520. godine. Najgori turski vladar Crne Gore toga perioda je bio Skenderbeg Crnojević, Staniša- islamizirani sin Ivana Crnojevića, koje je njome svirepo vladao od 1513. do 1528. godine. I kada je podlovćenska Crna Gora, poslije dva vijeka ropstva, zbacila tursku vlast opet je bilo ogromnih problema. Recimo 1714. godine, kada je na Crnu Goru napao Numan-paša Ćuprilić, hronike svjedoče da su turske snage sve popalile, a potom “krstarile po crnogorskim brdima i hvatale nejač, koja je potom odvođena u ropstvo”. Vladika Danilo je poslije te apokalipse izbjegao u Rusiju, a po povratku u Crnu Goru 1716.g. pisao ruskom kancelaru Golofkinu o stanju koje je zatekao: “Sve je razoreno, rastjerano i maču predano, u ropstvo odvedeno: a neki mali ostatak u goru je ostao i spasio se”. Brda su konačno oslobođena od Turaka poslije pobjede na Martinićima i Krusima 1796. godine, a Podgorica i Nikšić 1876-78. g. kada se završila okupacija ova dva grada duga četiri vijeka. 
Iz svega proizilazi da Cimešine priče o rasnoj čistoti na osnovu perioda turske okupacije predstavljaju besmislicu, jer je današnja teritorija Crne Gore bila pod okupacijom i terorom od strane Osmalija od dva do preko četiri vijeka. Čak šta više, ko se ranije uslovno oslobađao trpio je napade, odmazde, teror i masakre sve do momenta kada su Osmanlije protjerane. Tome treba dodatii migracije, gdje se iseljavanje iz Crne Gore vjekovima kretalo prema Srbiji. Recimo, danas u Srbiji živi preko 270 000 građana koji su se u nju doselili iz Crne Gore poslije Drugog svjetskog rata, i sigurno se nisu „miješali između sebe“ da bi potvrdili Cimešinu rasnu teoriju. Ipak, Cimeša i dalje forsira rasizam, iako mu lično nevaspitanje, provincijalizam i neinteligencija, čime je “obdaren”, pokazuju da je rasnoj teoriji koju zastupa- groš cijena.
Dubrovački trubaduri
Da bi komedija bila potpuna, na skupu je bio i Miraš Dedeić. Razlog može biti spiritualno vozdizanje duha Sekula Drljevića, kojeg je dr Rastoder plamenim govorom vratio u “svoj zavičaj”. O kakvom se apsurdu radi, citiraću ono što je nekada govorio Miraš Dedeić, protivnik „slovenskog Hitlera“: ”Napad na Dubrovnik, koji je svojevremeno bio crnogorski i kao takav predviđen za prestonicu Crne Gore, objašnjavam time što se u njemu Srbi i Hrvati nemilosrdno međusobno ubijaju. Ratna mornarica federacije pokušava da preko tog napada uđe u grad i doprinese mirnom životu. A slovenski Hitler, Franjo Tuđman, naredio je da se blokiraju kasarne savezne vojske i poslao je hrvatske rezerviste da opkole vojnike savezne vojske da ovi ne bi spriječili Hrvate da protjeraju Srbe iz Hrvatske… A što se tiče Italije, smatram da, ukoliko dođe do raspada Jugoslavije, ona ima sva prava da ponovo uzme teritorije Istre i Dalmacije. To bi mi bilo zaista drago i uvjeren sam da će Vlada Italije zaštititi svoj interes, jer je to pravedno sa istorijskog aspekta. Slovenija bi, pak, zbog kulturnih i tradicionalnih odnosa, mogla da se ujedini sa Austrijom.” (1991. g. novembarski broj italijanskog lista “Il Popollo”)
Skupu u Kolašpinu nije prisustvovao dr Novak Kilibarda. To je sve poznavaoce prilika začudilo, jer Miraš i Novak uvijek “idu u paketu” nadopunjujući se idejama. Recimo, nekoliko mjesci prije izjave Miraša za Il Popolo, Novak je govorio:”To što Hrvati rade na Debelom brijegu je smiješno. Pravo da vam kažem, malo nas drži da Narodna stranka pošalje odred svojih momaka da ih potjera do Konavala ili Dubrovnika. Uostalom, Dubrovnik nikada nije bio hrvatski. Intimno, više bih volio da u Dalmaciji za komšije imamo kulturne Italijane nego Hrvate. Ukoliko ne bude deo Crne Gore, Dubrovnik će biti balkanski Hongkong. U svakom slučaju, garantujem vam, hrvatski neće biti! (“Politika ekspres”, 25. 5. 1991). Umjesto Novaka, na skupu je bila predsjednica opštine Kolašin Željka Vuksanović ispred partije Ranka Krivokapića, koja je mislila da će skup biti o čuvenom komandantu Peku Dapčeviću. Zli jezici tvrde da su joj se, zbog šoka od onoga što je čula i vidjela u toku trajanja tribine o Sekuli Drljeviću, u očima pojavile crvenkaste svastike. Ipak, Miraš je gospođu utješio vjerovanjem da će ta pojava samo potrajati do obilježavanja četrdesnice od dana održavanja skupa.
Da nije bio NDH zločina bi bilo manje
Interesantno je da učesnici skupa stalno ističu i osuđuju veze JVO sa okupacionim rukovodstvima Italije i Njemačke u toku Drugog svjetskog rata. Kako može biti da ti isti ujedno veličaju Sekulu Drljevića koji je bio saradnik Italijana i Njemaca, što je manje važno od toga da je bio saradnik NDH, najgore države koja je bila na prostorima Balkana? Da nije bilo NDH u vidu zločinačke tvorevine i fabrike smrti ustanika bi bilo mnogo manje, jer ne bi bilo povoda za oružane akcije, a samim tim bi i nekakvo dijeljenje na monarhiste i komuniste bilo beznačajno i nebitno. Upravo su ustaše gurnule, ili natjerale, i Bošnjake da krenu u akcije koje su se završile međunacionalnim ratom sa Srbima i Crnogorcima. Šteta je što dr Šerbo Rastoder to ne uočava, i ne želi da vidi očigledno. Sekula Drljević je bio dio sistema NDH, te samim tim dio tvorevine od čijih se zločina tlo ne može smiriti niti za hiljadu godina.
Drljevića su odbacili ustanici Trinaestojulskog ustanka, ma kojoj opciji potom pripadali. Njega je čak odbacio i Krsto Zrnov Popović, neordinarna ličnost koje je u sebi imala principe koji su bili dio realnosti svog vremena. Sama likvidacija Krsta Zrnova poslije rata je bila nepotrebna i apsurdna. Trebali su ga pustiti da bude gdje želi, jer više nije predstavljao nikakvu opasnost za bilo koga. Nije bilo potrebe za hajkama i za zasjedama protiv njega, jer je Krsto Zrnov bio častan oficir i adekvatan čovjek, za razliku od naciste i vjetropira Sekule Drljevića. Kako tada učesnici tribine mogu slaviti i Drljevića i Krsta Popovića istovremeno, kada su oni bili kosmičke suprotnosti i po političkim i po moralnim karakteristikama?
Princ Mihailo Petrović, čast i dostojanstvo!
Najveći istorijski šamar, koji i sada odzvanja u ušima učesnika skupa u Kolašinu, je udario sa rastojanja od sedamdeset pet godina aristokrata i antifašista princ Mihailo Petrović, unuk kralja Nikole. O tome je pisao sjajni publicista i novinar, pokojni Čedo Prelević u tekstu „Tri puta odbio krunu”. U momentu kada su Italijani okupirali Crnu Goru i proglasili je nezavisnom marionetskom državom princ Mihailo je već bio zatočenik njemačkih fašista, najprije u Švajcarskoj pa u logoru Bad Homburg u Njemačkoj. Tu su ga pohodili predstavnici fašističke Italije i Trećeg rajha, gdje mu je markiz Sera , izaslanik italijanskog premijera Musolinija, pokazao telegram koji je tog dana primio od grofa Galeaca Ćana, ministra spoljnih poslova fašističke Italije. U telegramu je pisalo: „Izvolite se obavijestiti da li bi crnogorski princ Mihailo bio voljan stupiti na presto svog pokojnog djede kralja Nikole, koju mu ponudu čini italijanska Vlada“.
Princ Mihailo Petrović ih je na neljubazan način odbio izjavivši: ”Bio sam oduvijek ubijeđeni i oduševljeni pristalica punog jugoslovenskog jedinstva. Pored toga, već odavno sam položio zakletvu na vjernost svom bratu od tetke, pokojnom Aleksandru i tu zakletvu obnovio pod namjesnikom, knezom Pavlom. Ni za šta na svijetu ne bih odstupio od svoje čvrste riješenosti da ostanem na punoj liniji vjernosti svojoj otadžbini, Jugoslaviji.” Markiz Sera je poslije te odluke princa bio začuđen, ali nije krio divljenje prema čoveku koji, iako u rukama Gestapoa, između kvislinške krune i časti bira ovo drugo, praćeno neizvesnošću i stradanjima. “Vidi se, kneže, da ste od svoga soja” – kazao je Sera na rastanku. Dakle, za razliku od marionete i fašiste Drljevića, antifašista princ Mihailo je odbio krunu i uslovno lijep život za vrijeme okupacije, izabrao čast i njemačke logore, što učesnici skupa u Kolašinu sigurno ne mogu razumjeti. 
