Rezolucija o genocidu kao podmetanje kukavičjeg jaja u gnijezdo orlova (3)

Piše: Svetislav Šestović

No, da se vratimo istorijskim činjenicama. Ako za popa Neša i znamo šta mu je bio „grijeh“ zbog kojeg je tako postradao, ostaje nam nepoznato po kojoj je „pravnoj“ normi iz turskog ćitapa presuđeno Vučini Šutu Vukojeviću, koji je 1909. ubijen iz zasjede u Prošćenju, na lokalitetu Mramor. Tu je kasnije podignuto spomen-obilježje, a mjesto je nazvano Šutov Mramor. Iste te godine, 13. decembra 1909. godine, u Slatini pored Tare, Turci su ubili Mijaila Sretka Radulova Stanića i njegovog pobratima Miloša Markovića. U povratku iz Bijelog Polja, iz zasjede na Slijepču Mostu, 1910. godine ubili su Jovicu Tomina Stanića.

Godine 1911. ubijen je Kojović Vučka Milovan, star oko 25 godina, iz Gorica. Ubili su ga dok je čuvao svoje stado na lokalitetu Jarac ispod Raćva. Krajem maja te godine ubijen je Mileta Moračanin iz Prošćenja. Tih dana ubili su i osmogodišnju kćerku Marka Cipora. U Grabu su ubili Vuka Rovčanina. Polovnom 1911. godine, u Vranešu, 13 Srba silom je prevedeno u islam. Nasilno su odvedene i poturčene dvije djevojke Rutovića iz Barica. Orle Kaljić iz Lijeske na silu je oteo dvije djevojke iz istoga mjesta i prodao ih Šiptarima u Metohiji, sestru Vukajla Damjanovića i sestru Vidaka Zejaka. U Grab su oteli dvije kćeri Jaćima Jasnića i nasilno ih udali, jednu za Salka Džankovića u Draškovini, a drugu za Mehmeda Alihodžića u Plavča Brdu.

Kako se bližio rat, turski zulumi u zatarskim selima su učestali. Kolovođe su bili askeri sa karaula Izjalovica u Vaškovu i Katabun u Premćanima. Reda i poretka ni ranije nije bilo, ali kako se „bolesnik sa Bosfora“ bližio izdisaju, tako je i poslovično bezvlašće u perifernim vilajetima intenzivirano do krajnjih granica. Upadali su ljudima u kuće i otimali sve što im je za oko zapalo. Brigadir Adžić je 5. septembra 1912. godine vlastima na Cetinju javio da se „nad nesretnim Srbima“ u zatarskim selima čini nasilje svake vrste. U avgustu 1912, godine askeri su pretukli Kostu Kneževića iz Vaškova i Rama Moračanina. Oteli su kćer Stevana Vukovića iz Premćana.

Turski oficir sa karaule Vaškovo pokušao je da otme kćerku Jovana Markovića; isti oficir je na Veliku Gospojinu u Premćanama maltretirao Miloša Peruničića i Spasoja Vojinovića. U selu Krupice, nekakav Turčin Bambur i društvo „osjekli“ su po 25 turskih lira (uzeli za otkup glave) za Jova Peruničića, popa Peruničića, Tijosava Peruničića, Joka Markovića, Uroša Čabarkapu, Josifa Golubovića, Đoka Golubovića i Tima Terzića, kojem su zapalili 13 stogova sijena zato što se žalio naućumatu. U selo Maoče nasmrt su pretukli Stevana Grbovića, a ženu mu ranili iz puške.
Šele Kaljić, Fejzov sin, došao je sa svojom družinom u Stožer i upao u kuću Jovana Brajkovića, od koga je tražio „osijek“. Kako Jovan nije imao novac, oni su ga ubili. I Jovana Mrdaka iz Lijeske ubili su u njegovoj kući. U kasnim noćnim satima, 22. septembra 1912. godine, napali su na kuću Sima Tomina Stanića u Crvenoj Lokvi i tom prilikom ubili Sima i njegove sinove Miletu i Trivuna. Iste godine na Rudome Polju ubili su Marka Todorova Jokića, a nešto ranije u Prošćenju i Savića Ristovog Jokića, koji nije imao više od 22 godine.

