Sad im je Andrija Mandić za sve kriv

Piše: prof. dr Dragan Koprivica:

Zadivljuje stepen dvoličnosti i već tradicionalno licemjerje Demokratske
Partije Specijalista za mućke i prevare, koja od svog poraza 2020. koristi maske
uvrijeđenih pravednika. I pritom, nakon svoje nečasne vladavine, odlučno kreće
u borbu za čast Crne Gore, koju su skoro tri decenije izvrgavali ruglu bez
presedana u istoriji ove države.

Stoga, posebno u Parlamentu, uvijek djeluje otužno kad se niko drugi,
nego upravo predstavnici onih, koji su obrukali Crnu Goru kao crnu evropsku
tačku udruge mafije, policije i sudstva, nerasvijetljenih ubistava novinara i
mnogih s ovu i onu stranu zakona – kad se upravo oni busaju u prsa kako će
vratiti Crnu Goru na put pravde i poštenja.

Dakle, u pitanju je licemjerna, providna zamjena teza, uz korisnu
amneziju oko svega onoga što su napravili Crnoj Gori brukajući je pred
svijetom i vijekom.

Ali vas predstavnici bivšeg režima, koji je prevozio bijeli prah kao običan
krompir ili lubenice, gledaju začuđeno što vam uopšte i pada na pamet da baš
njih prozivate za bilo šta od prije, jer, naprosto, to prije se – ne važi. I zato ga
treba pod hitno zaboraviti.

Oni su sad opet oni mladi, lijepi i sposobni, uz mimikrijsko uvođenje
novih mladih lica, iza kojih stoje stara dvolična, a i jedni i drugi voljni da
preuzmu vlast. A pritom se tobož i ne sjećivaju one mudre poruke Vladike
Danila iz „Gorskog vijenca“: „Spuštavah se ja na vaše uže…“

A kad Evropa insistira da se rasvijetli mračno nasljeđe puteva korupcije,
šverca, mita, nepotizma i ostalih tekovina DPS-a, oni se, navodno, čudom čude,
prave da nijesu odavde, pitajući se o čemu to uopšte i zbori ta Evropa.

Zato se pred bivše postavlja jasan problem: da su bar jednom tokom svoje
mafijaške vladavine dali kritički osvrt na kriminalne tokove, pa da im čovjek i
povjeruje. Ali se u njihovo doba često pravila praktična kombinacija da se nije
znalo ko je kriminalac, a ko policajac. Ko prijepodne brani zakon, ko popodne
radi protiv zakona.

Ali su oni na sve to ćutali i plutali čudeći se kako ih tadašnja mrska
opozicija kao, naravno, „neprijatelj evropske Crne Gore“, proziva za ovo, ono,
za sve što ih je i Evropa prozivala, pa je postojala „osnovana sumnja“ da su
tadašnji opozicionari napravili neki tajni dil s Evropom.

***

A koji stepen bezočnih zamjena teza pokazuju gospoda otpisani,
groteskni primjer je lov na tobožnje krivce za njihove loše pravce.
Tako su pronašli „spasonosno“ rješenje da za sav sunovrat Crne Gore,
koji su organizovano pravili sa organizovanim kriminalom, okrive Andriju
Mandića. I to na dnevnoj osnovi…

Pa, kad već nijesu pravili nikakve omraze između svoje vlasti i mafije,
sad „igraju“ na starim podjelama, upravo u maniru kako su i vladali tri decenije,
koje su nam pojeli skakavci bivšeg režima.

Kad već tada nijesu sučeljavali ovovremene poštene građane i kriminalce,
sad se sjetili da probude sjenke prošlosti kroz priče o partizanima i četnicima, i
da targetiraju Andriju Mandića kao dežurnog krivca za sve.

Andrija Mandić im je posebno kriv što je, u duhu riječi i djela Svetog
Petra Cetinjskog, uputio mirotvoračku poruku svima u Crnoj Gori da je došlo
vrijeme mirenja… Da je pomirenje osnova magistralnog puta ove države ka
Evropskoj uniji. Da ne možemo posvađani u EU…

Ali je bivšima profitabilnije da održavaju stare podjele, i da u potomcima
jednih i drugih traže ratne zločince, što je van svake pameti.
Pritom, ideja o pomirenju, otpisanima bi jedino pasovala ako bi nekako
došli na vlast, pa da se pomire sa svojim povratkom u fotelje i privilegije.
Interesantno je i kako se Andrija Mandić svojim ljudskim manirima
pokazao u parlamentu, i nehotično blokirajući agresiju frustriranih. Oni ga u
ostrašćenim diskusijama napadnu grubo i prostački, a on im odgovori kulturno i
ljudski. Oni ga onda opet prozovu puni buke i bijesa, a Mandić im opet
odgovori uljudno bez trunke mržnje i ostrašćenosti.

Nakon toga, perjanice opozicije ostaju zbunjene ne znajući kako uopšte
odgovoriti na mirnu ljudsku riječ, neostrašćenu i dobronamjernu. Pa nikako da
dignu tenzije, u znak frustracije što više nijesu na vlasti.

Tako je Mandić, zbog svojih ljudskih manira, i dalje nerješiva enigma za
agresivce iz opozicionih klupa.

Uzgred rečeno, autor ovog teksta se vaspitao na partizanskoj tradiciji,
koju nije promijenio, ali je svjestan i činjenice da je Putin pomirio veliku Rusiju
mirenjem crvenih i bijelih.

Ali to svađalicama bivšeg režima kod nas ne odgovara, jer šta bi one onda
i radile kad bi prestale da barjače, kad bi se postigao potrebni konsenzus na putu
za Evropu. Ostale bi kratkih rukava, bez teksta i snage javnog nastupa koji
glume kroz buku i bijes u borbi za spas Crne Gore, koja se od njih jedva spasila.
Sukobljavati unuke partizana i četnika u Crnoj Gori danas, to je stvar
providnog političkog profita, što neće uroditi plodom, osim što će izazvati buru
u čaši vode. Ali, šta je, tu je, oni koji su na zavadama vladali tri decenije, sad
lako ne ispuštaju oprobani recept.

A pored Mandića je u Parlamentu i Milan Knežević, koji tako replicira
opoziciji da ona redovno ostaje kratkih rukava, ali, ljeto je, pa joj kratki rukavi
bolje pasuju.

Dakle, da su se bivši tokom tri decenije bar jednom pobunili protiv
kriminala, pa da im se danas nešto i povjeruje. Ali, vrana vrani oči ne vadi, a
udruga je udruga. Koja je nekad funkcionisala besprijekorno, ali je danas druga
pjesma, posebno zbog toga što su mnogi propjevali, a slijede i drugi u otvaranju
Pandorine kutije. Crna Gora mora naprijed, pa njeni kočničari nek malo prikoče.