Princ Mihailo je kraj života proveo usamljenički, jedva sastavljajući kraj s krajem, umro je 24. marta 1986. g. i počiva u privremenoj grobnici na Srpskom groblju u blizini Orlija kod Pariza. Nesvakidašnjem aristokrati i antifašisti nije se ispunila poslednja želja, izrečena na samrti, da mu grob bude na Cetinju. Jovan Markuš, bivši gradonačelnik Cetinja, je u tekstu Prelevića to objasnio ovako: ”Taj amanet, iako je za Mihaila početkom 1990. napravljena grobnica na Dvorskom groblju ispred Cetinjskog manastira, do danas nije ispunjen. A, izgleda i da – neće. Njegov sin Nikola planira da njegove zemne ostatke samo prenese na drugo groblje u Parizu.” Zbilja, kako to da čovjeku koji je svojim moralnim i ljudskim vrijednostima obilježio jednu lomnu epohu u istoriji Crne Gore- neko ili neki ne žele ispuniti njegovu poslednju želju. Jer, princ Mihailo nije samo otac jednog sina, već i simbol iskonski pozitivnog heroja, jedan iz onih za koje je Njegoš govorio: “Vile će se grabit u vjekove, da vam v’jence dostojne sapletu!”
Tako je govorio Milo Dj.
1991.
„Crna Gora je opstala kao ostrvo slobode kada su drugi bili porobljeni, pa zašto sada ne bi mogla opstati kao ostrvo komunizma“
„… i šah sam omrznuo zbog šahovnice“
1993.
„…nijedan zakon ne smije biti smetnja poslu koji je u interesu Crne Gore“ ( kada je sa gazda Jezdom sklopio ugovor oko zakupa Svetog Stefana)
1992.
“Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”
“Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom.”
“Ponosni smo na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda. Zato i vjerujemo u zajedničku budućnost i prosperitet.”
“Što se tiče straha od Srbije, time pokušava politički manipulisati jedan broj ljudi, nasljednika ustašoidne politike Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, politike razbratništva sa srpskim narodom. U svojoj zaslijepljenosti mržnjom, oni izmišljaju etnogenetske teorije o tome da smo iz Male Azije, pričaju kako je naše pismo latinično a vjera nam katolička… I to sve s namjerom da dokažu našu autohtonost i posebnost u odnosu na Srbe.”
„Porucujem Liberalnom savezu i nekim drugim manje uticajnim partijama koje se vrlo zalažu za otcepljenje da su osvojili 12-13 odsto biračkog tela, pa im se upravo toliko i poklanja pažnje”.
o novinarima / izjava iz 1994:
“U posljednje dvije godine nijedna profesija nije doživjela sunovrat kao novinarska”
“…vlada je odoljela iskušenjima da se upusti u dnevno i primitivno polemisanje sa lažima i bezobrazlucima koje su autori iznosili”
“Ja, niti bilo ko od nas u rukovodstvu, ne stidimo se reći da smo komunisti niti da želimo nastavljati izvornu komunističku ideju.”
“Ljevičar sam u duši zato što bih volio da živim u državi socijalne pravde.”
„Zajednička država ima slobodarski i antifašistički karakter zato što njihove vladajuće partije baštine četvrti, sedmi i trinaesti jul”
1992.
”Svaki pametan Crnogorac i svaki pošten čovjek u ovoj zemlji sa prezirom pominje ime izdajnika Jevreme Brkovića, koji je iz lične sujete izdao svoj narod i sada daje antijugoslovenske izjave po Zagrebu, dok ustaše, ponovo kao 1941. godine, krvave svoje kame na nemoćnim srpskim civilima„
„Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koje ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima” , Andrijevica 13. jul 1990
Mi smo već istanjili avnojevske granice između Crne Gore i Hercegovine, odnosno između istocne Bosne i Crne Gore. Dosta je srpski narod robovao bratstvu i jedinstvu, avnojevskoj, Titovoj Jugoslaviji, pa, čak, i zamislima Aleksandra Karadjordjevica da popravi Jugoslaviju“
1998.
„Zbog vjekovnih bratskih veza. Zajedničke krvi u svim ratovima prolivene, zbog vjekovnog sna najboljih Crnogoraca i Srbijanaca, zbog izvjesno bolje zajedničke budućnosti, Crna Gora se i otvorenog srca opredijelila za život u zajedničkoj državi sa Srbijom.“
1999.
„Crna Gora nije Slovenija, ona je sastavni dio Jugoslavije i to želi i da ostane…”
„Nasa je primarna ideja da svoje ovakve ambiciozne planove realizujemo kroz nasu zajednicku državu Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja predstavlja i nas svjestan izbor i nas strateski interes. Mislimo da je lakse i bezbolnije, posebno na Balkanu, mijenjati promasenu politiku i njene aktere, nego granice. „
Titova saradnja sa Nemcima
U ponuđenom Titovom sporazumu s Nemcima piše: Partizani su spremni da sa oružjem u ruci istupe protiv svakog neprijatelja na kojeg Nemci ukažu, pa isto i protiv Engleza prilikom iskrcavanja
VEĆ početkom marta 1943. Tito je preko člana Politbiroa Centralnog komiteta KPJ Milovana Đilasa, komandanta svoje najelitnije jedinice, Prve proleterske brigade, Konstantina Popovića, i svog glavnog obaveštajca Vladimira Velebita, ponudio nemačkim vlastima u NDH sporazum o saradnji:
– Komanda NOVJ (Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) smatra:
a) da u datoj situaciji ne postoji nikakav razlog da nemački Vermaht vodi ratna dejstva protiv NOVJ s obzirom na situaciju, protivnika i interese jedne i druge strane. Prema tome, bilo bi u obostranom interesu ako bi neprijateljstva bila obustavljena. U vezi s tim, nemačka komanda i ova delegacija morale bi da preciziraju svoje predloge o eventualnoj zoni i pravce ekonomskih ili drugih interesa.
b) NOVJ smatra četnike glavnim neprijateljima.
U toku trajanja pregovora po svim ovim tačkama, predlažemo prestanak ratnih dejstava između nemačkih trupa i NOVJ.
ZA PUŠTANjE iz zatvora NDH nekoliko svojih funkcionera, Titovi pregovarači su ponudili da na slobodu puste nekoliko folksdojčera iz Jajca, posadu jednog ustaškog aviona, jednog nemačkog majora, 25 zarobljenih nemačkih vojnika, oko stotinu oficira, podoficira i službenika NDH, 615 italijanskih vojnika, podoficira i oficira.
U toku ovih poverljivih razgovora, kojima je, pored dvojice visokih nemačkih oficira, povremeno prisustvovao i Pavelićev izaslanik, inspektor Čermak, Titovi delegati su saopštili:
– Partizani izjavljuju da se ne bore protiv hrvatske (kvislinške) države i ni u kom slučaju protiv Nemaca, već isključivo protiv četnika.
– Partizani žele da vode borbu samo sa četnicima, a nemačke trupe nisu napadali, već su se branili kada su ih nemačke snage napadale.
– Partizani su spremni da sa oružjem u ruci istupe protiv svakog neprijatelja na kojeg Nemci ukažu, pa isto tako i protiv Engleza prilikom iskrcavanja (na Jadransko more).
NEMCI su ovim razgovorima pridavali toliki značaj da je zbog njih u Gornji Vakuf u zapadnoj Bosni, gde su pregovori vođeni, doleteo čak i Hitlerov general Aleksandar fon Ler, koji je 6. aprila 1941. komandovao nemačkim razaranjem Beograda.
Kad su se uverili u ozbiljnost Titovih namera, Nemci su predložili da se pregovori podignu na viši nivo. Tito je to prihvatio, pa su nacisti Đilasa i Velebita avionom prebacili u Zagreb, na višednevne razgovore s Hitlerovim poslanikom u NDH Zigfridom Kašeom i generalom Glezom fon Horstenauom.
Tu su Titovi emisari razgolitili stvari do kraja:
– U nacionalnom četničkom pokretu mi vidimo našeg najvećeg i najopasnijeg neprijatelja, pošto oni teže da stvore Veliku Srbiju, a nas da istisnu. Pod takvim okolnostima mi nemamo više nikakvog povoda da se borimo protiv nemačke vojske, niti da nanosimo štete nemačkim interesima u čitavoj zemlji, bili oni vojne ili privredne prirode, a takođe i interesima saobraćaja. Mi ne tražimo nikakvu protivuslugu. Treba nam samo dati priliku da se borimo protiv četnika da bismo ih uništili.
Sledila je ključna tačka Titove ponude:
– Mi smo zarobljene Nemce već predali i spremni smo – bez protivusluge – da obustavimo neprijateljstva u Slavoniji i istočnoj Bosni.
AUTOMATSKI je to značilo obustavu neprijateljstava ne samo prema Nemcima, već i prema NDH. Tito nije ostao na rečima. Svom partijskom izaslaniku u Bosni i Hercegovini odmah je naredio da bosanski partizani „čiste teren od četnika“, a da se „ne sukobljavaju s Nemcima“:
– Najvažniji zadatak sada jeste uništiti četnike Draže Mihailovića.
Sa sadržajem ovog Titovog naređenja Velebit je prethodno upoznao agente Obaveštajnog odeljenja 718. nemačke divizije u Sarajevu. Nemci su s nevericom slušali, pitajući Velebita ko, u stvari, čini Titovu vojsku. Odgovorio je da 70 odsto njih čine Srbi.
