Rupe na putu

Putujem Crnom Gorom. Prolazim jugom i sjeverom. Ne preskačem ni centralni dio. Mi Nikšićani kako pređemo Panduricu smatramo da smo uspjeli u životu. Samim tim i ja iako se nekim uspjesima ne mogu pohvaliti volim da putujem po Crnoj Gori.

Nijesam ja kao ovi koji su kad su Panduricu prešli postali predsjednici, ministri, premijeri, poslanici, direktori policije ili zamjenici, komandiri SAJ-a i specijalne jedinice i direktori najvećih državnih preduzeća. Ja putujem puta radi. Nije velika zemlja pa mi je lako. Što kaže naš narod: Kamenom bi je čovjek prebacio. Ima ona lijepih krajolika. Ima prirodu na kojoj bi joj pozavidjele i veće zemlje. Ima lijepo more i obalu, planine od kojih putniku zastaje dah a piscu nadolaze emocije pa je o toj državi ispjevano i nekoliko pjesama. Jedna od najpoznatijih a i meni najmilija je da niđe nije nebo plavo kao iznad Crne Gore. Tako se nešto potrefilo pa je u čitavoj vasioni na ovom malom parčetu najplavlje. Ima ona sve ali se ne vidi.

Ima marionetsku vlast koju predstavlja premijer bez parlamenta, izvjesni kradljivac radijatora Duško Marković. Premijer koji udbaškim metodama i podržan od stranih ambasada čuva vlast koju nikad nije osvojio. Vlast koju je oteo opoziciji tako što je inscenirao lažni državni udar. Ima i Katnića i Veljovića, ljude od povjerenja kojima niko ništa ne vjeruje. Da bi bio uvjerljiviji Katnić se kune u crnogorske talike i kada ne može da dokaže neku svoju neistinu od nervoze se čupa za kosu.

Ima i desetak godina istorije u kojoj je sve epohalno pa i gol protiv Mađara u prvoj fudbalskoj utakmici i prečka protiv Engleske. Ima i predstavnika ili predstavnicu na Evrosongu koja je pravo oličenje države, društva i minulih deset godina. Ima vetrenjače i koncesije na sve elektrane koje trebaju da se naprave po Crnoj Gori i sve su u vlasništvu Milovog sina Blaža. Ono što nije Blažovo to je Anino ili Acovo. Velika je jagma za ostatkom plijena pa se oko njega čerupaju Mojkovački i ostali klanovi ko će biti ekskluzivni švercer cigareta i oružja.

Ima i hiljade zastava kojima su okićeni svi crnogorski gradovi i sela. Ali nema puta. Ili nema puteva. Putevi su nešto što putniku najviše treba. Krenem na jug, bih malo do mora, ne mogu da prođem. Razorena dionica Cetinje-Budva. Pošto žurim molim čovjeka koji reguliše saobraćaj da me pušti a on kaže: Što ti je bolje da te ja puštim kad Lapčiće proći ne možeš? Krenem ka sjeveru a tamo svaki put blokiran. Preko Žabljaka do Pljevalja samo ptica može. Nema metra puta da neko od onih radnika ne maše palicom i pokazuje kuda i kad da krenem. Kroz Moraču je posebna priča. Rupa na jednom mostu je takva da se vidi rijeka i sve njene ljepote. Za dobrog pjesnika idealno da napravi još koju odu Crnoj Gori. Ali za putnika muka. Rupa je pokrivena samo limom, tek toliko da se može preći i jedva domoći druge strane. Čudi me šta se dešava i zašto su putevi u ovakvom stanju. Pitam ljude, ne umiju mi odgovoriti. Kažu samo: Radi se. Ču radi se a nigdje puta nema.

Pitam se i razmišljam pa dođoh do skromnog zaključka i rešenja moje dileme. Mi smo ljudi tajno bombardovani. Ovoliko rupa po putevima je samo NATO mogao napraviti. Posle sramne skupštine na Cetinju i najveće izdaje u istoriji Crne Gore, NATO je počeo sa izvođenjem vojnih vježbi po Crnoj Gori. Tajno da niko ne zna i ne vidi. Drugog objašnjenja za ovolike rupe nema. Nekad su nas bombardovali javno a sad tajno prave rupe koje niko nikad neće zakrpiti. Vlast koja je izdala državu Crnu Goru pravi rupe među narodima u Crnoj Gori koje će kad tad imati nesagledive posledice. Ovakav moralni i ljudski sunovrat ne može proći bez posledica.

Jedno je sigurno, da bi se negdje na vrijeme stiglo u Crnoj Gori, čovjeku treba helikopter. Govorio je jedan mudri Pivljanin da je helikopter strašna stvar i da bi svaka kuća trebala da ga ima. E palo mi je napamet koliko je bio u pravu i da se nadao ovakvom epilogu nezavisne i međunarodno priznate države.

Crna Gora nema budućnost. I nema svog puta. Ko nema puta ima rupe i to one koje se šire i prave grotlo iz kojega niko ne može izaći. Kao iz živoga blata. Ko nema puta ima rupe. A mi puta nemamo. Niti se nazire neki novi i bolji put. Nego da sačekamo. Možda će se nekad nešto i promjeniti. Do tada neka svaki Crnogorac zaduži po jednu rupu. Da ima uspomenu na ovih desetak godina nove crnogorske istorije i da mu ulivaju nadu u neki novi i ljepši put. U neku novu i ljepšu državu.