Ratni brod „Srbija“

Kada je srpska vojska povlačeći se preko Albanije u Velikom ratu stigla na Krf, bila je po ostrvu razmještena na nekoliko mjesta. Da bi se obezbijedilo snabdijevanje vojske, srpska je vlada kupila brod, stari grčki torpiljer, 23 m dug, nazvan „Srbija“.
Vojnici su ga odmah zavoljeli jer je imenom i zastavom, pride – kao srpski prvi ratni brod, bodrio slobodarske duhove i ulivao nadu u konačnu pobjedu.
Italijanske su vojne vlasti negodovale zbog srpske zastave jer ona nije bila međunarodno priznata na moru. Vrhovna saveznička komanda riješila je spor diplomatskim objašnjenjem po kome je „Srbija“ običan brod koji plovi u grčkim teritorijalnim vodama. O srpskoj zastavi jedan očevidac kaže: „Na krmi je lepršala srpska narodna trobojna zastava. Zastava je bila većih razmera, te je njen donji kraj prkosno dodirivao plavo Krfsko more“.
Po prebacivanju srpske vojske u Solun, i po formiranju Solunskog fronta, „Srbija“ obavlja lokalni saobraćaj za potrebe vojske. Brod ima veliki moralni značaj jer na njemu borave članovi srpske vlade i jugoslovenskog odbora.
Prvi komandant „Srbije“ bio je Bokelj, kap. Milan Petrović iz Budve, čime je dato priznanje Boki i njenoj slavnoj pomorskoj prošlosti. Poslije rata, 1919. godine, parobrod Jadranske plovidbe „Srbin“, dotegliće „Srbiju“ u Gruž, a zatim u Tivat, gdje će usljed starosti konačno biti rashodovana. Jedini brodski trofej, brodsko zvono, preneseno je u Beograd i čuva se danas u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.
Pa, iako je „Srbija“ bila prvi srpski ratni brod, prvi ubojni brod Srbije bio je „Deligrad“ koji je plovio Dunavom i Savom. Ljubomir Nenadović ispjevao je pjesmu „Parabrodu Deligradu“ u čast što je 1867. odvezao tursku vojsku iz beogradskog Grada (Deligrade, Deligrade / Što niz tihi Dunav ploviš / I nemile naše goste / Iz premile zemlje nosiš…).
Brod je imao dva brodska topa i vio je srpsku trgovačku zastavu. „Deligrad“ je sagrađen u Francuskoj 1851. Njegov prvi kapetan bio je pomorac iz Herceg Novog, Aleksandar Poznanović, koji je brodom doplovio u Srbiju preko Carigrada, Crnog mora i Dunavom do Beograda.
U čemu je poenta?
Poenta je u tome što nije sve u filozofiji marvenog trgovca – kilo za kilo.