Luka Radonjić: Protest je sastavni dio građanske kulture i romantika ulice
1 min read
Protesti su opet u našem gradu. Kasne, ali su stigli. Podgorica sa zastavama i šatorima, energijom i snagom koja diše iz parola i skandiranja, podsjeća na velike gradove. O organizatorima nemam povoljnu političku ocjenu. No, na protest ne pozivaju samo organizatori, poziva situacija, poziva budućnost, sve ono što kritikujemo tokom godine, sve čime smo nezadovoljni. A istrajan i miran protest najbolji je odgovor na to.
Desetine starijih žena međusobno spojenih rukama sa svojim sinovima, formirale su živi zid i stale spram kordona policije, „unoseći se u facu“ šlemovima i štitovima, gledajući prkosno u državu koja ih je ostavila. Mirno i dostojanstveno, ali snažno i odlučno upućivale su kritike, nakon čega im se pridružuju mlađe žene, provokativnijeg rečnika i garderobe. Izdvaja se djevojka kovrdžave kose pokupljene u rep, sa rancom na leđima i maramom oko vrata. Uzvikuje: „Mi smo sloboda! Sloboda se ne hapsi! Hapsi se korupcija!“
Bilo je to Ljeto Gospodnje 2001. godine u Argentini. Sveta zemlja Argentina na samom ulasku u novi milenijum spotakla se o greške sopstvenih političara ali je ustala. Protestima. I odbranila dostojanstvo. Baš kao što su to radile i druge zemlje, prije i poslije nje, odgovarajući izazovima vremenima i zadatku koji istorija šalje.
Nijedan protest ne prolazi bez zamjerki a zamjerke ovom su različite: nekome smeta srbijanska zastava, nekome državna, nekome bošnjačka; neko u organizatorima vidi četnike, neko ustaše, neko prevarante; to su utisci i mišljenja na koje svako ima pravo. Meni lično, pažnju su skrenuli nekultivisani, primitivni likovi iz repertoara „Aaa viđi šator, aa šator ka’ cigan“. Šatori na političkim protestima korišćeni prvi put u Parizu, prisutni bili u Lisabonu, Buenos Ajresu, Njujorku, Atini, Solunu, često neizostavni dio legendarnih rok koncerata i festivala, od 60-tih godina prošlog vijeka, do danas.
Ipak, sirovini kojoj je vrhunac urbanosti doza ‘dojčerice’ u grad’ i kreveljenje inspirisano jeftinom sprdnjom, radar ne može da registruje takve momente. Ometen je u razvoju kritičke misli kukavičlukom i konformizmom. Stao i zaostao. I sada smišlja neku foru za šator, jer se režimu ne smije direktno posprdat’, a nekome kukavac mora. Kupio čips i koka kola i navija da protesti propadnu. Podržava proteste u svijetu, ne podržava proteste u svojoj državi. Groteskni izraz društvenog paradoksa.
Uz rame sa njima, specifična kategorija ljudi koja se uzgaja u našoj Crnoj Gori: Na proteste protiv izborne krađe 96., nijesu htjeli sa onima, 1998. nijesu htjeli jer je to „Miloševića klapa“ premda su se mnogi do samo godinu prije, zaklinjali u njega; protesti opozicije 2004. zbog Javnog servisa nijesu im bili po volji, baš kao ni građanski protesti 2012. Na protest protiv nezavisnosti Kosova nijesu došli jer su taj sramotan čin smatrali „prihvaćenom nuždom“, kao ni na protest aprila 2013-te. Sve vrijeme tvrdivši „da jesu za promjene“, ali im je nekako i uvijek vječito nešto smetalo. Protesti 2015: ugnijezdili se pored ekrana i čekaju da lajkuju neku foru za šatore i slično, tražeći utočište za svoje poltronstvo i duhovno siromaštvo. Jednom riječju – poltroni, „kakvih u svijet nema“.
Protest je sastavni dio građanske kulture. Protest je i romantika ulice. I energičniji dio politike koji direktno učešće omogućava svima.
Vidimo se na Svetoj Ulici.
Neka borba bude pravedna, neka borba bude neprestana.
Bravo Luka! svaka ti je kao Njegoševa!
Dobro je kad to vaše “ neonacističko projektno nedonošče“ ima veze sa „građanskom kulturom“!
Moj dobri Luka, potpuno si u pravu, zato ce i da propadne ova seljacka buna, jer ne sadrzi nista gradjansko!
POZNATA NAM JE PARTIZANSKA GRAĐANKA KULTURA
Istina o Draži Mihajloviću koju komunisti i danas žele da sakriju
Poslednja dva odlikovanja koja su dodeljena Draži, francuski Ratni krst i američka Legija zasluga prvog stepena, dodeljen posthumno, danas se nalaze u Muzeju na Ravnoj gori. Dragoljub Mihajlović je najodlikovaniji srpski oficir u istoriji.
Sva odlikovanja Draže Mihajlovića
* Srebrna medalja za hrabrost, uručena 1913.
* Spomenica za Srpsko – turski rat, uručena 1913.
* Spomenica za Srpsko – bugarski rat, uručena 1913.
* Zlatna medalja za hrabrost, uručena 1915.
* Engleski Vojni krst, uručen 1917.
* Beli orao sa mačevima četvrtog reda, uručen 1918.