Po okončanju Prvog balkanskog rata 30. maja 1913. godine, nakon kojeg je Crnoj Gori prisajedinjen i dio stare Raške (Mojkovac, Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje, Rožaje i Petnjica), srpski narod narod na tom području konačno je dočekao slobodu, ali sigurnosti u svakodnevnom životu i dalje nije bilo jer su sa zlostavljanjem i ubijanjem Srba nastavili muslimanski odmetnici. Nezadovoljni novom državom i njenim uređenjem, odmetničke družine muslimanskih kačaka koristile su svaku priliku da terorišu srpska sela u Zatarju. Srpski živalj na prostorima bjelopoljske i pljevaljske oblasti po zlodjelima je posebno upamtio razbojničke družine Jusufa Mehonjića iza Grančareva (1870–1926 ) i Huseina Boškovića iz Maoča (1890–1968). Jusuf Mehonjić je tokom Prvog balkanskog rata bio oficir askera u turskoj vojsci. Njegova razbojnička družina bila je prilično brojna, brojala je i do 70 ljudi, a među njima su bile i dvije žene.

I tokom Prvog svjetskog rata, ovdašnji muslimani se većinski stavljaju u službu austrougarskog okupatora i učestvuju u zločinima nad srpskim stanovništvom, po uzoru na svoju sabraću iz Bosne i Hercegovine, koji su kao šuckori odmah nakon ubistva Franca Ferdinanda u Sarajevu na Vidovdan 1914. godine počeli da sprovode organizovani teror nad tamošnjim Srbima. U velikom broju su se pridruživali austrijskim kaznenim ekspedicijama, od kojih je najviše stradalo nedužno srpsko stanovništvo. Za dvije godine austrijske okupacije Crne Gore počinili su više zločina nad svojim pravoslavnim susjedima, koje su nemilice zlostavljali i ubijali u njihovim kućama, pri slučajnom susretu na putu, na njivama i livadama…
Mlađena Marka Kojovića ubili su već 1914. godine na Kovrenu. U Stožeru su 1915. nasmrt su premlatili Jeremiju Mirkova Čovića. Iste godine, Ibro Bahor i njegovi rođaci na Kovrenu su ubili četvoricu Sekulića: Ivana Ognjena Sekulića (1880–1915), Rada Ognjena Sekulića (1887–1915), Miletu Damjana Sekulića (1901–1915) i Boška Damjana Sekulića (1903–1915). U istom zločinu ubijen je i Jovan Kojović, čijeg su oca Boška takođe ubili Turci na Đapanovom grobu. Tada je ubijen i Mlađen Leko Lekovović iz Vodnog.

Od 4. do 5. januara 1916. godine, u Štitarskoj opštini, na desnoj obali Lima, ubili su više ljudi: Jovana Bubanju, Mirka Bubanju Radula Bubanju, Busar-Drobnjak Mira, Iliju Mijaila Karličića, Radonju Koraća, Raduna Koraća, Velička Ćorovića, Marka Ćorovića, Punišu Ćorovića, Milovana Šćekića, Radenka Šćekića i druge.

Na kućnom pragu u Krstačama 1916. godine, pred porodicom su izmasakrirali i na svirep način ubili popa Neša Mirkova Joksimovića. Živom su mu odrali lice i polomili mu i noge i ruke. U svireposti su prednjačili sestrići Jusufa Mehonjića i sin Ejupa Lepare Galjan, a u ovom jezivom zločinu učestvovalo je oko petnaestak muslimana iz Vraneša. Ovdje nije naodmet pomenuti da od 15 sveštenika iz porodice Joksimović nijedan nije umro prirodnom smrću – svi su ubijeni od strane Turaka. Nešov otac Mirko, takođe sveštenik, otrovan je od strane Turaka u Pribojskoj Banji, gdje je bio na liječenju, 1911. godine.

