Ruski mediji o Đukanoviću: Milo – Buridanov magarac ili Juda Iskariotski

Autor: Dmitrij Skvorcov

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović izjavio je nedavno da namjerava tražiti obnovu autokefalnosti CPC, između ostalog i zato što “Srpska pravoslavna crkva veoma uporno podriva temelje nezavisnosti Crne Gore“.

Pa, na neki način je ovaj političar, koji nikada nije zastupao interese većinskog dijela stanovništva Crne Gore – u pravu. Većina Đukanovićevih birača su katolici, muslimani i Albanci koncentrisani u oblastima koje se graniče sa Albanijom, Kosovom*, Bosnom i Hercegovinom, dok je većina stanovništva lojalna kanonskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Srpska pravoslavna crkva samim svojim postojanjem svjedoči o jedinstvu svih pravoslavnih koji žive u današnjoj Republici Srbiji i u srpskoj Crnoj Gori. Evroatlantska birokratija podijelila je braću, perfidno usmjeravajući i dalji tok njihovog razvoja i uzajamnih odnosa. I, naravno da činjenica da egzistira SPC, kao simbol duhovnog jedinstva Srba, „veoma snažno podriva temelje“ takve „crnogorske nezavisnosti“.

Međutim, kako razumjeti izjavu Đukanovića da će se “država baviti ovim pitanjem”, kad se njegov režim time bavi odavno? Samo zahvaljujući podršci vlasti u Crnoj Gori postoji i samoproglašena Crnogorska pravoslavna crkva. Njeno „stado“ čini nekoliko stotina pseudo-pravoslavnih liberala koji sebe nazivaju „etničkim Crnogorcima“ (apsurdni izraz koji izjednačava geografsku odrednicu sa etničkom).

Čitava ova otužna slika neodoljivo podsjeća na ukrajinsku tragediju.

Đukanović svakako ima razloga da se nada i uspjehu svog nauma. Srpska crkva i mitropolit Amfilohije danas su, možda, i najdosljedniji kritičari djela Carigradskog patrijarha, pa bi zbog toga Vartolomej mogao pokušati da im se osveti. On već ima bogato iskustvo u udovaljavanju zahtjevima lažnih predsjednika (legitimitet Đukanovića, kao i Porošenka, je uvijek bio pod velikim znakom pitanja).

Oleg Bondarenko, direktor Fondacije za progresivnu politiku, ocjenjuje: „On jednostavno pokušava da iskoristi trenutni sukob između RPC i Carigrada, i da iz svega toga profitira“.

Pravoslavni Srbi još uvijek pamte amanet koji je 1830. godine sv. Petar Cetinjski, crnogorski mitropolit, dao svom sinovcu – budućem velikom pjesniku, vladaru i mitropolitu Crne Gore Petru II Petroviću Njegošu: „Moli se Bogu i drži se Rusije!“

Očigledno, predsjednik nije među njima.

Još jedan faktor koji prisiljava gazde konvertita, poput Porošenka i Đukanovića, da ovoga posljednjeg aktiviraju, jeste i činjenica da Srbija baš u ovom trenutku vodi odsudnu bitku za Kosovo i Metohiju. Dakle, zadajući udarac pravoslavlju u Crnoj Gori, Đukanovićevi mentori pokušavaju da unište i srpsku slogu i solidarnost.

Roman Čerevatenko, direktor Ruskog kulturnog centra u Crnoj Gori, takođe ističe da Zapad Đukanovića „drži u šaci“, i da ga po potrebi koristi za ostvarivanje prljavih ciljeva.

Politički analitičar Aleksandar Dudčak ističe: „I u Crnoj Gori i u Ukrajini na vlasti su prevaranti, spremni da na sve u ime svojih zemaljskih interesa. Zapad uspješno rješava svoje geopolitičke ciljeve koristeći ovu korumpiranu političku elitu. Naši „partneri“ ne mijenjaju scenarije, i uprkos činjenici da su njihove aktivnosti već dugo proučavane, a njihove taktike i strategije jasne – ipak uspijevaju uspješno uništiti čitave države i narode“.

Predsjednik Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore, Miajlo Backović, sagledavajući aktuelna dešavanja u zemlji, uporedio je Đukanovića sa Buridanovim magarcem, koji je umro od gladi između dva plasta sijena, jer nije mogao da odlučio na koju stranu da krene. „To se dešava, kaže Backović, „kada praveći izbor između niskih interesa i pobuda, zaboravimo ono što je daleko iznad njih“.

Moderni političari i lideri balkanskih država i Crne Gore veoma liče na tog magarca. Oni se rukovode kratkoročnim interesima, često ličnim, „misleći samo na stomak“, ne shvatajući pritom da idu u propast, kako duhovnu tako i političku.

On je istakao i da crnogorski režim uništava temelje na kojima su ljudi odrastali i vaspitavani, ne uzimajući u obzir mišljenja naroda.

On ističe da posle pokradenog referenduma 2006. godine, usmjerenog protiv pravoslavnih hrišćana u Crnoj Gori, primjećujemo samo zavisnost Crne Gore i njen postepeni pad. U tom kontekstu uslijedilo je i priznavanje Kosova*, promocija tzv. CPC, progon sveštenstva kanonske Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, te podrška sankcijama protiv bratske Rusije.

Crnogorski režim stvara antisrpsku i anti-rusku klimu kako bi se dodvorili zapadnim „prvosveštenicima“, svojim političkim tutorima. „Oni prodaju svoju zemlju za 30 srebrenjaka“, zaključio je Backović.

Izvor: fondsk.ru