* Beli orao sa mačevima petog reda, uručen 1920.
* Spomenica za rat 1914 – 1918., uručena 1920.
* Zlatna medalja za hrabrost, uručena 1920.
* Albanska spomenica, uručena 1921.
* Orden Svetog Save četvrtog reda, uručen 1928.
* Bugarski Komandirski krst Svetog Aleksandra, uručio lično car Boris u Sofiji 1936.
* Čehoslovački Orden belog lava trećeg stepena za vojne zasluge, uručio lično predsednik 1937.
* Francuski Ratni krst, dodelio general Šarl de Gol, 1943.
* Američka Legija zasluga prvog stepena, najviši orden namenjen strancima, dodelio predsednik Hari Truman 29. marta 1948. Uručen Dražinoj kćerki Gordani 2005.
Francuski Ratni krst – De Golovo odlikovanje
Komandant francuskog pokreta otpora, general Šarl de Gol, odlikovao je generala Dražu Mihajlovića Ratnim krstom. Uz ovaj orden on je izdao i pohvalnu naredbu, koja je 2. februara 1943. godine pročitana svim francuskim jedinicama:
Vikicitati „Armijski general Dragoljub D. Mihajlović, legendarni junak, simbol najčistijeg rodoljublja i najviših jugoslovenskih vojničkih vrlina, nije prestao voditi borbu na okupiranom nacionalnom tlu. Uz pomoć rodoljuba, on bez sustajanja ne da mira okupatorskoj vojsci, tako pripremajući onaj konačan juriš koji će dovesti do oslobođenja njegove otadžbine i celog sveta, rame uz rame s onima koji nikad nisu smatrali da se jedna velika zemlja može da pokori surovom zavojevaču.“
Američka Legije zasluga – Orden Legije za zasluge prvog stepena za Vrhovne komandante
Pored odlikovanja koje je Draža Mihajlović dobio tokom Balkanskih i Prvog svetskog rata, 1948. god. američki predsednih Hari Truman posthumno ga je odlikovao ordenom Legije zasluga zbog učestvovanja u operaciji spasavanja američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije.
Komisija za odlikovanja Pentagona odlučila je da generala Dragoljuba Mihailovića uvrsti u “Legiju zaslužnih”, nakon izveštaja istražne komisije Komiteta za pravedan sud Draži Mihailoviću.
Ova komisija, koja je okupljala najuglednije ljude SAD (šest senatora, osam kongresmena, pet guvernera…) otvorila je javna saslušanja u Advokatskoj komori njujorške opštine 13. maja. Saslušanja su trajala pet dana, paralelno s procesom koji su komunističke vlasti u Beogradu vodile protiv Draže Mihajlovića.
Najveću pažnju Komisija je posvetila navodnoj saradnji Mihajlovića sa Silama osovine, jednoj od najtežih tačaka optužnice koji je Vojni sud u Beogradu prihvatio.
Orden je, u maju 2005. god. uručen njegovoj ćerki Gordani na skromnoj ceremoniji održanoj u ambasadi SAD u Beogradu. Odlikovanje nije uručeno sve do tada zato što je američki interes na Balkanu bila neutralna Jugoslavija pod Titovom upravom. Pretpostavljalo se da bi jedan ovakav čin gurnuo Jugoslaviju u naručje SSSR-u i da bi ona postala članica Vašravskog pakta. Vest o dodeli odlikovanja generalu Draži Mihajloviću, tačnije o njegovom uručenju Dražinoj ćerki Gordani izazvala je burne reakcije u Bosni i Hrvatskoj među onim snagama koje nastoje da Jugoslovensku vojsku u otadžbini izjednače sa Ustašama i drugim vojnim formacijama sastavljenim od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih naroda koje su operisale na Balkanu.
Tokom Drugog svetskog rata, 1944. god. američka obaveštajna služba je, u saradnji sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini i njenim komandantom generalom Dražom Mihajlovićem sprovela operaciju „Holjard“ (Halyard). Glavni cilj operacije bila je evakuacija američkih pilota, pripadnika američke 15. vazduhoplovne armije koji su oboreni iznad teritorije Jugoslavije. Oboreni američki piloti su uz pomoć pripadnika JVuO prebacivani na teritoriju pod njihovom kontrolom odakle su američkim avionima evakuisani u Italiju sa improvizovanih poljskih aerodroma Boljanići, Kociljevo i Pranjani. Operacija Holjard bila je najveća operacija organizovanog spasavanja oborenih američkih avijatičara u Drugom svetskom ratu.
Radonjiću , a kakve veze imaju „građanska kultura“ i „barski četnici“ ?
Četnici i kultura su nespojivi , i tu nema nikakve „romantike ulice“ , samo jadno stanje uma „barske srbadije“ , to je ogledalo protesta .
Nijesu ovo „građanski protesti“ , tu nema građanske misli , ovo su protesti novo i veliko srba .
Građani stoje na drugu bandu ulice, čude se i stide sa kime sve udišu isti vazduh .
Okupite svu opoziciju-onda je to pravi protest!
Briljantno! Divan stil, visoka pismenost, a poruke ubjedljive. Luka, neka te Bog cuva!
Bravo Luka! Ovo može biti manifest i motivacioni tekst za buđenje. Jednom riječju – sjajno!
Bravo Lućano! Momci iz Momišića!