Samo se Rusi dopinguju

Piše: Janko Jelić

U Nikšiću su mi rekli da je to bilo na Bogetićima, a Podgoričani vele da se desilo u Piperima. Pivljani i Drobnjaci se ni oko čega ne spore osim oko toga. Rovčani tvrde da se zbilo u Morači Donjoj, a Moračani ga vraćaju u Rovca. Jedan istaknuti Crnogorac nas miri dokazima da se tako nešto nije moglo desiti crnogorskoj izuzetnosti, te da je nepomenuto događanje vezano za civilizacijski zaostalu Hercegovinu i tamošnje civilizacijski zaostale Srbe. Ja velim, isto pomirljivo, da je moglo biti da se desilo svuda, u svim ovim i još mnogim mjestima i krajevima. No, može biti i da se desilo nije, nego da je sve to ovaj naš narod izmislio kao vic da se nasmije sopstvenoj marginalnosti, nebitnosti, nemoći i sirotinji, ali i duhovnoj sirotinji cijeloga svijeta.

A to što se desilo, ili se desilo nije, glasi otprilike ovako. 1968. godine ušli Rusi sa velikom silom u Čehoslovačku. Da sad ne objašnjavamo kako i zašto. I tada se vodila neka politika, uspostavljani međunarodni poreci i rušeni grdni besporeci, nije baš sve čuvano za ovaj naš napredni vakat. Čim su Rusi ušli u Prag u jednom našem selu (ili u svim našim selima) predsjednik mjesne partijske organizacije je sazvao hitan sastanak povjerenih mu članova Partije sa samo jednom tačkom dnevnog reda: situacija u Čehoslovačkoj.

Radi mlađih čitalaca valja napomenuti da smo mi i tada imali partiju, doduše jednu jedinu, usamljenu, ali ni mnogo goru ni mnogo bolju od ovih današnjih. Partija ko partija, ko i sve partije, a bogami i stranke. Slobodu zaključaš, a mozak pošalješ na otavu i ispunio si sve uslove za člana ili funkcionera partijskog. Skupili se neki tadašnji partijci, dohitali, bez duše, bez daha, jedva dopljezali trčeći do mjesne kancelarije. S katuna, livada i pašnjaka. Bacili kose, grablje i vile, a ovce ostavili na milost i nemilost divini u vreli avgustovski dan. Neka se kore otkosi i nek svaku skubu vuk pokolje samo da se vidi i odluči kako ovu situaciju riješiti. Kako Ruse ustaviti, a kako Česima, a bogomi i Slovacima, pomoć učinjeti. Predsjednik je na sastanku potanko iznio svu situaciju. Do detalja, stavku po stavku, sve živu živovetu istinu. Ne bi, vala, bolje i tačnije da je u onaj tren iz Praga doletio i tamo vidio šta se radi. Kad je sve dobro pretresao i objasnio, predložio je i da se mnogo ne dangubi, nego da se što hitnije i što jednoglasnije njegov partijski organ oglasi zaključkom i saopštenjem povodom ove velike svjetske krize.

„Taman tako!“ – složiše se vjerni članovi da je najbolje da se odmah, sad i na licu mjesta, bez odlaganja i vrdanja, donijeti zaključak i na papir staviti. I donese se par rečenica za ponos onooga, a bogomi i ovoga, vremena.

Otprilike ovako:

„Partijska organizacija Ta i ta poziva i upozorava oružane snage Varšavskog pakta, a posebno Crvenu armiju, da najhitnije zaustave svoje operacije u Čehoslovačkoj i da se sa teritorije te države povuku odmah. Ako se po ovom zaključku ne postupi u razumnom roku partijska organizacija Ta i ta će se ponovo sastati da odluči o daljim koracima.“
Na kraju sve uredno potpisano, pečatirano, ovjereno i zavedeno u pet primjeraka. Za arhivu, za opštinsku organizaciju, za republički komitet, za CK u Beogradu, i naravno direktno za Moskvu. Pa kad dobiju depešu u Kremlju neka se češu i dobro razmisle šta im je činiti! I dok se još Josip Broz dvoumio kako da sroči državno reagovanje povodom krize u Čehoslovačkoj, neki naši su ga već bili sročili i opravili na ruke Brežnjevu!

Priča ne veli šta je dalje bilo. Znamo samo da su se Rusi povukli posle nekog vremena. Može biti da ih je ta naša poruka prelomila da se vrate. A može biti i da nije. Lukavi su i prepredeni Rusi, nikad nam na taj zaključak nijesu odgovorili, pa su nas tako u vječitoj nedoumici ostavili. Nama je od svega ostala samo priča da se pokojnim đedovima i očevima nasmijemo i da sebe ubijedimo kako su, eto, nastupila neka bolja i prosvećenija vremena u kojima su ovakve stvari nemoguće.

