Religioznost je stvar ličnog izbora

Žarko Trebješanin

Neki psiholozi, ali i mnogi laici smatraju da je biti religiozan ili ne biti religiozan stvar individualna, da je to pitanje ličnog, voljnog izbora. Sigmund Frojd vjeruje da religioznost zavisi od ličnosti i snage ega da prevaziđe ili ne prevaziđe prijatnu obmanu o postojanju dobrog Proviđenja. A za Viktora Frankla, egzistencijalističkog analitičara, postati religiozan jeste stvar lične odluke.

Po Jungovom mišljenju to nije tako. Čovjek samo ima iluziju da bira, a, zapravo, on je uvijek ovako ili onako religiozan, jer sve i da hoće, on ne može da se oslobodi religijskog arhetipa koji je ukopan duboko u njegovom neličnom nesvjesnom.

Frankl zamjera Jungu to što je religioznost smjestio u kolektivno nesvjesno, među arhetipove (kako kaže, u „id“), a ne u „ego“. Po mišljenju ovog kritičara Junga, religioznost ne potiče iz nadličnog nesvjesnog već je to, naprotiv, najličnija odluka Ja jedne osobe. Ta odluka može izvirati iz nesvjesnog, ali nikako iz neličnog, instinktivnog nesvjesnog. Po mišljenju Frankla, nema smisla govoriti o „religioznom nagonu“. On kaže: „Kakva bi bila religioznost na koju bih bio nagnan, nagonjen kao na seksualnost? Hvala lijepo na takvoj “religioznosti”! Jer autentična religioznost nema karakter instinkta, nego odluke”.

Ali, vratimo se Jungu i njegovom shvatanju prirode religioznosti, koja je čovjeku imanentna i prethodi slobodnom svjesnom izboru. Po tom shvatanju, čovjek niti je izabrao da bude religiozan niti se, otud, može po svojoj volji osloboditi svoje religiozne težnje.

Religiozne ideje su moćne, sugestivne i neiskorjenjive. „Neko bi mogao da bude u iskrenom uvjerenju da nema nikakve religiozne ideje. Ali nijedan čovjek ne može toliko da iskoči iz ljudske prirode, a da i dalje ne bi imao dominirajuće representations collectives.

Upravo njegov materijalizam, ateizam, komunizam, socijalizam, liberalizam, intelektualizam, egzistencijalizam itd. svjedoče da nije nevin. On je negdje, ovako ili onako, glasno ili tiho opsjednut nekom nadređenom, višom idejom“, kaže Jung. A zatim, nešto kasnije, nastavlja. „Sve dok uopšte seže znanje o čovjeku, znamo da on uvijek i svuda stoji pod uticajem dominirajućih predstava. Za onog ko, navodno, nije pod njihovim uticajem, mora se bez daljeg posumnjati da je zamijenio poznati oblik vjerovanja, koji se može očekivati, nekom njemu i drugima nepoznatom varijantom vjerovanja. Umjesto teizma, on javno ispovijeda ateizam, na mjesto Dionisa, pretpostavlja modernijeg Mitru, i umjesto na nebu on raj traži na Zemlji“, opominje Jung.  Religijski arhetip, dakle, ne gubi svoju energiju i svoj uticaj na mišljenje i ponašanje čak ni onda kada pojedinac ništa ne zna o njemu, kada ga njegova svijest potpuno ignoriše.

Tokom čitavog svog istorijskog razvoja čovjek je, dakle, uvijek bio pod snažnim uticajem moćnih religijskijh ideja i predstava, koje su samo mijenjale svoj oblik (animizam, politeizam, monoteizam). Prema tome, hiljadama godina čovjek je bio, a i danas je ostao homo religiosus, biće okrenuto onostranom svijetu i zavisan od njegovih sila.

U drevnim mitovima, ritualima, kultovima, vizijama, slikama i velikim snovima dolazi do izražaja univerzalni religiozni arhetip, koji je neizbrisivo utisnut u čovjekovu psihu i koji proizvodi najrazličitija vjerovanja u raznim epohama i kulturama. Tvorac analitičke psihologije smatra da je najvažniji zadatak svekolikog vaspitanja odraslih ljudi osvješćenje arhetipa Božje slike, predstave vrhunske vrijednosti.

Prema mišljenju Junga, „ideja nadmoćnog, božanskog bića prisutna je svuda, ako ne svjesno onda nesvjesno, pošto je arhetip. U našoj duši nešto je od superiornije vlasti – ako to svjesno nije Bog, onda je to bar trbuh, kako kaže Sveti Pavle. Stoga smatram pametnijim svjesno priznati ideju Boga, pošto će jednostavno nešto drugo postati Bogom, po pravilu nešto vrlo nedovoljno i glupo, nešto što samo može izmisliti prosvjećena svijest. Za savremenog, „prosvjećenog“ pojedinca na Zapadu, koji vjeruje da je slobodno izabrao ateizam i da se oslobodio glupe vjere u natprirodno i religiozne zatucanosti, Bog je postao Novac, Uspjeh, Nauka ili Razum.