Ritualno iživljavanje: Simbol metastaze države

Piše: Vojin Grubač

Javnost Crne Gore prati, s ogromnom pažnjom, slučaj brutalnog linčovanja Nikšićanke Jelene Krstić, samohrane majke dvoje djece, koji se dogodio na njenom radnom mjestu u Beranama.

Kakva je bila reakcija građana – dovoljno je pogledati komentare na socijalnim mrežama i Internet portalima, te lako ustvrditi da je taj slučaj izazvao visoku rezonancu javnosti, koja se i danas kreće između teško kontrolisanog ogorčenja i bijesa.

Iako se radi o očitom žestokom napadu na vjerskoj osnovi koji je prekriven, navodnim, teritorijalnim animozitetima, javnost je reagovala jednoznačno.

Osude su došle od građana svih nacionalnosti i vjeroispovijesti, što je bilo realno očekivati.

Dakako, bilo je onih oni koji su pokušali opravdati taj brutalni akt- pa završili na trulim marginama društva, osjetivši u tom zapećku ignorisanje, prezir i gađenje od strane javnosti.

Opšte ogorčenje baca nasilnika u tešku nemilost javnosti, koja bilo čiji osioni osjećaj lične moći zakonomjerno gura u prostore neizvjesnosti i straha.

A šta se konkretno desilo, imali smo priliku da vidimo 4.11.2019. godine, kada je u dnevniku “Dan” objavljen autorski tekst gospodina Vladislava Dajkovića- pod nazivom: “Jača i od batina“

Ovo je moj kvart i moj grad, mene ćeš pitati

Poslije susreta sa Jelenom Krstić, Dajković je u tekstu ovako opisao šta se sve desilo:

“Ovo je moj kvart i moj grad, mene ćeš da pitaš đe ćeš da radiš, nećeš mi se više šetati Beranama, nego mrš u Nikšić.“ – uzviknuo je Muhamed Ramusović dok se razulareno zalijetao ka Jeleni, samohranoj majki dvoje đece, nastanjenoj u Beranama.

Uslijedio je bokserski udarac, direktno u zube. Pa još jedan u obraz. Pa u drugi obraz. A onda u čelo. Dok se vrela krv slivala niz njeno prestrašeno lice, grupica momaka je nijemo posmatrala iživljavanje. Nadam se da se makar malo stide danas.

Nastavio je. Čak ga ni plač đece nije omeo u tom “herojskom“ podvigu. Novi udarac u čelo ju je konačno srušio na pod. Jedno od nepisanih pravila borbi između muškaraca, a pogotovo nekadašnjih fer tuča “na šake“, glasilo je: Nikad ne udaraj protivnika koji leži na podu.

Nažalost, ne samo što je vrijeme fer tuča daleka prošlost, već i pravi muškarci polako postaju dio prošlosti, što se i u ovom slučaju potvrdilo.

Nastavio je da je tuče i na podu. Spustio do polusvjesne Jelene iz koje je šikljala krv i filigrantski precizno zadao još dva udarca u lice od kojih joj je vilica iskočila iz ležišta. A onda se, očito zadihan i umoran od silnih udaraca, pridigao i tri puta šutnuo nogom u stomak, pa u leđa. Čisto da ne ostane dužan nekom dijelu već izudaranog tijela.

Nakon toga se u maniru holivudskog kauboja odšetao u nepoznatom pravcu, sav ponosan, uz riječi: “Znam ja tebe smrdo nikšićka, poćeraću te odavde, jer sam ja šef ođe“.

Gospodin Dajković potom daje svoj osvrt, a dio toga osvrta je bio ovakav:

“Ako se šefovanje ogleda u prebijanju jedne žene, onda je bio šef. I to pravi. Jelena se pridigla i sva krvava se oteturala u beransku bolnicu.