No, da li je baš tako…

Pogledajmo malo iz drugog ugla. Pomenuti događaj se možda nije desio u stvarnosti, ali je dobio svoj književni život. Partijski članovi onoga doba su napustili politiku i preselili se u umjetnost, bar onu usmenu. Kao književni likovi postali su nam podnošljivi, čak i bliski. Nema potrebe da se njih takvih odričemo. Ali u kakvom smo odnosu prema onima koji nemaju i vjerovatno neće nikad imati nikakvu književnu ulogu, ali zato imaju realne uloge u našim običnim životima, bar preko televizijskog ekrana? Sa onima koji kidišu da odlučuju i govore u naše ime ništa manje agresivno i invazivno od ruske vojske danas u Ukrajini ili prekonomadne u Čehoslovačkoj?

Htjeli da priznamo, ili ne, naš društveni život se odvija samo na medijima i kroz medije. Što nije bilo u medijima kao da bilo nije. Što se nije reklo u kameru, džaba je rečeno. I to nije naša ekskluziva, to je opšti poraz savremenog čovjeka i njegove napredne zajednice. A ovih dana smo mogli da vidimo i čujemo nekoliko nastupa naših ovovremenih državnika, razmahnutih partijaca i cijelog odreda samozvanih javnih ličnosti sumnjivih referenci koji taj poraz potvrđuju višestruko. Ima nečeg baš nepristojnog i karikaturalnog u istupima crnogorskih političara, analitičara, raznih pametara i generalno naše države na međunarodnom planu. Posebno u odnosima prema velikim silama, a još posebnije prema Rusiji. Sjetimo se samo onih Duškovih i Milovih ćuškanja sa Trampom.

Pa one anegdote po kojoj su Kinezi, kad su čuli koliko imamo stanovnika, uputili našoj diplomatskoj misiji u Pekingu ljubazan poziv da im svi dođemo u posjetu. Cipan cijela država, da niko slučajno ne ostane! Pa onog Klintonovog nastupa u Budvi kad je rekao da se predivno osjeća u Makedoniji. Pa onog Krivokapićevog izliva emocija prema „jednoj divnoj baronici“ na britanskom ratnom brodu. Pa našeg „prčenja“ i razmetanja na raznim međunarodnim konferencijama i samitima, naročito kad je u pitanju NATO saborovanje. Bilo je tu nečeg osobito uvredljivog i ponižavajućeg za ovdašnjeg čovjeka koji imalo drži do ličnog ili kolektivnog dostojanstva. Može biti da dio razloga za potpuno odsustvo identifikacije jednog dijela crnogorskog stanovništva sa ovdašnjom državom leži upravo u prepoznavanju ovih i ovakvih situacija. Ljudi ne vole baš da se identifikuju sa karikaturom. Niko ne sanja o tome da postane dvorska luda, jer među moćnima i velikima mali najčešće služe samo za to. A mi smo takvi i toliki da nas ni to ne zapada, nego smo preko veze postali kandidati za pomoćnika sekretarovog sekretara dvorske budale.

Dozvoli nam se nastup tek s vremena na vrijeme i ako ga ne iskoristimo da valja obavezno dobijemo neki negativan izvještaj o stanju demokratije, ljudskih prava, sloboda medija, NVO sektora ili nečega još lažnijeg, ako lažnijeg ima. Kad nam se i ta tragedija desi ne preostaje nam ništa drugo nego da proglasimo tri dana žalosti i da potražimo mangupe, nesposobnjakoviće i izdajnike u sopstvenim redovima koji su krivi za takvu katastrofu nacionalnih razmjera.

Zato crnogorski nastup mora prije svega imati apsolutnu i nedvosmislenu ideološku podobnost. Mora se bez trunčice sumnje uklapati u dogmatiku zapadne imperije. A to je vrlo jednostavna istina po kojoj je na zapadu izmišljena formula za sreću i pravdu, nego, eto, postoje neki zli Rusi (i pokoji Srbin) koji ne daju da se to blagostanje izlije u svaki ćošak svijeta. Baš im se ne uživa u sreći, a i zabolje ih ćošak za pravdu. I u gotovo nadljudskom naporu da se ovdašnja država i njena tragikomična elita upodobe za globalnu i virtuelnu paradu „istine“ i pobjedu „prave strane istorije“ rađa se najčistiji oblik satire u koju je uključeno sve što je potrebno za priču o apsurdu koja nema kraja niti je on moguć, osim smrću pripovjedača ili glavnog junaka. Nevolja je u tome što to nije samo priča, već život, smisao i slika jedne države! Slika predsjednika koji po vladalačkom stažu čitavu deceniju „šije“ toliko napadanog i nesmjenjivog despota Vladimira Putina. Predsjednika koji se zgražava nad Ruskom agresijom na Ukrajinu, a agresiju na sopstveni narod i zemlju ne smije ni da pomene. Predsjednika koji se gnuša kršenja međunarodnog prava i miješanja u unutrašnje stvari drugih država, a priznaje nasilnu secesiju dijela teritorije susjedne države. Ipak, ima opravdanje jer je zapadna dogmatika rekla da je to bio „poseban slučaj“, nešto van poznatih kategorija.

