Rekvijem za nedelju

Piše: Emilo Labudović

I bez crkvenog kalendara, uprkos činjenici da mi dugo, dugo vremena nije bila neradan dan, računajući desetine svadbi i veselja na koje nisam otišao („mola ladi“, rekao bi moj prijatelj Aši, Kinez sa skoro tridesetogodišnjim stažom u Podgorici), na sve obećavane ali nikad ispunjene vikende, odmore, posjete…nedelja je za mene oduvijek bila „crveno slovo“!

Čak i u pritvorskoj jedinici u Spužu (hvala Milu), gdje je „nedelja“ četvrtkom, kad su posjete, a svi drugi dani liče beskrajnoj traci praznine, nedelja se, makar u mislima i doživljaju, nekako izdvajala i činila posebnom i drugačijom.
Pročitao sam nebrojene opise nedjelja još od davnina, kao praznika porodičnog okupljanja, svečanog odlaska u crkvu i „prvog puta s ocem na jutrenje“, odlazaka na travnate proplanke i ljekovitog dežuranja nad rijekom dok riba neće da zagrize… i bilo mi je beskrajno žao što su se te i takve nedelje zauvijek izgubile u onim davnim i, kako ih se sve više sa tugom prisjećamo, „srećnim vremenima“.
Nedelja danas ne liči na sebe. Osim po tome što toga dana prodavnice bojkotuju kupce a ne obratno, i što su kapije ustanova, firmi i preduzeća zatvorene, nedelja se ama baš ni po čemu ne izdvaja od ostalog kalendara. Ili možda mi više nijesmo oni koji smo bili i više na sve oko nas, pa i na nedelju, ne gledamo istim očima.
Nedelja se danas, kao pokislo pile, nekako stisla između protesta, blokada, ucjena, nedovršenih izbora, zakulisne trgovine moći, povampirenja aveti prošlosti, stravičnih slika sa ratišta, izbjegličkih kampova i strijeljanih u dugim kolonama beskućnika bez nade i adrese.
   Nedelja danas skapava pod novosadskim mostovima na kojima se, u znak pijeteta prema žrtvama nesreće i onima koji ih oplakuju, širi miris pečene prasetine, igra kolo, prave selfiji, ruži, psuje, zahtijeva i prijeti.
Nedelja danas skuplja sinoćne otpatke na Blažovom, otpatke u vidu kesa, papira, opušaka, ali i otpatke onih koji su bili, pa bi opet. Dični sinovi dičnih očeva, surogati jedne od najpogubnijih garnitura vlasti koja je razdržavila državu i bacila je pod noge domaćoj i bjelosvjetskoj mafiji, ponovo viju ofucane zastave kvazidržavništva, evropejstva i građanskog ekskluzivizma.
Nedelja danas ćuti dok (to bi Bećković rekao) od Šavnika pa do mora, psi laju. Psi gladni ničim zaslužene moći. Nedelja se, eno, skamenila pred skupštinskom salom u iščekivanju najdemokratskije i najevropskije bulumente koja „glavu daje, al Ustav ne daje“! A na glavi kapa, a pod kapom… ludilo i praznina.
Nedelja ispražnjenih novčanika i neproglašenog bojkota trgovina, drhti pred bezumnim otporom usvajanju budžeta koji je, gle čuda, kesa s novcem za sve nas podjednako. Ili će prije biti da oni koji, opet, „glavu daju a Budvu ne daju“ možda imaju nešto „sa strane“ pa im je do budžeta taman koliko i do lanjskog snijega.
Iz svega toga, nedelja se danas, umjesto u nevestinsko ruho, obukla u sivo, robijaško, odijelo sa oznakama „najljepšeg zatvora na svijetu“ (Momir Bulatović), kazamata u kojem nas šačica šiljokurana evo neko vrijeme drži uzapćene i raspamećene.
  Đilas, Milo, Marinika, Aleksandra (sa i bez kape), Most slobode, Blažov most, formalni i neformalni kurajberi sa i bez indeksa, Novi Sad, Beograd, Niš, Budva, Šavnik, Pržogrnjci, Donji i Gornji… ista fela iz istog šinjela. A u njihovom „obojenom“ divljanju, roštiljanju i ucjenjivanju (dokle li, Bože moj)… okreni, obrni, nedjelji, onoj pravoj i duši ugodnoj, mjesta nema.
I tako, jedna po jedna, sve gora i beznadnija, nižu se u lanac trajanja, lanac roblja okovanog pijanstvom i ludilom neoliberalnog koncepta novog svjetskog poretka u kojem „demokratije“ ima samo za najmoćnije, a svi drugi ima ili da ćute i klimaju glavom ili će im „pokazati njihovog boga“ na nekom od mostova. Evropa i svijet u toru oko kojeg viju gladni vuci, a psi – čuvari, najedeni i nadrogirani, položili njuške na šape pa ni da beknu. Naravno, tamo gdje ima tora ima i ovaca, spremnih da za šaku soli i sijena, beskonačno bleje dok ih besomučno strižu.
Nedelja je, a kao da nije. Nedelja je, još jedna od onih koje samo kalendari prepoznaju. Nedelja je, a jedino što se, osim kolceta i orgijanja na Mostu slobode, u ovo sumorno predvečerje još čuje jeste jauk zvona sa hramova i manastira. Otužni rekvijem za nedelju i za sve nas, na mostu i pod mostom.