– Kako je moguće da se Srbi bore protiv četnika – bilo je sledeće pitanje.
Velebit je odgovorio:
– Mi smo Srbe ubedili, a i oni su uvideli, da ovde u zemlji prevlast Srba nije dobra.
KRAJEM marta 1943, Tito se javio i Štabu Prvog bosanskog korpusa, najjače svoje jedinice u Bosni i Hercegovini. Komandi ove jedinice naredio je da ne sme „praviti nikakve akcije“ ne samo protiv Nemaca već ni protiv snaga NDH, i da „svu svoju borbu upotrebi protiv četnika“.
NASTAVLjENA SARADNjAIako je Fon Ribentrop naložio Kašeu da se „ubuduće uzdrži od svakog direktnog ili indirektnog kontakta ili pregovora s Titom“, kolaboracija je nastavljena, jer se Tito striktno držao datih obećanja. Njegove jedinice, ne samo u zapadnoj, centralnoj i istočnoj Bosni već ni u Slavoniji, sve do kraja prve dekade maja 1943. „nisu imale nikakvih akcija“ protiv Nemaca i ustaša.
U isto vreme, komandant Prve proleterske divizije, vodeće Titove vojne jedinice, naložio je jednoj svojoj brigadi da se „nipošto ne sukobljava sa nemačkim trupama“, a petnaestak dana kasnije i Tito je ovom komandantu depeširao da se „ni po koju cijenu“ ne upušta u borbu sa Nemcima.
Posle dogovora njegovih pregovarača sa Nemcima, ustašama i fašistima, Tito se tih dana javio i svojim vojnim izaslanicima u Slavoniji. Od njih je tražio da svojim diverzantskim grupama „smjesta narede da ne vrše diverzije na pruzi Beograd – Zagreb“.
To je izuzetno odgovaralo i Nemcima i ustašama. Nemcima zbog slanja vojske i oružja na sovjetski front, a ustašama zbog zaštite njihovih logora smrti u Jasenovcu i Staroj Gradiški, u kojima su od 1941. na bezočan način pobili više desetina hiljada Srba, Jevreja, Roma i hrvatskih antifašista.
SEPTEMBRA 1943, pola godine posle pregovora u Gornjem Vakufu i Zagrebu, Tito je glavnom štabu svojih snaga u Hrvatskoj poručivao da se klone borbe sa Nemcima:
– Neke jače borbe s Nijemcima izbjegavati dok ne dođe do jače demoralizacije kod njih.
Nemačke interese za kolaboraciju s Titom najpotpunije otkriva telegram koji je sredinom aprila 1943. Zigfrid Kaše iz Zagreba poslao Hitlerovom ministru inostranih poslova Joakimu fon Ribentropu:
– Borbe između Titovih bandi i Mihailovićevih četnika, koje neposredno pratimo, jako slabe obe strane, a nas pošteđuju žrtava.
Tita je od formalnog potpisivanja ovog sporazuma spasla Moskva. Kad je saznao da Tito šuruje sa Nemcima i ustašama, Staljin se naljutio kao ris:
– Nas čudi to što Vi mijenjate zarobljenike s Nijemcima, što šaljete k njima delegate koji vode svakakve pregovore s Nijemcima, a takođe i što je njemački poslanik u Zagrebu izrazio želju da se lično sretne s Vama…
– Nije li to sve povezano s politikom Nijemaca da iskoriste Vaše ljude radi raspaljivanja međusobne borbe među samim narodima Jugoslavije.
– Molimo objašnjenje po ovom pitanju.
Tito se dovijao, tvrdeći da su njegovi bliski saradnici išli u Zagreb da „nabave lijekove protiv tifusa itd.“, a ne da Nemcima i ustašama nude saradnju u borbi protiv Mihailovića i Engleza.
Saradnja Pavelicevih ustasa i cetnika bila je jaka. Nikada se pop Momcilo Djujic ne bi dokopao emigracije da mu to licno i njegovoj grupi to dr Ante Pavelic nije omogucio. Bas omogucio. O tome postoji sijaset istorijskih izvora i literature. Na kraju rata saradjivali su dobro ustase i cetnici protiv NOB-a. Pa to svi znate, nista novo. Ali, ta prica nije moj svijet.
Simone, navedi mi ime jednog četničkog komandanta kojeg su ustaše vodale po zagrebačkim javnim kućama poput Đilasa, Popovića i Velebita. Naravno, mislim na čuvene „martovske pregovore“.
Pojedini prekodrinski četnici su održavali kontakt sa domobranima, to je opšte poznato…
A ko se još razuma ovom Grubaču, o svemu piše i u sve se razumije , bezlične ideološke bajkice za istomišljenike koje malo imaju veze sa činjenicama.
Ali koga je briga kad brani „srpstvo“ , kada im za to treba istina, kada su je o do sada zborili.
Uvazeni gospodine Grubac,
vec poodavno smo polemisali Vi i Ja. Nista strasno, a mozda i ne bas pretjerano znacajno. Da smo vodili polemiku u nekom naucnom casopisu ili u tiraznom stampanom mediju, to bi moguce imalo određeni efekat, ali, ovako, mislim da je to bio Sizifov posao i bez nekog eha ili odjeka. Drugim rijecima, skoro to je bilo, mozda je moj dojam pogresan, kao mlacenje prazne slame, ali evo i opet to sadc cinim, odgovarajuci dijelom ina Vas gornji tekst, pa kud puklo da puklo. Mozda i neko i ovo procita, pa da ne ispadne da je konkluzio identican apsurdu i da se sve svodi na zadovoljavanje licnih sujeta.
Upucujem Vam prijekor sto ste napisali jedan jeftini dnevno-politicki i reklamerski tekst, misleci da njime mozete suspendovati ili priktiti istorijske cinjenice i argumente. U vasem tekstu bili ste maliciozni i uvredljivi i sigurno, u etnickom smislu, ovaj tekst moze biti samo ogledalo Vaseg neznanja i prilicnog nevaspitanja. Sa naucnog skupa u Kolasinu, a ja sam bio predsjednik Organizacionog odbora tog skupa, poslati su zakljuci naucnoj i laickoj javnosti, a objavljen je i zbornik radova (knjiga) pod naslovom „Dr Sekula Drljevic i Crna Gora“ (ja sam njegov/njen urednik). Posaljite preko ovog portala, ako zelite i ako mislite da treba, da Vas to zanima, adresu Vasu u Moskvi i ja cu Vam poslati postom o sopstvenom trosku objavljeni zbornik. Pa kad procitate napadajte do mile volje, samo ne sudite o necemu o cemu nemate punu i pravu informaciju. To samo Vama skodi i vodi vas u zonu intelektualnog ambisa.
Vi o skupu u Kolasinu sudite udaljeni hiljade kilometara daleko, na osnovu, rijetkih, sturih portal-medijskih izvjestaja. Jedino je o tome TVCG-Javni servis u udarnom vecernjem Ddnevniku dao posten izvjestaj. Onaj izvjestaj iz Pobjede, necu reci da je nekorektan, ali je bio nivoa osnovne informacije da se negdje nesto zbilo i slabo vise od toga. Ocekivao sam od mog poznanika i dragog covjeka novinara Drazena Draskovica da to prikaze malo bolje i detaljnije, ali-eto nije-i ne zamijeram mu, jer vjerovatno nijesu mu omogucili da o tom naucnom skupu napise vise nego sto je.
No, da Vas relaksiram, mgu Vam poslati i i cd sa tog skupa, ako Vas opet to zanima (a valjda zanima kad ocete da pisete o necemu i nekima i to cinite) taman tako eto da se uvjerite sto su, kako i o cemu govorili besjednici na istome njemu.
Ali, neovisno od toga, nije Vam u redu, makar po akademskoj vokaciji, da napisete ovako los tekst, kao sto ste uradili (po narudžbi ili samoinicijatvno, ne znam, sami se izjasnite sto je u pitanju od toga), i to tekst koji je problematican sa svih strana i da dajete u njemu ocjene koje nemaju veze sa cinjenicama i realnoscu.
Istorija je nauka, nije sredstvo propagande, te kad se upute optužbe koje se ne mogu dokazati (a to ste Vi, ne po prvi put, sada uradili), i kad padne, kad se kao kula od karata sruši optuzba (akuzacija) sto tada nastupa? U tom slucaju je onda onaj ( a u ovom slucaju to ste VI) koji optuzuje samo najobicniji klevetnik, ili, da budem pristojan, onaj koji govori neistinu. Na zalost, Vasu, a ne moju, vi ste ovim tekstom, prenesenim i na portalu Nova srpska politicka misao, pokazali da sem etiketiranja i stigmatizacije po vidjenju ili apriornim ideoloskim i personalnim politickim antipatijama, a bez osnova, nijeste relevantan naucni sagovornik na temu o dr Sekuli Drljevicu, i njegovim usponima i padovima. Da bi Vam olaksao posao i znatiželju, upucujem Vas na cinjenicu da sam svoj govor (izlaganje) na naucnom skupu u Kolasinu integralno objavio na Portalu CDM u rubrici Kolumna. To sam uradio djelimicno motivisan i time da bih javno parirao Vasem tekstu na ovom portalu, jer sam svjestan znacaja elektronskih (i internet) medija kod zainteresovanih krugova i cljnih grupa (politickih, strucnih, naucnih, laickih…)
I ovom prilikom Vam samo saopstavam sljedeće:
Nije Drljevic bio kao pjevac na krovu izlozen udarima vjetra, vec se borio za Crnu Goru i Crnogorce saglasno objektivnim, realnim mogucnostima, u svom vremenu. Pa i uvazeni premijer Milo Djukanovic je mijenjao kroz 25-godišnju politicku istoriju u Crnoj Gori vlastite stavove (nista novo i nepoznato kod nas i sire), ali je bio ipak na celu projekta koji je donio 2006. nezavisnost Crne Gore.