Iste godine, na Goricama, muslimanski odmetnici napali su na kuću Novice Vasiljeva Joksimovića i ubili mu sina Spasoja, a Novicu teško ranili, pa je umro od posledica ranjavanja. Iz porodice Joksimović sa Gorica nasilno su oteli i u islam preveli Milosavu, kćerku Pavlovu, i odveli je u Tursku, a Savu, kćer Josifovu, silom su udali za Hamzu Serdarevića. Na Goricama je ubijen i Miladin Joksimović, star 12 godina.
Sa kućnog praga iz Stožera 1917. godine poveli su Grubana Sekuleva Furtulu i u Selakovićima kod Šahovića isjekli ga na komade. Tokom 1917–1918. godine, od muslimana u službi okupatora, tzv. šuckora, a poslije oslobođenja od njihovih odmetnika, ubijeni su: Azanjac–Popović Petar iz Azanja, Grdinić Grujo iz sreza kolašinskog, Džaković Jovo (Šaranci), Vlahović Mrkoja Jasna, domaćica, zaklana, Vujisić Milovana Savo (Štitarica), Nedović Toma (Prijelozi), Džogaz Mijailo (Ilino Brdo), Vojinović Draga Jevto, trgovac iz Bijelog Polja, Džaković Stevana Mlađen, potporučnik iz Brajkovače, i Simović Milete Radule iz Čokrlija.

Za vrijeme austrijske okupacije ubili su i Milinka Kljajevića (oca Okice Kljajevića), kojem su odsjekli glavu i nabili je na kolac kod kuće Selmana Ramovića. Starog Pavića Kljajevića prvo su opljačkali, a potom ga svirepo mučili, podnosili mu nož pod grlo, a cijev puške stavljali u usta. Tom prilikom mučili su i njegovo male unuke – Radivoje je imao sedam godina, a Jovan samo tri.

Pored ubistava i drugih zločina i nedjela koja su činili služeći novom okupatoru, muslimani su revnosno pomagali austrijskim vlastima da njihove komšije pravoslavne vjere otpremaju u po zlu čuvene švapske logore, gdje su mučeni i zlostavljani, držani u krajnje nehumanim uslovima, pa su mnogi od tih mučenika tamo i dušu u velikim mukama ispustili.

Zločini ovih okorelih ubica i ozloglašenih razbojnika nijesu prestali ni nakon oslobođenja 1918. godine. Sa pravom strahujući da će biti kažnjeni za brojne zločine počinjene tokom okupacije, odmetali su se u šume i formirali razbojničke družine koje su i nakon rata harale i zlo činile na cijelom prostoru raške oblasti. Te odmetničke grupe, nazvane kačaci (kačak na turskom znači odmetnik, bjegunac), terorisale su uglavnom pravoslavno stanovništvo, koje su zlostavljali i pljačkali, a nerijetko i ubijali. Odmetnici su imali pouzdane jatake u najvećem dijelu muslimanskog stanovništva, koje ih je podržavalo jer su se, tobože, borili protiv vlasti nove države, pošto im je bilo neprihvatljivo da budu jednaki u pravima i obavezama sa svojim pravoslavnim komšijama, koje su, koliko juče, mogli nekažnjeno zlostavljati, izrabljivati, pljačkati i ubijati. O političkim motivima ove svojevrsne „opozicije iz šume“ (a takvih „opozicionara“ se tih godina bješe namnožilo po crnogorskim šumama i gorama; čak smo i nedavno imali najavu takvog političkog djelovanja) moglo bi se nadugo polemisati, ali činjenice nedvosmisleno govore da su njihove metode bile razbojničke i da su najviše zla i štete nanijeli narodu koji se ponadao da će napokon, nakon vjekova nezamislive muke i patnje, moći da živi i da se razvija u miru i slobodi. O njihovim stvarnim motivima za odmetništvo možda najbolje svjedoči događaj koji ću sada navesti. Polovinom 1920. godine, tada veće uveliko ozloglašeni Jusuf Mehonjić sa svojim banditima presreo je blizu Nove Varoši okružnog načelnika iz Prijepolja i njegovu pratnju, koju su razoružali. Nakon što ga je opljačkao, Mehonjić je načelniku rekao da bi se svi odmetnici vratili svojim kućama kada se ne bi istraživalo šta je ko radio za vrijeme austrijske okupacije, to jest kada bi bili amnestirani za sva zvjerstva i nepočinstva koja su tada počinili.

