Šćepanović ili dan velikog kajanja

Piše: Perivoje Popović

Pišu novine, javljaju elektronski i sl. mediji: umro je BRANIMIR ŠĆEPANOVIĆ.  Ko kaže, nije umro – predstavio se Gospodu radi vječnog života jedan od najvećih ili do juče moguće najveći OVOZEMALJSKI živi srpski pisac. Neke novine pišu i jugoslovenski, mada još niko nije ni kolokvijalno , a nekmoli stručno ili naučno definisao šta danas znači, što podrazumijeva pojam jugoslovenska književnost.

Nesrećni sukob Dragana Jeremića i Danila Kiša uzločinio je da BRANIMIR ŠĆEPANOVIĆ, da autor iuzetnog, autentičnog i svepriznatog romana USTA PUNA ZEMLJE bude teška tzv. kolateralna šteta dva poetička i poetološka, teorijska i sistemska pogleda na biće književnog djela kao takvog… Rezulatat – izgubila je, nepovratno je izgubila, do vječnog kajanja izgubila je još jednog Nobela – IZGUBILA JE SRPSKA KNJIŽEVNOST.

Dan Šćepanovićevog upokojenja zato treba proglasiti za DAN VELIKOG KAJANJA. Nije svjesna ili ako je svjesna, još teže, srpska književna javnost koliki je to gubitak u realnosti i neizvjesnisti trajanja.

KOLIKO ĆE SE TEK KAJATI CRNA GORA, KOLIKO ĆE SE TEK GORKO KAJATI I STIDJETI , KAD JEDNOM DOĐE, A MORA DOĆI SLOBODA, KOLIKO ĆE SPUSTITI POGLED K ZEMLJI UMJESTO K NEBU – CRNOGORSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI – TO ZNA, MOŽDA, SAMO VELIKI GOSPOD NA NEBESIMA.