Ili je, možda, bolje i djelotvornije bilo pogledati i poslušati ministra „vanjskih“ poslova kad onako bodro i odlučno objavi svijetu, da će uvesti sankcije. Zamislite, mi nekome, bilo kome, uvodimo sankcije. Pa to je vjerovatno najveći uspjeh u istoriji Crne Gore. Kako li se to sankcionisanje manifestuje niko živ ne može da izračuna. I to kome ih uvodimo? Pa agresoru.

Ovome danas, ali i svakom budućem. Svakome kome padne na pamet da remeti projektovanu idilu uspostavljenu mašinom zapadnih medija. No, i ministar ima opravdanje, jer Rusima smo odavno uveli sankcije i upodobili se evropskoj spoljnoj politici još onda kad je on učio školu. Ako ćemo pravo, trebalo je još ranije da ih sankcionišemo i žešće da ih ošinemo. Dovoljan je samo jedan podatak da s njima ni riječ ne prozborimo, zamislite, na svijetu se ne dopinguju nijedni i ničiji sportisti osim Rusa. Cio svijet na olimpijadi posti na vodi, samo su Rusi našli da se drogiraju. E, zato nije trebalo s njima da imamo nikakvog veredžika, da ih na svakom mjestu ponizimo i bojkotujemo, a posebnu grešku smo napravili što smo s njima ijednom pjevali na pjesmi Evrovizije. Evrovizija bi njih za srce ujela, ko i što će ove godine.

Ili je smislenije poslušati mudru riječ intelektualaca koji znaju i vide što običan puk ne može znati i vidjeti. Onu riječ koja niče iz poznavanja ukrajinske stepe (stepa više nije ruska) i kozačke duše (ni kozaci nikad nijesu bili Rusi). One misli koja ima u malom prstu istoriju toga velikog naroda i tačno može da pronikne u uzroke kompleksa ruske rasne inferiornosti i Putinove patološke imperatorske ambicije. Sve psihologije i sve patologije poznaju naši intelektualci, bolje od Dostojevskog, jedino nam ne ide razumijevanje ove naše zabiti i domaćih kompleksa. Tako ti je to kad prevaziđeš sebe i prezreš okvire rodne grude. Tada sve, osim sebe, razumiješ i znaš.

A, može biti da je najmilozvučnije čuti kojevitez koji se prolomio partijskim prodolima Gore Crne, lomnim vrletima zemlje i na njoj lomne i prelomljene političke svijesti. Kojevitez i vapaj osude, po svemu sudeći, žešći i odlučniji od onog partijskog zaključka iz sela Tog i tog sa početka ovog teksta.

Jedino nikako da od tolike pameti čujemo i malo sumnje u unaprijed projektovane istine. Da se može desiti da mi baš i ne znamo šta se tačno dešava u Ukrajini. Da nas godinama unazad neko laže, i to po receptu i po potrebi pravljenja idiota koji mogu da misle samo onako kako im se kaže da misliti mogu. Da jednako bole rane i u Kijevu i u Donbasu, i na svim ratištima svijeta. Ako smo već takve kosmopolite ne bi valjalo da zaboravljamo ni stradale u Kabulu, Bagdadu, Alepu, Damasku, Tripoliju… Ili možda u Surdulici i Aleksincu. Ili možda u Murinu. Ili možda u Odesi. Da možda ima bar malo istine u ruskom viđenju problema i u tvrdnji da u okvirima ukrajinske mlade demokratije divljaju kriminalne i nacističke bande koje i u ratu i mimo rata terorišu i ubijaju ljude samo zato što su Rusi ili tek govore ruski.

Ili je, ipak, za sumnje i ovakva zapažanja potrebno previše slobode i previše hrabrosti da se prizna marginalnost i nebitnost koje smo sami „demokratski“ izabrali 2006. godine. Da je razmetljivost bez utemeljenja ogledalo nemoći i istinsko ruganje čak i ovako marginalnoj državi. Da naša rusofilija nije uzrasla samo iz mitologije i religije, već i iz opravdanog bunta i odijuma prema dogmi zapadne posebnosti i superiornosti koje se uglavnom samo terorom dokazuju. Kao i da se danas jasno vide ideološke i političke paralele između ovdašnje državne klovnokratije i predsjednika Ukrajine, koji je, gle čuda, po profesiji komičar.

Kad se malo bolje promisli doći ćemo do zaključka da su nekadašnji seoski partijci u odnosu na nas živjeli u slobodnijem sistemu i bar kroz priču djeluju kao slobodniji ljudi.