Pored svakodnevnog terora nad pravoslavnim stanovništvom, uz podršku muslimanskog stanovništva koje im dojavljivalo gdje i kada vlasti planiraju potjere, sakrivalo ih i snadbijevalo hranom i drugim potrepštinama, ovi odmetnici su pravili zasjede po putevima i pljačkali i ubijali ugledne ljude. U Ravnoj Rijeci, 28. oktobra 1919. godine, ubili su sveštenika Stanka Obradovića. Jusuf Mehonjić je sa svojom družinom, 1. maja 1920. godine, ubio učitelja Miloša Vuletina Maškovića u Modrom Dolu. Na Trijebinama su 20. juna 1920. ubili poručnika bivše crnogorske vojske Toda Aleksina Morakovca iz Bijelog Polja, Aleksu Morakovca, trgovca iz Bijelog Polja, Vojina Dobrice Babića iz Grančareva, Rista, Aleksu i Todora Boškovića iz Šahovića (Tomaševo), Milisava i Milosava Rutovića iz Oboda, Rada Medenicu, aktivnog pješadijskog majora jugoslovenske vojske, i njegovog ordonansa Sava Medenicu, Aleksandra Savića, policijskog pisara, pravnika iz Beograda, i Arsenija Ćetkovića, trgovca iz Lepenca.

Grupa odmetnika koju su predvodili Jusuf Mehonjić i Husein Bošković napala je 23. avgusta 1921. godine u Komarenu grupu žandarma i seljaka. U istom mjesecu iste godine u jednom napadu ubili su devet, a ranili pet Srba. Husein Bošković je sa svojom družinom u decembru 1921. godine, na putu Pljevlja–Čajniče, u mjestu Kovač, napao poštansko vozilo, koje su opljačkali, i tom prilikom su ubili deset ljudi, a i trojicu ranili. Da su ubili deset ljudi u deset godina bilo bi previše, a ne u jednom danu.

Među srpskim narodom je zavladao strah, a zlo se širilo do te mjere da je privredni život potpuno zamro, a saobraćaj stao. Narod je tražio pomoć od države i vlast je povremeno organizovala potjere žandarmerije i vojske. U tim okršajima su letjele glave na obje strane, ali su vođe odmetnika uvijek uspijevale da nekako izmigolje, ponajviše zahvaljujući razvijenoj mreži jataka među muslimanskim stanovništvom, od kojeg su dobijali pravovremene informacije o namjerama vlasti. Teror je poprimio takve razmjere da je narodni poslanik Sreten Vukosavljević sa grupom Prijepoljaca pisao predsjedniku Skupštine, predsjedniku Vlade i ministru unutrašnjih poslova, tražeći da ih država zaštiti jer će u protivnom biti prinuđeni da sami organizuju odbranu. Međutim, država koja je tek pokušavala da stane na svoje noge, podrivana sa više strana i iznutra i spolja, očigledno nije imala dovoljno snage da po šumama juri odmetnike. Svakodnevni život srpskog življa na ovom području, posebno u planinskim selima, bio je ispunjen strahom za goli život. Ljudi su uzalud tražili zaštitu od vlasti i trpjeli nepočinstva odmetnika i bilo je samo pitanje trenutka kada će taj krvavi lonac prekipjeti pod pritiskom želje za osvetom.

Upravo to se desilo 1924. godine, nakon što je 7. novembra iz zasjede ubijen Boško Bošković, inspektor Ministarstva unutrašnjih djela u penziji (ranije okružni načelnik okruga Kolašin). On je tog dana, kobnog i za njega i za mnoge druge, krenuo putem od Šahovića do Mojkovca. Sa njim je bio njegov rođak Mileta Bošković. Kada su bili u mjestu Cer, na njih je iz zasjede otvorena puščana paljba, od koje je Boško poginuo, a Mileta bio ranjen. Brojni zločini i ubistva koje su do tada na ovom području počinili muslimanski odmetnici davali su dovoljno razloga za sumnju da oni stoje i iza ovog zločina. Navodno, na mjestu zločina, pored mrtvoga Boška, nađena je srebrna kutija sa latinskim natpisom „Mehonjić“. To je objavljeno u glasilu crnogorskih radikala „Crna Gora“. Boško je sahranjen 9. novembra u Kolašinskim Poljima, a govornici koji su se opraštali od njega za njegovo ubistvo okrivili su Mehonjića i muslimane iz Vraneša koji su jatakovali Jusufu i njegovoj razbojničkoj družini. Prisutne su pozvali na osvetu. To je u takvom trenutku sigurno bilo suvišno, jer narod koji je vjekovima trpio zločinstva i nepravdu, prošao novu golgotu za vrijeme kratke, ali veoma surove austrijske okupacije, nije više mogao da trpi teror i u državi za koju se dugo i krvavo borio i uz mnoge žrtve izborio. Odmah nakon Boškove sahrane, u noću između 10. i 11. novembra, Poljani i Kolašinci su napali muslimanska sela u Vranešu i u osvetničkoj stihiji surovo se obračunali sa onima za koje su vjerovali da su odmetnički jataci, a van je svake sumnje da je tada stradalo i dosta nedužnog muslimanskog stanovništva. Vrlo je važno da se zna da je u ovom napadu učestvovao veoma mali broj Srba iz Vraneša, koji su uglavnom pomagali svojim komšijama da se spasu i pokušavali da ih zaštite od svoje braće željne osvete.

