Razglednica koja trepće

Na jednoj slici Rene Magrita cvijet je tako naslikan da možemo osjetiti kako – inteligentno miriše.

Metafizika ivičnjaka predstavlja isto tako duboku zagonetku kao što je to slučaj sa Vremenom i Prostorom.

Ovaj belgijski majstor znao je da u Stvar udahne duh; ispod pretenciozno prikazane lule, dopisati: „Ceci n`estpas une pipe.“
(Na poleđini)

Razgovarali su o jednom filozofskom problemu kad ga prekide: „Zaboravio sam kišobran.“

Odgovori pokazujući na slobodnu klupu negdje predkraj šetališta: Da, to je nađeno među Ničeovim neuroznim ceduljicama.

Čudo – nastavi ovaj – pa Rene na onoj slici gdje na vrhu rasklopljenog kišobrana postavlja čašu punu vodu, nigdje ne pominje Ničea, nego je zaokupiran mišlju šta bi „Hegel na odmoru“ razvio povremeno pogledom preletajući skicu.

Magrit je znao da ne bi ništa učinio ako bi sklopljeni kišobran nakratko odložio u praznu čašu – dodade drugi sa odsutnim pogledom preko jesenjeg Dunava.

Kao što je na onoj – znaš na koju sliku mislim – oživljeni Čiviluk zamijenio batinaša sa motkom iza vrata koja su odgurnuta u drugi plan sjenke polucilindra.

Tačno! Sanjarenje mora da je dobrovoljno pristajanje na lutanje duha. Slučajno sam jednog aprilskog jutra ugledao kako kroz prozor sobe djevojka provjetrava čaršav, uopšte ne znajući da joj je pogled bistrook i svjež kao bespredmetni vjetar – reče prvi otvarajući dnevne novine.

Čini mi se da je negdje Stravinski rekao kako prije nego krene komponovati ne zna šta hoće, međutim, savršeno mu je jasno šta neće. Otud je razumljivo da sva „Umjetnost teži stanju poezije“ (Hajdeger), što je, bezmalo, slučaj i sa filozofijom.

Magrit je nesumnjivo bio predat poeziji, inače, kako bi izbjegao – tehničku krutost…

*

P.S. drugi put se javljam sa adrese koju sam ti prošlog puta dopisao u lijevom, donjem uglu. ostajem u nadi da te razglednica zatiče u dobrom zdravlju i vredrom raspoloženju. molim te svakodnevno mi zalivaj cvijeće.
tvoj,

Lekler