Dakle (ovo govorim kao izvorni crnogorski suverenista iz 1990) treba u politici biti racionalan i pragmatican, nužno je uzeti u obzir ono sto je najvaznije-stvarnost-t.j. realne mogucnosti i vrijeme, okolnosti kad možete a kad ne nešto ostvariti. Kad je prerano, kad je prekasno, a kad treba da bi bilo uspjesno.
Dr Sekula Drljevic je, po meni, bio crnogorski heroj svog vremena. Pored ostalih sikana u doba rezima KSHS/Kraljevine Jugoslavije, Drljevic je 7 mjeseci je bio u zatvoru u Sokobanji tokom 1930. godine zato sto je protivio diktaturi Kralja Aleksandra Karadjordjevica. Pred Drzavnim sudom za zastitu drzave 1930. u procesu protiv lidera HSS i SDK dr Vladimira Mačeka, Drljevic je, od strane Mačeka bio određen da bude kao njegov glavni branilac i zastupnik u svojstvu advokata, ali mu vlast dikatora sa Dedinja to nije dopustila, nego ga je zatočila u Sokobanji blizu Nisa i drzala ga 7 mjeseci zatvorenog. To je velika zrtva koju je, uz druge, podnio dr Sekula Drljevic, rodom iz crnogorske Morace. Kad je Drljevic osudio zlocin vlasti protiv demonstanata na Belvederu kod Cetinja (26. juna 1936) opet ga je rezim progonio. Drljevic jec tada, povodom beogradskog zlocina nad pobunjenim Crnogorcima, izdao jedan proglas i zbog tog proglasa proveo je u Beogradu 10 dana u zatvoru.
Drljevic se borio i mucio za Crnu Goru i vjerovao je u njenu slobodu, sa svim usponima i padovima svojim, ali je bio bez skepse hrabar covjek i najobrazovaniji crnogorski politicar XX vijeka. Treba spoznati istinu i cijeniti je. Nista manje i nista vise od toga.
Dr Sekulu Drljevica sz ubili cetnici velikosrpski, mrzitelji Crne Gore, a ubili su ga zato sto je Drljevic bio za Crnu Goru, a to im je smetalo do srzi.
To je Drljevic zbog Crne Gore paktirao i „sa crnim djavolom“ vjerujuci da je jedina sansa za opstanak Crne Gore obnova njene drzavne samostalnosti, je greska, ali plemenitog karaktera. Njegova saradnja sa vodjstvom NDH i Njemcima i dijelom Italijanima j kritiku je, ali to ne umanjuje njegovu plemenitu namjeru i polozenu žrtvu na oltar otadžbine Crne Gore.
Drljevic je proglasen politickom odlukom „ratnim zlocincem“ bez sudske presude i bez stvarnog djela. To je ideologija i politika, a ne pravo i pravda. Zadatak nauke je da objasni licnosti i fenomene u svom vremenu i okolnostima u kojima su djelovali. I nista Van toga. Dr Sekula Drljevic je, ipak, u svoje vrijeme iskoracio puno vise od drugih i imao je hrabrosti koja je mnogima bila Ahilova peta. Znacajan je i po tome sto je spoznao i pokazao licnim primjerom da Crnogorci nijesu bijeli Srbi, ni Crveni Hrvati, negoi samo Crnogorci u etnickom i nacionalnom smislu. I pored toga, tvrdio je da su potomci Ilira.
Gospodine Adžiću,
prema istorijskim ličnostima koji su učestovali u nacističkim projektima se odnosim prema maksimi- „konac djelo krasi“! Neki su učestvovali po sili i prinudi, neki po svojoj volji. Drljević je taj put izabrao po svojoj volji. Definitivno mi je jasno da je NDH najgora država koja je ikada postojala na Balkanu. Čak je gora i od Otomanske imperije, jer je Otomanska imperija primjenjivala silu u slučaju pobuna, shvatajući da joj je potrebna raja radi sakupljanja harača, a NDH je bila država koja je umjesto poreza uzimala živote ljudi. Narod nije imao izbora i oružane pobune su bile neminovne. Italijanski okupator je bio zlatan u poređenju sa NDH. Da nije bilo zločina NDH vjerovatno i sigurno ne bi bilo razloga za ozbiljnije ustanke. Ta tvorevina je proizvela građanski rat, u koji je lukavo uvukla i Bošnjake a potom uživala u međusobnim satiranjima muslimana i pravoslavaca. Dakako, time ne umanjujem zločine nacista Velike Albanije zbog kojih se u Crnu Goru slilo preko 20 000 izbjeglica pred Trinaestojulski ustanak.
Sva pisanja i tranjanja Drljevića o tome kako je Kraljevina Jugoslavija bila tamnica naroda su postala besmislena čim je ušao u projekat NDH, koja nije bila tamnica već gubilište naroda. Hvala što ste mi rekli da je ova kolumna objavljena na NSPM, to nisam znao.
Na margini jednog izvještaja, od 10. decembra 1943. godine, o političkom djelovanju Sekule Drljevića, H. Neubacher ostavio je grube primjedbe o njegovoj ličnosti: „Drljević je jedan lupež. Najprije je bio plaćen od Italijana i onda otpušten; iza toga se prikrao ustašama, i još danas je plaćen od Hrvata! Veza potpuno bez vrijednosti“. A na drugom mjestu je zapisao o Drljeviću: „Hrvatska kurva, plaćen otuda“. Uz Drljevićevo mišljenje, koje je navedeno u policijskom
izvještaju, da se crnogorski narod u velikoj mjeri razlikuje od svojih susjeda, Herman Neubacher
je stavio primjedbu: „Hrvatska teza, odande plaćen!“
Je li moguce da gospodin, tovaris, Vojin Grubac, politicki fakticki neo KGB-ovac iz Moskve, inace, dezurni analiticar, po receptu moskovske Lubjanke, tvrdi da su Drljevica ubili lovci na na naciste. Uzas. Tolika kolicina neznanja je cak ispod nivoa obdanista.
Drljevica su ubili cetnicki emigranti Vojin Dzogas, Vaso Janjic i Vaso Stevancevic po nalogu cetnickih generala Ilije Brasica, Svetomira Djukica (koji je blisko saradjivao sa Maksom Luburicem i prepisivao se sa njim u emigraciji) advokata Ranka Brasica i cetnickog zlikovca Milutina Jelovca.
Nijesu su ga ubili lovci na naciste, vec vrli saradnici i prijatelji nacista. Zaboravlja se cinjenica da je nacista Herman Nojbaher u dogovoru sa Nedicem izvukao Pavla Djurisica iz zatvora i da je Djurisic bio potpukovnik Milana Nedica, a da je Nojbaher predlozio nacistickom Fireru da odlikuje Pavla Djurisica gvozdenim krstom i da je Pavle bio nosilac visokog nacistickog Hitlerovog odlikovanja.
Mrzite Drljevica, on vam je kost u grlu, sto vam je razbio četnicku velikosrpsku ideologiju i projekat „Homogena Srbija“ banjaluckog advokata dr Stevana Moljevica.
Ilija Stanić, koji je likvidirao Luburića, je bio sarajevski kriminalac i saradnik UDBE kao sin ustaše. Gdje god bi se pojavljivao, Ilija Stanić bi krao i radio sebi i rođacima nevolje. Otac Luburićevog ubice, Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je u II svetskom ratu član Maksove čete. Kada se 1942. u okolini Konjica, Vinku Staniću rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanić, koji je dobio kodirano ime „Mungos“, prebegao je u Italiju, a preko Francuske u Španiju i uspeo 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburića kao kuvar i vozač, sa zadatkom i ličnom namerom da „generala Drinjanina“ u pogodnom trenutku ubije.
Ilija Stanić, svjedočenje: „Razmišljao sam, ako to učinim u subotu, neću imati dovoljno vremena da pobegnem. Nedelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan, pa me niko neće odmah tražiti. Dvadeseti april, dan posle mog rođendana. Cele noći, u subotu na nedelju nisam mogao da zaspim. Ležim u krevetu i gledam na sat. Znojim se. Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dolje, pokucam. Maks mi otvori: „Dobro jutro generale, kako ste spavali?“ „Dobro, dobro“ kaže on. Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonči Luburić doneo novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuvam kafu. Kafa gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u kesici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šolju. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam doneo iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kafu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kafu. Ja držim čekić u pantalonama. Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šolju u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Hteo sam da odem u sobu po štanglu. Jebem ti prašak! Štangla je najbolji lek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: „Ilija, meni je zlo!“ Vidim pocrneo kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: „Tup!“ Maks pade kao sveća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zver. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: „Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka!“
Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da proverim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štanglu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakovao da ga brzo ne nađu. Da Španska policija pomisli da je otetet. Čekić i štanglu bacim u magacin. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valensiju: Koliko košta do grada pitam “ Tristo pedeset peseta“ kaže taksista. „Evo ti pet stotina, ja častim!“ U osam sati i pet minuta naveče sa železničke stanice poslao sam telegram „bratu“ u Konjic: „M. nikad više!“
Nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju, udbaški egzekutor, postao je slavna zvezda, novine su pisale o njemu, a postojala je realna mogućnost da ga primi i odlikuje lično, Josip Broz Tito.