Udarce je muški podnijela, kao da je godinama u ringu. I zaista, bila je. Jer, šta je je prosječna crnogorska žena sem zarobljena u vječitom životnom ringu, oivičenom u očekivanju okoline da bude ne samo uzorna žena, već sve ono što se traži od nje. Baš sve.”

Nedorečenost priče “šefa” inkriminisanog kvarta

Naravno da je javnost eksplodirala poslije ove monstruozne scene masakra jedne žene- nemoćne da se odupre nasilniku i “grupi podrške” koja je tu bila, a čija imena i prezimena bi javnost trebala znati.

Jer, upravo ta grupa “posmatrača” je ovom događaju dala obrise ritualnog obreda, sa primjesama satanizma, tako da su skupa sa nasilnikom oni činjeli jednog- kolektivnog monstruma.

Ipak, brutalni dio ovog okultnog iživljavanja neće biti tema ovog teksta, već mnogo ozbiljnije stvari koje su iz njega proistekle, vezane za motive ove grupe monstruma.

U tom smislu, riječi izvršitelja krvavog obreda: “Ovo je moj kvart i moj grad, mene ćeš pitati…”, pokazuju vapijuću nedorečenost.

Naime, nije jasno da li je nasilnik želio reći da dotični kvart grada smatra svojim autohtonim “parčetom zla”, sa svim ljudima koji u njemu žive, ili “svojom prćijom” tretira cijelo Berane, sa svim Berancima, recimo?!

Opet, nije jasno da li smatra nepoželjnim Nikšićane bez obzira na pol, ili su nepoželjne samo Nikšićanke?

I uopšte, osim građana Nikšića, da li postoji spisak i ostalih gradova čiji su građani i građanke neopoželjni u tome inkrimisanom kvartu, ili cijelim Beranama?

Kako država nije adekvatno reagovala na ovaj segment priče, javnost se teško može oteti utisku da se ovdje radi o pokušaju rušenja ustrojstva pravnog sistema.

Samim tim, nameće se mnoštvo pitanja. Recimo, zašto su potrebni lokalni izbori u Beranama, ako sadašnja vlast ne vlada gradom, ili pojedinim njenim kvartovima, koji imaju svoje zakone?

Opet, kome su više potrebni parlamentarni izbori u Crnoj Gori, kada je jasno da sadašnja vlast, iz nekog nepoznatog razloga, ne kontroliše pojedine rejone, gradove ili kvartove gradova u državi? Zbilja, a koji su to nepoznati razlozi, može li se znati?

Slučaj koji postaje jarki simbol destrukcije države

Umjesto da gospođa Gorica Golubović, tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, obrati pažnju na to da ovaj slučaj govori o namjeri feudalizaciji grada, rušenju Ustava Crne Gore, pored toga što predstavlja i bestijalni masakr jedne građanke, desilo se nešto što je šokiralo javnost Crne Gore.

Naime, dnevni list “Dan” je obavijestio javnost da je tužiteljka Golubović, prilikom ispitivanja Jelene Krstić, savjetovala oštećenoj “da oprosti Muhamedu Ramusoviću što je pretukao i da demantuje navode koje je nakon zlostavljanja koje je preživjela iznijela u medijima”.

Dnevnik “Dan” je prenio Jelenine riječi, sa saslušanja, a one glase ovako: “Golubovićeva mi se, …, po završetku ispitivanja, obratila riječima: Zašto mu ne oprostiš? Ti si vjernica, majka dvoje djece, ovo je mali grad, nastavićeš da živiš u Beranama. Moje nije da se miješam, ja ne bih smjela ovo da ti kažem, nego ti prijateljski savjetujem”.

Riječi Golubovićeve: “Moje nije da se miješam, ja ne bih smjela ovo da ti kažem…”, su znakovite jer one, moguće, svjedoče o tome da neko iznad nje, sa više instance, želi aminovanje zločina, iako to podrazumijeva podršku faktičkoj banditskoj feudalizaciji gradova, gdje će u svakom kvartu vladati svoji zakoni.

