Reče mi jedan Cetinjanin

Piše: Mila Cerović

Ovaj događaj sam čula od čovjeka koji nije volio mitropolita, ali mu se divio.

Bilo je to onih zlokobnih 90-ih, na sred starog grada Cetinja. Kad je mitropolit Amfilohije preuzeo žezlo Svetog Petra, dočekan je ružama ili kamenjem. Svako po srcu i obrazu.

Jednog dana dok je pred Cetinjskim manastirom išao novi crnogorski vladika, u susret mu pustiše dva krvoločna psa. Vladika je bio sam, i u momentu kad je uočio da su psi pušteni da ga napadnu, on je samo stao i gledao ih. Psi su prišli blisko mitropolitu, i kad se činilo da će skočiti i povrijediti ga, samo su se okrenuli, i pobjegli. Nalogodavci, očekujući suprotan ishod, ostali su zaleđeni. Vladika je potpuno smireno produžio dalje, ne obraćajući pažnju.

Ova dva psa imaju i simbolično značenje. Ime im je bogoubilaštvo i bratoubilaštvo. Dvije pošasti, urezane u crnogorsku istoriju sa kojima se Vladika borio do poslednje ure. Njegovi meci bile su brojanice, a mač – njegova Riječ.

Govorom je sjekao sve one koji su ga mrzjeli, jer su mu zavidjeli. Njegova riječ bila je oštra, ali puna ljubavi. Hirurški precizno, liječio je rane crnogorske zemlje. Nema duše koju nije utješio, čuke koju nije posjetio.

Taman kad je cvijeće nadraslo korov, preseli se na neko ljepše mjesto. Tamo gde te svi rado dočekuju i s ljubavlju gledaju. Osta narod tvoj, da za tobom suze lije i Bogu zahvaljuje. Nema nama Lovćena bez kapele, niti našeg zaborava za Tebe!

Tvoja Mika

Izvor: Fesbuk