Naravno da su Drljevića ubili lovci na naciste. Isto kao što je UDBA naredila ubistva ostalih nacista…
Udbine likvidacije u Njemačkoj
1967. godine: Marijan Šimundić, Jozo Jelić, Mile Jelić, Petar Tominac, Vlado Murat, Anđelko Pernar
1968.: Hrvoje Ursa, Đuro Kokić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Vid Maričić
1969.: Nahid Kulenović, Mirko Čurić
1971.: Mirko Šimić 1972.: Drago Mihalić, Josip Senić, dr. Branko Jelić
1973.: Josip Buljan-Mikulić
1974.: Mate Jozak
1975.: Ilija Vučić, Ivica Milošević, Nikola Penava
1977.: Ivan Vučić
1980.: Nikola Miličević-Beban, Mirko Desker
1981.: Ante Kostić, Petar Bilandžić, lvan Jurišić, Mladen Jurišić, Ivo Furlić 1983.: Đuro Zagajski, Franjo Mikulić, Milan Župan,
1984.: Slavko Logarić 1989.: Ante Đapić
Nahid Kulenović rodio se 5. srpnja 1929. u Brčkom. Njegov otac Džafer-beg Kulenović preuzeo je od Mehmeda Spahe vodstvo muslimana u Kraljevini Jugoslaviji, a ustašku zakletvu položio je još kao ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije. Nakon propasti NDH, Nahid je zajedno s čitavom obitelji emigrirao iz Jugoslavije. Nastanio se u Münchenu i odmah politički aktivirao. Bio je tajnik Ujedinjenih Hrvata Njemačke i, kasnije, predsjednik njemačkog ogranka HOP-a. Uređivao je emigrantska glasila Hrvatska sloboda i Hrvatska straža. Njegov posljednji članak, u kojem kao da je predosjećao svoju skoru smrt, glasio je „I krv za Hrvatsku“.
Dana 30. lipnja 1969. Nahid Kulenović je pronađen smrskane glave, mrtav, u kupaonici svog stana u Münchenu.
Mirko Čurić rođen je 5. ožujka 1932. u selu Korita kod Tomislav Grada. Emigrirao je u Njemačku u travnju 1957. godine. Kao i većina novopridošlih emigranata egzistenciju je osiguravao radeći razne teške fizičke poslove. Kad je uštedio nešto novca, zakupio je i vodio jedan restoran u Münchenu. Čurić je po običaju dolazio u 8.00 sati u svoju gostionicu. Tako je bilo i ujutro 10. travnja 1969. Ovoga puta na ručki vrata našao je obješenu najlonsku vrećicu s nekakvim otpacima. Ne sluteći ništa sumnjivo, pokušao ju je skinuti s vrata. No, čim ju je dotaknuo, odjeknula je snažna eksplozija, koja je Čuriću raznijela obje ruke i rasparala mu trbuh. Izdahnuo je istoga dana u münchenskoj bolnici.
Tijelo člana HOP-a Hrvoje Urse izvađeno je 30. rujna 1968. iz rijeke Fulde kod gradića Sandlofsa (Hessen) u SR Njemačkoj. Policijska istraga i odbukcija utvrdili su da je Ursa ubijen u noći od 26. na 27. rujna 1968. i bačen u Fuldu. Godine 1983. prolaznici su pronašli Đuru Zagajskog, člana tajnog udruženja Hrvatski revolucionarni pokret, smrskane lubanje u minhenskom Fazanskom vrtu. Marijan Šimundić umro je u blizini Stuttgarta, njegov ubojica ispalio je u njega šest hitaca. Josip Senić ubijen je dvjema kuglama, nakon čega mu je ubojica prerezao vrat.
Kako moze Drljevic biti narodni izdajnik a ubili su ga cetnici-narodni izdajnici? Kako moze biti zlocinac a ubijen je od strane zlocinaca? Logika je u pitanju. Zamislite se klevetnici Drljevica.
Kada se nacisti likvidiraju ne gleda se u to ko je likvidator. Maksa Luburića je ubio čovjek koji je bio sin ustaše i sitni lupež, pa je bio slavan u SFRJ i zamalo dobio odlikovanje od Tita.
Ist islučaj je i sa atentatom na Pavelića koji je izvršio Blagoje Jovović. Blagoje Jovović je u Trinaestojulskom ustanku bio komandir Kosićkog partizanskog odreda, s kojim je učestvovao u borbama na Pljevljima. Poslije Lijevih skretanja je napustio komuniste i prešao na stranu Baja Stanišića. Poslije rata jeizvršio atentat na Anta Pavelića 10. aprila 1957. u Lomas de Palamor, predgrađu Buenos Ajresa.
Blagoje Jovovic nije ubio Anta Pavelica. Niti je pucao u njega. Za to nema dokaza, sem hvalisanja licnog pokojnog Blagoja Jovovica pred Amfilohijem i objavljenog u jednoj brosuri. Na zalost, tom samohvalisanju povjerovao je i Pero Zlatar i to uzeo u obzir u svom djelu „Meta Pavelic“. Pavelic je umro od posljedica atentata koji se zbio u Argentini, a umro je u Madridu. Nije mi zao sto je pucano na njega i sto od atentata sto je umro (dijelio je uz casu alkohola Jugoslaviju u Argentini 1954 sa dr Milanom Stojadinovićem i pravilu su i neke mape o podjeli Jugoslavije na Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku), ali, ipak, to sto Blagoje Jovovic tvrdi da je to on ucinio za to sem njegove tvrdnje dokaza nema, a niko drugi od svjedoka i ocevidaca to nije potvrdio, niti izvjestaji argentinskih vlasti toga doba itd. Znaci u pitanju je bila najobicnija parada. Recimo, sto na Pavelica nijesu pucali Jakov Jovovic ili Vlado Ivanisevic-Kokotan a bili su u istome gradu u Argentini dugo vremena u kojemu je bio Pavelic. To im na pamet nije padalo, a mogli su da su htjeli.
Znaci, prica Blagoja Jovovica je samo prica i nista vise. Takvu pricu nije tesko izmisliti, a on je to uradio. Vjerovatno je imao razloga za to.
POBJEGAO SEKULE SA ŽENOM U KLAGENFURT OD PARTIZANA I SJEDIO U KAFANI ČOVJEK PIO KAFU DOĐOŠE ČETNICI U KAFANU KAD SU GA IZBUCALI TAKO JE SMRĐELO PIIIII VALJDA TAKO SMRDE SARADNICI ANTE PAVELIĆA I ADOLFA HITLERA,
Autenticni dokument, ne nedokazane tvrdnje. To je naucni princip. Svo vrijeme logor na Sajmistu su držali Njemci, tada je Drljevic bio u Zemunu i nijesu valjda Njemci dali Drljevicu da krajem 1943. upravlja logorom. Kasnije su logor nekoliko mjeseci držale ustaše, a tada Drljevic nije bio u Zemunu, vec u Zagrebu (u Zagreb je otisao fedbruara 1944 i nikad se vise nije vratio u Zemun). Tvrdnje Kurapovne Marcia nemaju dokumentacionu podlogu. U pitanju je najobicnija tvrdnja bez dokaza i izmisljotina za Drljevica da je duzi period bio administator kampa u Zemunu u kojemu su muceni Jevreji. pa valjda bi o tome i Drzavna komisija FNRJ objavila autenticnu arhivu iz izvora njemackog vehmahta, SS, ustašku arhivu, Nedicevu arhivu i arhivu iz logora u Zemunu, a to nam nije poznato da je ucinjeno.
Drljevicu se pripisuje i sto jest i sto nije. A ovo nije uvazeni Milose iz Bara.
Gospodin Grubac potpuno napamet nesto tvrdi, a kad to uradi zaboravi da ponudi dokaze, pa to ispada kao prazna prica i ogoljena frazeologija i parolastvo bez realnog postamenta.
Gdje ste to gospodine Grubac, utvrdili da je Sekula Drljevic bio cinovnik NDH i Pavelica. Valjda vam je poznato da on nije radio u upravnom aparatu ustaske NDH, da nije bio tamo zaposlen kao sluzbenik ili bilo kakvi cinovnik.
Drljevic je, znate, bio advokat, a advokatura omogucava kakavu-takvu nezavisnost i samostalnu egzistenciju.
Nemojte mi jos reci da je Drljevic bio krilnik NDH, upravnik konc-logora, ministar kod Pavelica i slicno.
Sami znate da to nije istina.
Drljevic je bio saradnik ustaskih vlasti, koje su mu od februara 1944. do maja 1945. dale politicki azil i tamo je Drljevic publicisticki, novinski i politicki djelovao inokosno. To je, nema sumnje, drastican Drljevicev faul, ali i pored toga Drljevic nije bio kvisling.