Upravo zbog toga, sam fakt prebijanja žene i svirepog načina na koji je on izveden, ide u drugi plan.

U pri kadar dolazi tema eventualnog početka fragmetacije države na feude, gdje će svaki lokalni siledžija biti lokalna vlast.

Dakako, sada Krstićka može i oprostiti nasilniku, i svim strukturama države koji su postali saučesnici ovog zločina, ali se gori dio smisla samog događaja- ne može promijeniti.

Zato slučaj Jelene Krstić daleko nadilazi Jelenu, te postaje jarki simbol destrukcije države, sa svim posledicama koje taj proces može nositi.

Brutalno šutiranje osnovnih i ličnih sloboda građana

A koliko je ta namjera očigledna, vidi iz izjave šefa satanističkog klana, koji kaže: “’Ovo je moj kvart i moj grad, mene ćeš da pitaš đe ćeš da radiš, nećeš mi se više šetati Beranama, …”

Ovdje je vrlo interesantan drugi dio izjave, gdje se kaže- “mene ćeš da pitaš đe ćeš da radiš, nećeš mi se više šetati Beranama, …”!?

“Šef kvarta” u ovoj izjavi daje sebi za pravo da odobrava i ograničava slobodno kretanje određenih građana, koji mu se ne sviđaju, što predstavlja grubo kršenje svih zakona.

Opet, kako tvrdi da on u kvartu određuje “gdje će ko raditi”, to se postavlja pitanje- koja to radna mjesta on nudi, i zašto ih ne nudi nezaposlenima?

Naravno, nameće se i pitanje- u kakvim uslovima ti “njegovi radnici rade”, jer na primjeru Krstićke, koja kod njega ne radi, lako se da pretpostaviti da oni prolaze i gore od Krstićke.

Dakle, u ovom slučaju mi vidimo očito rušenje ustavnog poretka države, koji jemči- elementarna ljudska prava na- slobodni život, bezbjednost, rad i kretanje.

Samim tim, pitanje- da li nasilnik smatra da je u njegovom posjedu samo kvart ili grad Berane(!?), naslućuje odgovor ako se uzme u obzir reakcije tužiteljke Golubović.

Njena reakcija sadrži elemente straha- što joj krivicu za protivpravno djelovanje, moguće, relativizuje, ali ujedno ona daje alarm za uzbunu javnosti.

Jer, nasilnik je sa svojom grupom demonstrirao da on predstavlja lokalnu vlast i inkviziciju, koja će na svom feudu suspendovati sve zakone države Crne Gore.

Dakako, država ima sredstva i silu da nasilnika i njegovu grupu procesuira zbog teškog nasilja i rušenja ustavnog poretka, te sve elegantno riješi, ali se to ne dešava iz nepoznatog razloga.

Sila rezonance slučaja će srušiti sistem trulog društva

Vlast postupa tako čudno i neadekvatno da se saučesnici ovog brutalnog napada na ženu umnožavaju.

Od okruženja bahatog nasilnika- saučesnici se šire po vertikali vlasti, samostalno se dodavajući kao zli pomagači.

Zato ovaj slučaj pretenduje da strašnom silom rezonance poremeti čitav sistem trulog društva i njegove vlasti, a da vlast, za sada, toga nije svjesna.

On neće raskubati samo trulež vlasti, već i mnogih partija i NVO, kao i sumburnih “građanskih ideologa” koje tavore u besmislu.

I što budu duže otezali da nasilnika i njegove pomagače po vertikali vlasti procesuiraju, to će se proces metastaze oboljelog državnog organizma sve brže širiti.

Ako je vlast željela da sama sebe “na kolac nabije” dosadašnjim ponašanjem, u ovom slučaju, je stopostotno uspjela.

Treba im samo poželjeti da i dalje opstruiraju slučaj, da bi što više slabih karika sistema puklo pred očima javnosti.

A ako im je suđeno da kolektivno potonu, to je već usud, karma ili nešto slično.