Ovdje, istine radi, treba naglasiti da ubistvo Boška Boškovića nikada nije rasvijetljeno od strane nadležnih državnih organa, što i danas, toliko godina kasnije, ostavlja prostor da se o tome samo nagađa. Ono što je neosporno jeste da je taj zločin za mnoge prouzrokovao tragične posledice. Ipak, uz sav pijetet prema žrtvama tog osvetničkog pira, smatram da je krajnje nedopustivo, a slobodno mogu reći i nečasno i zlonamjerno, da se ovaj nesrećni događaj posmatra i tumači izolovano kako od onoga što mu je neposredno prethodilo, tako i od muke i patnje srpskog naroda koje su se taložile u godinama sabranim u vjekove.

Teško mi je da povjerujem u jeftinu propagandu da put pomirenja trasiraju rezolucije o genocidima i da ćemo sa svojim komšijama Bošnjacima-Muslimanima živjeti u miru i sveopštem prosperitetu samo ako prihvatimo da nam se utisne zvijerski žig satirača i istrebljivača. Da živimo jedni kraj drugih kao zvaničo (rezolucijom) potvrđene žrtve i dželati i da tako zajednički koračamo u bolju budućnost – jedni uzdignuta čela, a drugi pognute glave!? Taj put sigurno ne vodi daleko ni jedne ni druge. Bez povjerenja u saputnika, moraćemo stalno da se osvrćemo iza sebe. A tamo je duga istorija našeg suživota, i na ovim prostorima u najvećem dijelu tegobna, u kojoj će jedni vidjeti jedno, a drugi nešto sasvim drugo. I moraćemo da se vraćamo sve dalje i sve dublje u – prošlost.

Zato smatram da je bolje da i ne krećemo u tu svijetlu budućnost (pogotovo ne u onu u koju nas vabe sponzori i kosponzori rezolucija o genocidu) prije nego što povedemo ozbiljan, sveobuhvatan i temeljan dijalog o onome što nas tako dugo i tako tragično dijeli, što nas u ratnim vremenima svrstva u nepomirljivo suprotstavljene tabore, a u miru čini krajnje nepovjerljivim jednim prema drugima, iako smo po mnogo čemu upućeni jedni na druge. Prvi i, što se mene tiče, jedini uslov za to je da se taj neophodni razgovor zasniva na činjenicama, a ne na njihovom krivotvorenju ili izvlačenju iz konteksta zarad političke manipulacije. O svemu drugom možemo da razgovaramo i da se dogovaramo. Možemo da se ne slažemo, ali ne treba da (se) lažemo. Možemo da polemišemo i prosuđujemo, ali ne treba da presuđujemo, posebno ne po onoj narodnoj „kadija te tuži, kadija ti sudi“. U tom smislu, naša ruka ostaje ispružena.