Vi pripisujete Drljevicu nepostojece zlocine.
https://en.wikipedia.org/wiki/Sajmi%C5%A1te_concentration_camp
Hvala gospodinu Grubaču na opširnoj analizi Crnogorskih izdajnika.Za oko mi zapade osvrt o genocidu u Velici.Režimski istoričar Šerbo malo je izgleda ,,kratkovid,,.Vidim taj da ga tako nazovem tim koljača- Osman mulla Rastoder,Đula Mustafić,Zufer Agović,Sait Šahmanović,i trio Ferovića Šemso,Rizo i Šabo.I crni ,,bilans,, genocida 673 poklano i 120 djece !!!! I štab muslimanskih nacista sa 2000 ljudi !!!A na ovom portalu se sistematično javlja vulnetarsko- balistička bagra sa nick name @ istina i vrijeđa potomke žrtava i cio Srpski rod. Negira vasionski zločin u Velici ??!!E Crna Goro na šta si spala potomak kačaka i balista te tobož brani od Srba.
Halo, ko se to javlja iz Wc šolje?
Pa Balo, bre kako me ne poznaješ?
E pa neki ljudi ne umiju da povuku vodu za sobom pa se zbog toga Balo raskomotio i zasmrdio!
Blebetalo koje je na skupu lupetalo gluposti o istoriji Crne Gore je izvjesni Borislav -Boro Cimeša. Za one koji ne znaju Borislav Cimeša je Srbin iz Like koji pokušava nešto da ućari kod vlasti veličajući ustaškog ratnog zločinca Drljevića.
Kada g. Vojin Grubac, pise o dr Sekuli Drljevicu, bastaduru crnogorskog etnikuma i naciona XX vijeka, red bi bio da uzme u obzir cinjenice, a ne da mlati kao Maksim po diviziji.
Evo samo jedne iz marta 1922. godine, iz Drljevicevog teksta u dva nastavka zagrebackom „Hrvatu“ (16. i 17. marta 1922)
Dr Sekula Drljević je od 1919. do 1941. godine stalno govorio, pisao i protestvovao zbog surovog režima tlačenja Crnogoraca u vrijeme vladavine dinastije Karađorđević tokom monarhističkog trajanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Žestoko je kritikovao politiku srpskog centralizma i okupacioni teror nad crnogorskim narodom, u vrijeme kad je ministar unutrašnjih poslova bio Svetozar Pribićević ( 7. XII 1918. do 19. II 1920). Sekula Drljević, u dva broja zagrebačkog dnevnog lista „Hrvat“, objavljuje svoj opširan članak „Politička uloga g. Pribićevića i njegova teorija“ . U tome članku dr Sekula Drljević piše o Podgoričkoj skupštini iz 1918. godine, kao nelegalnoj i nelegitimnoj i da je „birana pod gospodstvom srbijanskih okupacionih trupa i po upustvima srbijanskih činovnika“ . Ta „skupština“ je, veli Drljević „običan balkanski marifetluk udešen pritiskom vojske okupatorke“ , i ona je, „potpuno diskvalifikovana za predstavnika crnogorskog naroda i njegove volje“ . U tome članku Drljević ističe i ovo: „Crna Gora pripada crnogorskom narodu i mora njegova ostati“ . Drljević konstatuje u istome članku i ovo: „Godine 1919. i 1920. bile su u Crnoj Gori doba najstrašnijeg terora što ga je zapamtila istorija ovog razbojničkog, janjičarskog Balkana. Crna Gora gorila je u vatri terora i davila se u krvi. Izgorjelo je preko pet hiljada kuća. Svi, koji su učestvovali u tome paklu, kao objekt zločinačkih napada, kunu se da su vjerovali, da je došao sudnji dan. Svaki član zločinačkih banda, tvrde, da je činio utisak savršenog đaka carigradske janjičarske škole“ .
Gospodinu Grubacu smeta istina o Sekuli Drljevicu, jer je on branio pravo na opstanak Crne Gore i Crnogoraca i zato sto je razbijao velikosrpske mitove i agresivnu i asimilacionu politiku i ideologiju.
Kao prvo, red je da se predstavite Bodine Mirski, ako već tražite moj osvrt.
I tako, Drljević je pisao o tlačenju Crnogoraca u Kraljevini Jugoslaviji i užasnom stanju obespravljenosti svih naroda u toj državi, a potom je postao činovnik države koja je sprovodila rasne zakone, pravila koncentracione logore i huškala Bošnjake na Srbe i Crnogorce podsticala ka masovnim ubijanjima pravoslavaca, što je dovelo do krvoprolića.
Sekuli nije odgovarala Zetska banovina iako je u nju stala sva teritorija Crne Gore poslije Balkanskih ratova, i još mnogo proširena, a odgovarala mu je teritorija Crne Gore osakaćena Italijanima, gdje su Plav, Gusinje, Rožaje, Petnjica, Tuzi, Ulcinj pripali Velikoj Albaniji, Boka oduzeta, a Pljevlja ušla u sastav NDH,…
Za razliku od toga bastadura nacizma i lika koji je bio neadekvatan, recimo Krsto Zrnov je bio protiv teritorijalnog sakaćenja Crne Gore i nije učestvovao na sramnom Petrovdanskom saboru.
Bodine Mirski, poslije vaših opservacija moj kolega je rekao sledeće… Johan Nagel: „Očekujem da se u čast takvih nalaza uglednih stručnjaka, organizuje neka biciklistička utrka tipa „Krvotokom Sekule Drljevića“, ili kako se od Crne Gore u srcu stiže do NDH u praktičnom političkom životu (uputstvo za početnike).“ 🙂
Drljevic nema nikakve veze sa logorom na Sajmistu, nema ni jedan dokument koji ga vezuje za taj logor. Vidite o tome u knjizi dr Danila Radojevica, „Politicka misao dr Sekule Drljevica“, Podgorica, 2007. godine. Drljevic nema veze ni sa logorom u Jasenovcu. A Pavle Djurisc je ubijen na osnovu dogovora Draze Mihailovica i Anta Pavelica, odnosno, Drazinih izaslanika koji su pregovarali s Pavelicem. Inače, Draza Mihailovic je osudio na smrt Pavla Djurisica kao izdajnika zbog sporazuma sa Sekulom Drljevićem iz 1945 na osnovu kojeg su Pavlovi crnogorski cetnici postali Crnogorska narodna vojska na čelu sa dr Sekulom Drljevicem i koji su prihvatili da se pod Drljevicevom komandom bore za nezavisnu Crnu Goru, prihvatajuci Crnogorsko drzavno vijece dr Sekule Drljevica vrhovnim organom. Dakle, Pavlov posljednji komandant bio je Sekula Drljevic. Pavle Djurisic se razisao s Drazom Mihailovicem i potpisao sporazum sa Drljevicem. Sekula je bio vrhovni, a Pavle operativni komandant.
Ucesce Drljevica u likvidaciji Djurisica i njegove grupe je veoma diskutabilno. Procitajte o tome „Rasute kosti“ Mihaila Minica i knjigu dr Vucete Redzica „Gradjanski rat u Crnoj Gori“, a i najbolju knjigu o tome dr Branislava Kovacevica pod naslovom „Stradanje crnogorskih cetnika“ i dr Radoja Pajovica „Pavle Djurisic“.
Besjeda Sekule Drljevića
Dr Sekula Drljević održao je na Saboru dužu besjedu, u kojoj je istakao:
»Crnogorski Sabore! Počevši od vladike Danila, do kralja Nikole crnogorski sabori donosili su odluke o svima pitanjima, koja su bila od životnoga značaja za crnogorski narod i njegovu slobodu. Onaj, u istoriji Crne Gore, najpoznatiji Sabor, koji je održavao svoje sjednice pod vođstvom vladike Danila, kada se je uvjerio da nema drugoga izlaza, odlučio je da u krvavi povoj povije maloga Boga i priredio je Badnje veče, koje je Crnoj Gori i crnogorskome narodu dalo život, slobodu i slavu.
Sabor pod Ostrogom u planini donio je odluku, koja je crnogorskome narodu dala Vučedolsku slavu, a Blaženopočivšem Kralju Nikoli titulu, ljepšu od svih na svijetu, titulu cara junaka.
Znamo, da je vazda bila misao i da je danas nepokolebljiva odluka crnogorskoga naroda, da svoju budućnost veže neposredno i čvrsto za tu svoju najslavniju prošlost. Vjerni toj misli i toj odluci mi smo sazvali ovaj Crnogorski sabor i otvaranjem njegovih sjednica omogućili mu, da da izjavu, koja će biti vjeran tumač želje i volje crnogorskoga naroda.
Crnogorski Sabore,
Nema nikoga u Crnoj Gori, ko ne zna, kome pripada prva riječ ovoga Sabora. Nema nikoga u Crnoj Gori ko ne zna, čija je zasluga, da su se krajem prošloga stoljeća natjecali najveći pjesnički geniji Evrope, koji će ljepšim stihovima pozdraviti Crnu Goru i njena djela. Svi Crnogorci znaju, kome se ima zahvaliti poznata izjava ondašnjega moćnoga Ruskoga Imperatora, da je mala Crna Gora u slavi veća od carske Rusije. Stvaraoc crnogorke slave, otac crnogorske Kraljevine, prvi crnogorski Kralj, umro je van svoje domovine boreći se do potonjeg časa za Crnu Goru i njenu slobodu, prvo sa ratnim neprijateljem, a kasnije sa nekim nevjernim saveznicima. Umro je kao mučenik, kao žrtva izdajstva i nevjere. Ne odrekavši se nikada Crne Gore i njene slobode danas, kroz ovaj Sabor, postaje pobjednik.
