„Raketa“ Rista Kojovog i „Parker“ Rista Ćirovog

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Bez mnogo čega mogu da izađem iz kuće, ali bez sata i naliv-pera ne mogu: osjećam se nago bez njih (nekada je to važilo i za mobilni telefon koji sam u posljednjih nekoliko godina počeo da zaboravljam i vrlo traljavo da se odnosim ka njemu – da li zbog toga što, za razliku od sata i naliv pera, on me podsjeća ne toliko na prolaznost vremena i želju da zabilježim i tako otrgnem nešto od života već me uporno gura u poslove i dane koje, ma koliko se trudio, ne mogu da okončam i postignem.)
Bez sata i naliv pera mogu samo na Liturgiji: vrijeme staje, a ono što imam da kažem Božansko je i nadilazi i obuhvata mene. Osim tada, sat i olovka moraju da budu tu. Možda zato nije čudo da su mi dva najdraža predmeta na svijetu „Raketa“ Rista Kojovog i jedan „Parker“ Rista Ćirovog. I zato možda i imam desetak naliv pera – niti jedno skupa i svako dragocjena, kao što imam i nekoliko satova – nijedan vrjedniji od Jeleninog „Fosila“, o kome će, nadam se, nekad neko od naše djece da ispriča priču, ali svaki pokazuje drugačije vrijeme.
Najprije je tu Kojova „Doksa“. Ne znam odakle mu – nije je dobio za odlazak u penziju, jer penziju nije ni dočekao. „Ponijelo ga je“ te 1991. za svega par mjeseci, od prvih simptoma do Jovankinog leleka u stanu ispod nas. Ali sat je ostao, pomalo kao i moje uspomene na đeda: elegantan i stamen, moderan za stara vremena i svevremen – savršeno odražava obaljsko dijete koje je postalo vozač u Sarajevu ali ga tamnotegetno odijelo, šapka i brkovi nisu odvojili od gusala i Jovanjdana. Lijep i nasmijan, đed je tu da ukaže na vrijeme i na vječitost, na oči koje kopne poput kose na njegovoj glavi te 1991, ali koje se i dalje smiju i miluju. Gledaš u njegovu „Doksu“ ponekad gledam – i ničim osim jezičkim dalekim vezama, ničim osim mojim životnim sjenkama u meni se rađa ono njemu zadušno Δοξα τω Πατρί και τω Υιώ και τω Αγίω Πνεύματι…
Od oca su ostale „Raketa“ i onaj sat koji su našli na njemu i po kome su ga prepoznali. „Raketa“ je na navijanje – ne znam kada ju je i kako kupio – da li u Jugoslaviji ili u Rusiji, u koju bi s vremena na vrijeme išao, uvijek nam donijevši nešto neobično, stameno, toplo, poput onih kamiona od masnog lima i grube žice ili poput onih šubara što smo ih Marko i ja dugo nosili, dok se nisu sasvim pocijepale spolja i zamastile iznutra.

Tu „Raketu“ sam dugo sanjao: kockasta ali pouzdana, ona je odraz onog sarajevskog života, podsjetnik na vremena kada ju je on nosio, kada je sve mirisalo na jedan drugačiji život ljudi zadovoljnih Jugom i vikendicom na Trebeviću. Ona je i danas foto-album po sebi i rijetko je nosim.

Drugi sat, kopiju „Seika“, nekakav „Seuko“ ili tako nešto, dobio je u ratu. Kazaljke na njemu stoje na 12:18. Po njemu su ga prepoznali. Blještava kopija skupe stvari, on sam po sebi jeste njegova ratna slava – iza privida prijateljstava i sjaja pozornice krila se njegova nesposobnost da razlikuje skupo od jeftinog, nesposobnost koja nas je kasnije sustizala, svaki put kada bi nam prijatelji držali lekcije o sreći što smo odrasli u materijalnoj obezbjeđenosti poznatog oca, bez svijesti o tome kako je kada se pokriješ sa tri ćebeta u stanu u kome mokra drva čade ili ih nema. Te kazaljke su zauvijek ostale na času kada se u mnogo čemu zaustavio i naš život. I možda su Markova i moja želja da ne dozvolimo životu da stane, da se prekine – samo stalna borba da taj sat krene naprijed, iako, načet drinskom vodom, on to nikada ne može da po sebi.

Sat i pero mi nisu potrebni samo kada služim liturgiju. Tamo gdje vremena nema, tamo gdje se govore riječi koje nagovjeste ili već jesu vječnost. Kada uđem u oltar, sat skinem i ostavim u džep mantije. Koliko mi je sat neophodan kada držim predavanja, da ne bih subjektivnim vremenom kazivanja oteo isuviše vremena onih koje slušaju, toliko mi je u Crkvi on savršeno nepotreban – nema šta da mi kaže, kuda da me uputi. Svi životi mojih predaka – onih koji su gledali hercegovačko sunce i sanjali oslobođenje dok su čuvali ovce i slušali gusle, onih koje su satovi već smještali u neko vrijeme korisnosti društvu i pripadanja sistemu, moj život sa satom na ruci i osjećajem nagosti ako ga nemam – svi staju na diskos i u putir kraj Tijela i Krvi Jagnjeta i Pastira. Nemam sat, u nagoti posljednjoj stojim. I vrijeme stoji. Bar na tren.