A činjenice su neumoljive. Turci su došli na ove prostore kao okupatori i porobljivači. Za pet vjekova njihove vladavine pravoslavni srpski živalj bio je izložen satiranju i zatiranju na razne načine, bez ikakve pravne zaštite i sigurnosti, bez ikakve mogućnosti za privredni i kulturni razvoj, potisnut iz plodnih dolina u sure i posne planinske vrleti, gdje je svijao orlovska gnijezda kako bi sačuvao vjeru, ime i san o slobodi. Njihove napuštene posjede i drugu imovinu turska vlast je dodjeljivala onima koji su prešli u islam, a koji su vremenom postali veći Turci i od samih Turaka i prednjačili u zločinima i drugim nepočinstvima prema svojoj dojučerašnjoj braći. Za dugog i predugog turskog zemana i vakta naš narod je sistemski bio izložen svim nasilnim metodama koje obuhvata pojam genocid i pravo je čudo kako je uopšte uspio da opstane. Sklon sam da vjerujem da je sila koja ga je održala nepokorni slobodarski duh posisan sa majčinim mlijekom. I čini mi se da je upravo taj duh danas na meti naših zajedničkih „dobročinitelja“ i „dobroželatelja“ koji su naumili da nas mire rezolucijama o genocidima. Zaista je teško zdravorazumski objasniti kako oni baš to vide i nameću kao uslov svih uslova pomirenja i mirnog suživota, osim ako se ne dosjetimo da iza svega možda stoje rđave i zadnje namjere – ne da živimo jedni sa drugima, čak ni jedni kraj drugih, već jedni protiv drugih! Tim više čudi što na tom nečasnom i zlokobnom naumu insistiraju i neki ovdašnji bošnjački intelektualci, posebno oni za koje se baš i ne može reći da su neupućeni u ono što se ovdje dešavalo u prošlosti.

Takođe, važno je istaći i činjenicu da je srpski narod, uprkos traumatičnim iskustvima tokom više okupacija, svaki put kada je uz velike žrtve i stradanja uspijevao da se oslobodi i izbori za svoju državu smogao snage da pruži ruku pomirenja svojoj braći druge vjere, koja su u tim državama, pretežno plaćenim srpskom krvlju, imala uslove za život i privredni i kulturni razvoj. Istina, možda ne uvijek idealne (posebno u godinama meteža neposredno nakon balkanskih ratova i nakon Prvog svjetskog rata), ali ni po čemu uporedive sa uslovima u kojima su Srbi pet vjekova živjeli kao podanici Otomanske imperije. Ruku pomirenja pružena je čak i nakon bestijalnog genocida u Drugom svjetskom ratu, kojem je svoj doprinos dao i ne baš mali broj Bošnjaka-Muslimana, tada promovisanih u „hrvatsko cvijeće“. Iako su posledice uvijek iznova bile tragične, mi i tim više puta ponovljenim podvigom naših predaka treba da se ponosimo! I to ništa manje nego junaštvom koje su pokazali tokom viševjekovne borbe za slobodu.
I zato je naša obaveza, prvenstveno prema potomcima, da ne dozvolimo – kako ko umije i koliko ko može, ali bratski složno – da se svijetle sjeni tih vitezova, stradalnika i mučenika sramote i ocrnjuju zvijerskim žigom i zločinačkom ljagom, da se njihova uzvišena žrtva unizi i poništi nečasnim namjerama i (geo)političkim kalkulacijama i manipulacijama, da njihove slobodarske pokliče, ali i nebrojene stradalničke jauke, zagluše papagajska ponavljanja falsifikovanih ili iz konteksta istrgnutih istorijskih činjenica i jeftinih politikantskih floskula i fraza koje vrijeđaju zdrav razum jer su toliko prozirne da se iza njih jasno nazire jedan krajnje zlokoban naum. Ne smijemo dopustiti da sto puta ponovljena laž postane istina, pa ni ako je ponove hiljadu, milion, milijardu… bezbroj puta! Ne smije nikad da nam bude teško da je uvijek iznova pobijamo i opovrgavamo argumentima i istorijskim dokumentima! Jer to nije nikakvo vraćanje u prošlost, već borba za pravo na budućnost! Za život naših potomaka u miru i slobodi!

I zato, kako nas pouči naš veliki Njegoš (kojeg takođe proglašavaju za genocidnog), „neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana“.

Čitajte JOŠ:

Rezolucija o genocidu kao podmetanje kukavičjeg jaja u gnijezdo orlova (2)

Rezolucija o genocidu kao podmetanje kukavičjeg jaja u gnijezdo orlova (1)