Pozivam Vas, da odamo poštu uspomeni Velikoga Kralja ustajanjem i usklikom: Slava Mu!
Jednako nam je dužnost sa pijetetom sjetiti se vjerne saputnice besmrtnoga Kralja, Kraljice Milene, i odati poštu njenoj uspomeni usklikom: Slava Joj!
Ne bismo bili vjerni tumači osjećaja crnogorskoga naroda, kada se ne bismo sa poštovanjem i pijetetom sjetili svih vitezova, koji ostadoše do kraja crngoorstvu vjerni i dadoše svoje živote u borbi za Crnu Goru i njenu slobodu. Neka im je vječna slava!
Crnogorski Sabore! Rado ispoljavam časnu dužnost, da pozovem Sabor, da svoj rad počne zahvalnošću onima, koji omogućiše sazivanje ovoga Sabora i uspostavu nezavisne Crnogorske Države.
Neka je hvala Njegovom Veličanstvu slavnome Kralju i Caru moćne i prijateljske italijanske Imperije Viktoru Emanuelu III.
Neizmjerna je naša sreća i radost što sa slavnim Kraljem i Carem dijeli sjaj prijestola Vječnoga Grada Vila naših gora Njeno Veličanstvo Kraljica i Carica Jelena.
Crnogorski narod je ponosan što je uspostava slobodne Crne Gore spojena sa besmrtnim djelima Dučea, genijalnog stvaraoca Fašističke Imperije i sa djelima slavne i pobjedonosne italijanske vojske.
Naročito ističem da se Duče od početka borio protivu nepravde učinjene Crnoj Gori uništenjem njene državne egzistencije i da nije prestajao boriti se protivu te nepravde do uspostve Crne Gore svojim pobjedonosnim mačem.
Svojim djelima stekao je pravo na našu trajnu zahvalnost.
Duče i njegov vjerni saradnik, njegova Ekselencija grof Ćano, specijalno su nas obavezali, što su za Visokoga Komesara u Crnoj Gori izabrali Njegovu ekselenciju konta Macolinija. Mi hoćemo da vjerujemo, da je njegova i njegovih uvaženih saradnika dokazana ljubav prema Crnoj Gori vjerni izraz ljubavi italijanskog naroda prema crnogorskome narodu.
Crnogorski Sabore! Crnogorski narod, kao i svi narodi na kugli zemljinoj, istorijska je tvorevina. Cnogorstvo su stvarali i stvorili daleki vjekovi. Njegova država i njena vjekovna pobjedonosna borba izgradili su političku i kulturnu izrazitost njegovoga lika. Tako izgrađeno i samo zbog toga, što je tako izgrađeno, crnogorstvo je moglo voditi onu nejednaku borbu, kojoj je teško naći takmaca kod ostalih naroda. Crnogorstvo nije zaziralo od borbe sa Stambolom, čak ni onda, kada su se pred njegovom silom tresli zidovi carskoga Beča. Tu borbu crnogorstvo je izdržalo, jer se nikada nije htjelo odreći sebe i svoje državne slobode.
Uvjeren sam, da govorim iz duše cijelog naroda, kada ped ovim saborom ponovim stihove besmrtnoga Kralja: »Ko crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima svud bio tjeran«.
Biti crnogorstvu vjeran znači imati crnogorsku nacionalnu svijest i biti vjeran crnogorskoj državnoj ideji. Tu misao besmrtnoga Kralja crnogorski narod danas preko ovoga sabora uziđuje u temelje svoga narodnoga i državnoga života za sve buduće vjekove.
Crnogorski Sabore! Ugodno je govoriti o slavnoj prošlosti. Ali današnji istorijski trenutak nameće mi obavezu, da nešto kažem i o našoj jučerašnjici, koja je ne samo teška nego i neslavna. Infandum me iubes regina renovare dolorem. Govoriti o nemiloj prošlosti znači malo ne nanovo ju preživljavati.
Godine 1914. Austro-ugarska Monarhija napala je Srbiju. Zna se zbog čega. Srbija je pozvala u pomoć Crnu Goru. Vjerna svojoj vjekovnoj gotovosti na borbu za slobodu Crna Gora joj je protekla u pomoć ne postavljajući nikakve uslove za ulazak u rat. Ne samo to, nego je udovoljila i zahtjevu Srbije, da vrhovnu komandu nad crnogorskom vojskom preda srpskim oficirima.
To Srbiji i tim njenim oficirima ipak nije smetalo da za vrijeme cijeloga rata pripremaju uništenje crnogorske države. Kako su to pripremili poznato je. Nakon rata, pri kraju godine 1918, srpska vojska pod komandom ondašnjeg pukovnika a današnjeg generala i potonjeg pretsjednika jugoslovenske vlade okupirala je Crnu Goru. Pukovnik, komandant okupacionih trupa pozvao je izvjestan broj srpskih agenata u Podgoricu i proglasio ih Velikom Narodnom Skupštinom. Među njima je bio ne mali broj srbijanskih državljana. Oni su izglasali rezoluciju, koju je napisala srpska vlada na Krfu i kojom se prihvaća okupacija Crne Gore proglašenjem pripojenja Crne Gore Srbiji. Podvlačim, da je u tom trenutku postojala redovna crnogorska narodna skupština, koja je po crnogorskom Ustavu jedina, u zajednici s Kraljem, mogla raspolagati sudbinom Crne Gore. Nakon te okupacije nastalo je mučenje Crne Gore, kome nema ravna u istoriji. Popaljeno je na hiljade crnogorskih domova i poubijeno, po podacima beogradske vlade, preko 2000 Crnogoraca, vjernih crnogorstvu i njegovoj državnoj slobodi. Desilo se je i nešto, što istorija nije zabilježila da se desilo za vrijeme 500 godina vladavine turske nad Balkanom. Spaljena je majka sa đecom u svojoj kući u Cucama. Taj zločin izvršili su službeni organi, žandarmerijski major sa 12 žandarma.
Stojeći na zgarištima svojih domova, stojeći skamenjeni pred zločinima u Cucama i drugim bezbrojnim teškim zločinima, mi smo ipak, do zadnjega trenutka, bili gotovi na zajednicu zemalja južnih Slovena, ali samo pod uslovom, da ta zajednica bude tako organizirana, da sve zemlje ostanu slobodne i ravnopravne. Kroz svih prošlih 22 godine taj uslov su jendodušno odbijale sve srpske stranke i svi srpski političari. Time su pokopali misao zajednice zemalja južnih Slovena, i balkanskih zemalja uopšte. Time je nametnuta dužnost svakoj pojedinoj od njih, da se sama brine, kako može i umije, o svojoj sudbini.
U takvoj situaciji sastao se je ovaj Crnogorski Sabor, da se brine o sudbini Crne Gore i da obnovi temelje njene narodne i državne budućnosti.
Crnogorski Sabore,
Prošli svjetski rat završen je Versajskim diktatom. Kao njegova neminovna posljedica nastala je pometnost političkih i moralnih pojmova u prvim godinama nakon rata, koju je prekinuo dolazak na čelo italijanskog naroda genijalnog tvorca i vođe fašizma Benita Musolinija. Kasnije, uzeo je u svoje čvrste ruke vođstvo njemačkog naroda Adolf Hitler identifikujući poglede na Evropu i na nužnost njene reorganizacije sa pogledima Benita Musolinija. Oba Velika Evropljanina nijesu prestajali upozoravati na nužnost stvaranja nove Evrope. Nijesu ih shvatili oni, na čiju su adresu njihove opomene bile upućene. I tako je došlo do današnjeg rata.
Tvorevine Versajskog Diktata srušile su jedna za drugom pobjedonosne armije Sila Osovine. Nestalo je i Jugoslavije, i time je stvorena mogućnost, da bude ispravljena nepravda učinjena Crnoj Gori godine 1918. i da Crna Gora, kao nezavisna država, bude ukopčana u novi evropski sitem koji izgrađuju dva evropska genija savremnika i njihove nepobjedive armije.
Crnogorski Sabore! Politička i kulturna orijentacija pojedinih naroda određena je u najvećem stepenu njihovim geopolitičkim položajem.
TOLIKO LAŽI SI OVDE PROSUO KAKO PISAO ISTINU TAKO TI DECA ŽIVELA
Istina o Draži Mihajloviću koju komunisti i danas žele da sakriju
Poslednja dva odlikovanja koja su dodeljena Draži, francuski Ratni krst i američka Legija zasluga prvog stepena, dodeljen posthumno, danas se nalaze u Muzeju na Ravnoj gori. Dragoljub Mihajlović je najodlikovaniji srpski oficir u istoriji.
Sva odlikovanja Draže Mihajlovića
* Srebrna medalja za hrabrost, uručena 1913.
* Spomenica za Srpsko – turski rat, uručena 1913.
* Spomenica za Srpsko – bugarski rat, uručena 1913.
* Zlatna medalja za hrabrost, uručena 1915.
* Engleski Vojni krst, uručen 1917.
* Beli orao sa mačevima četvrtog reda, uručen 1918.
* Beli orao sa mačevima petog reda, uručen 1920.
* Spomenica za rat 1914 – 1918., uručena 1920.
* Zlatna medalja za hrabrost, uručena 1920.
* Albanska spomenica, uručena 1921.
* Orden Svetog Save četvrtog reda, uručen 1928.
* Bugarski Komandirski krst Svetog Aleksandra, uručio lično car Boris u Sofiji 1936.
* Čehoslovački Orden belog lava trećeg stepena za vojne zasluge, uručio lično predsednik 1937.
* Francuski Ratni krst, dodelio general Šarl de Gol, 1943.
* Američka Legija zasluga prvog stepena, najviši orden namenjen strancima, dodelio predsednik Hari Truman 29. marta 1948. Uručen Dražinoj kćerki Gordani 2005.
Francuski Ratni krst – De Golovo odlikovanje
Komandant francuskog pokreta otpora, general Šarl de Gol, odlikovao je generala Dražu Mihajlovića Ratnim krstom. Uz ovaj orden on je izdao i pohvalnu naredbu, koja je 2. februara 1943. godine pročitana svim francuskim jedinicama:
Vikicitati „Armijski general Dragoljub D. Mihajlović, legendarni junak, simbol najčistijeg rodoljublja i najviših jugoslovenskih vojničkih vrlina, nije prestao voditi borbu na okupiranom nacionalnom tlu. Uz pomoć rodoljuba, on bez sustajanja ne da mira okupatorskoj vojsci, tako pripremajući onaj konačan juriš koji će dovesti do oslobođenja njegove otadžbine i celog sveta, rame uz rame s onima koji nikad nisu smatrali da se jedna velika zemlja može da pokori surovom zavojevaču.“
Američka Legije zasluga – Orden Legije za zasluge prvog stepena za Vrhovne komandante
Pored odlikovanja koje je Draža Mihajlović dobio tokom Balkanskih i Prvog svetskog rata, 1948. god. američki predsednih Hari Truman posthumno ga je odlikovao ordenom Legije zasluga zbog učestvovanja u operaciji spasavanja američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije.
Komisija za odlikovanja Pentagona odlučila je da generala Dragoljuba Mihailovića uvrsti u “Legiju zaslužnih”, nakon izveštaja istražne komisije Komiteta za pravedan sud Draži Mihailoviću.
Ova komisija, koja je okupljala najuglednije ljude SAD (šest senatora, osam kongresmena, pet guvernera…) otvorila je javna saslušanja u Advokatskoj komori njujorške opštine 13. maja. Saslušanja su trajala pet dana, paralelno s procesom koji su komunističke vlasti u Beogradu vodile protiv Draže Mihajlovića.
Najveću pažnju Komisija je posvetila navodnoj saradnji Mihajlovića sa Silama osovine, jednoj od najtežih tačaka optužnice koji je Vojni sud u Beogradu prihvatio.
Orden je, u maju 2005. god. uručen njegovoj ćerki Gordani na skromnoj ceremoniji održanoj u ambasadi SAD u Beogradu. Odlikovanje nije uručeno sve do tada zato što je američki interes na Balkanu bila neutralna Jugoslavija pod Titovom upravom. Pretpostavljalo se da bi jedan ovakav čin gurnuo Jugoslaviju u naručje SSSR-u i da bi ona postala članica Vašravskog pakta. Vest o dodeli odlikovanja generalu Draži Mihajloviću, tačnije o njegovom uručenju Dražinoj ćerki Gordani izazvala je burne reakcije u Bosni i Hrvatskoj među onim snagama koje nastoje da Jugoslovensku vojsku u otadžbini izjednače sa Ustašama i drugim vojnim formacijama sastavljenim od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih naroda koje su operisale na Balkanu.
Tokom Drugog svetskog rata, 1944. god. američka obaveštajna služba je, u saradnji sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini i njenim komandantom generalom Dražom Mihajlovićem sprovela operaciju „Holjard“ (Halyard). Glavni cilj operacije bila je evakuacija američkih pilota, pripadnika američke 15. vazduhoplovne armije koji su oboreni iznad teritorije Jugoslavije. Oboreni američki piloti su uz pomoć pripadnika JVuO prebacivani na teritoriju pod njihovom kontrolom odakle su američkim avionima evakuisani u Italiju sa improvizovanih poljskih aerodroma Boljanići, Kociljevo i Pranjani. Operacija Holjard bila je najveća operacija organizovanog spasavanja oborenih američkih avijatičara u Drugom svetskom ratu.
Da li je ovaj špijun Sekula uzeo ovo ime po Sekuli Drljeviću. I on je bio Srbin na početku. Njegov Milo se zvao Ante.
Gospodine Grubač,zaboravili ste i da navedete da je sekula drljević(namjerno malim slovom) tokom 1943. g. bio i upravnik logora Staro sajmište koje je bilo na teritoriji tadašnje NDH.Znači u hrvatskoj okupacionoj zoni ne u njemačkoj.U tom periodu je umoren najveći broj od oko 30000 što Jevreja što Srba i Roma na najsvirepiji mogući način.Da je sekula ipak bio od velikog povjerenja paveliću ne bi mu ovaj dao na upravljanje najveći konc.logor poslije Jasenovca.Znači nije bio samo njegova pudlica i „konobar“,već čovjek za obavljanje „ozbiljnijih“ zadataka ,kao što je „rješavanje“ jevrejskog pitanja,a i srpskog.
Mislim da bi bilo vrlo korisno prevesti ovaj tekst na engleski i poslati ga g.Efraimu Zurofu,direktoru centra Simon Vizental i upoznati koji to crnogorski istoričari i intelektualci izuzetno cijene i glorifikuju rad ovog zlikovca i ratnog zločinca,te posebno navesti da se njihov glas u crnogorskoj vlasti sa velikom pažnjom prati, i veoma cijeni, kao i da je istoj putokaz u kom smjeru treba da ide zvanična istorijsko-identitetska politika.
A Jevreji su pokazali svijetu ko su, i kako „završavaju“ sa simpatizerima i sljedbenicima nacista.
Hvala Mandiću i Daniloviću što su doveli SDP na vlast u Kolašinu i što ih i dalje održavaju na vlasti. To je poenta a ne priča o ovih 5-6 naučnika-karikatura koji bi u normalnoj državi bili pod ljekovima i zavezani za krevet u nekoj mentalnoj ustanovi.
A da pitam autora ovog teksta? Kako se na ovom portalu velica lik i dijelo Pavla Djurisica cak i trazi podizanje spomenika, covjeka koji je jednako tako saradjivao sa okupatorima cak je dobio i gvozdeni krst od Adolfa Hitlera i poklao hiljade ljudi u regionu sjeverne CG, Srbije, BiH itd. itd.
I kako je to Sekula zlocinac a Djurisic heroj a na kraju je Djurisic bio sa svojom vojskom pod komandom Sekule Drljevica? Kasnije su svi pobijeni na Zidanom mostu koji vi stalno oplakujete i velicate, dakle pobijena vojska bivsih cetnika pod komandom Drljevica za kojeg ovdje pisete da je ustasa i Pavelicem pijun.
E sad, malo usaglasite cinjenice pa napisite novi tekst.
Osman Rastoder koji je etnički očistio Bihor od pravosvnih Srba, Sekule Drljević ili ti hrvatska pudlica i podstrekač masovnih pokolja u NDH-aziji, ujedno i upravnik konc logora Sajmište, Šota Galica su sve likovi koji ovaj režim podržava. Sve zlikovac do zlikovca. Još im fali Ante Pavelić Sekulin mentor i onaj ko je prepravio izvornu pjesmu Junačkoj nam srpskoj Crnoj Gori i danas imamo njegovu himnu. A da, ovaj pokatoličeni Srbin je odgovoran za pokolj više od milion Srba u zloglasnoj NDH. Učesnici ovog skupa su većinom zagrebački đaci.
Ovaj Sekula Drljavić čim je bio sa ustašama sahranio je sam sebe .
Dobro je što je bio za nezavisnu Crnu Goru i što je onog zločinca Pavla Đurišića preda sudu pravde , a saradnja sa ustašama je dno .
U obracunu koji se priprema iza kulise i budicem gradjanskom ratu na Kosovu i Metohiji ,svako ima svoje igrace,tako nekadasnji saveznici iz rata 1941 traze partnere u danasnjim likovima oko Sekulinih obozavaoca,nacionalni Crnogorci i muslimani se svrstavaju zajedno,to za nas nece biti problem,pogotovo kada se etnicki Albanci pocnu medjusobno sukobljavati na religioznom planu siti suniti i jos dvije podgrupe,kod nas je vazno da se izvrsi konsolidacija redova i izabere pravi rad djelovanja,ovdje se misli na drzave Srbiju i Crnu Goru,jer ce stvari ici mozda toliko brzo da se nece moci sve pravovremeno kontrolisati,zato neka ih neka sastance,njihovi ciljevi su vidljivi,sto me licno brine nasi ciljevi se znaju ali su slabo zastupljeni narocito u Srbiji,veliki je vakum u koji moze da udje kao i uvjek neko sa strane ,recimo znase da je broz u 42 godini imao jedva 1000 boraca a dosao je avionom u oslobodjeni Beograd doveden od Engleza a Beograd oslobodjen od RUSA u stvari SSSR.Takav jedan luksuz ne mozemo vise dozvoliti.
Dobra ti ova muzička želja! Al da ti odgovorim Miloševićevom izrekom: malo morgen, duško dugouško!
Serbo , Zekovic , Adzic itd , kakva galerija likova od koji se normalnom coeku povraca.