Račić: Izdaja je izdaja, bez obzira na gabarit

Izdaja kao svojevrsni fenomen prati čovjeka kroz svu istoriju, i kažu da nije moguće izdati nešto što se ne voli jer onda i sama izdaja u svom metafizičkom, ali i vrednosnom smislu nema svoj izvorni značaj. Jednostavno, da bi se nešto izdalo, moralo bi se voljeti ili biti dio njega – predmeta izdaje.

Prosto rečeno, izdaja je odstupništvo i prelazak u suprotni tabor od necega voljenog, zarad nekakvog realnog, opipljivog ili umisljenog interesa.

Nije li izdaja Gospoda Isusa Hrista od nesrećnog Jude za saku srebrnjaka najbolji i najočigledniji primjer…

Neko će reći da postoje male i velike izdaje, s čim se skromno ne bih složio, jer izdaja je ma kolika i kakva bila i na koga god se i na šta odnosila ipak – izdaja.

Sjećam se još kao dječak čuvenog salto mortale, gimnastičkim žargonom rečeno, preobražaja nesrećnog Novaka Kilibarde, što je do današnjeg dana ostalo predmet sprdnje i potsmijeha kao jedne klasične izdaje zarad niskih, truležnih i ptopadljivih interesa.

Oni ljudi koji su kadri uvijek praviti kompromise sa sopstvenom savješću će uvijek kalkulisati i sa izdajom, prosto je spolja uljepšavati i predstavljati opšteprihvatljivom, dok njen habitus zakonomjerno mora ostati netaknut.

Uvijek ih treba potsjetiti da je izdaja, ipak, samo izdaja i da njeni gabariti (mala ili velika) nemaju nikakav suštinski i širi značaj.

Izdajnik je svojevrna ljudska nesreća, moralna propalica i karikarura, zapravo prokletnik osuđen na pogibao, na adsko nasleđe.

U svjetlu najnovijih crnogorskih izdaja, a ne zna čovjek od koje da počne (teško ih je sve pobrojati poslednjih dvadesetak godina) zasigurno da pored one kojom je de facto priznata kosovska lažna nezavisnost, prevarno prisajedinjenje Crne Gore NATO paktu predstavlja krunu tih nečasnih i nemoralnih radnji.

U normalnim i pravednim državama (što zasigurno nije provizorijum u kojem obitavamo) elementarno je i po ljudskim i Božjim zakonima konsultovati narod o tako važnom pitanju, ispitati njegovu stvarnu volju (vox populi vox Dei) u poštenoj i otvorenoj političkoj utakmici, pa na bazi toga, kakav god odgovor bio, donositi odluke i davati ozbiljne odgovore.

U suprotnom, svaka odluka suprotna ovoj proceduri biće dovedena u pitanje kada se stvari i okolnosti promijene, upravo na isti način kako je donesena – biće i poništena!

Potsjeti me jedan prijatelj da, što se tiče izdaje, i to one prave i velike, kako on kaže – prostor Srbije je bez premca, da to tamo najbolje „uspijeva“, dok je za Crnu Goru nekako karakteristična prevara, sitna mutna radnja sa neočekivanim obrtom.

Možda je i u pravu, ali kako protumačiti dobrovoljno prepuštanje sudbine svoje zemlje i svoje djece nekom tuđinu da ih čuva, umjesto nas samih, nije li to školski primjer izdaje?

Utoliko prije jer se ovdje radi o onim „čuvarima“ koji su i kroz istoriju bili tradicionalni neprijatelji, osvajači i porobljivači.
Zna se kako je nas čovjek razgovarao sa prethodnicima današnjih modernih NATO „čuvara“.

Zna se i da mu je bastalo uvijek da tako razgovara, pa kom opanci, a kome obojci!

Jasno je i djetetu da se ovdje pokušava jedna od najvećih izdaja u istoriji Crne Gore predstaviti kao nekakav uspjeh i viteško djelo, ulazak u krug razijenih itd., pa sledstveno tome i, što je najgore, veliki broj naroda to prihvata kao realnu činjenicu i na taj način zapravo pokazuje koliko su nove generacije mekovratije i beskičmenije od svojih djedova.

Pokazuje koliko su bestidno spremne da ih tuđa ruka i hrani i brani i da preko svega budu ponosni na to!?

Ko je mogao vjerovati da će tako posrnuti i nisko pasti pokoljenje „za pjesnu stvoreno“… Uvijek se pitamo može li niže, šta je sledeći korak.

Ovoliki nivo servilnosti stvara nelagodu čak i neprijatnost kod današnjih okupatora, čini se da su ipak i oni očekivali nešto tvrđi i jači otpor.

Složićemo se da kroz svu svoju vitešku istoriju ova zemlja nekad znana i kao „gnijezdo junačke slobode“ nije imala većih izdajnika od onih koji njome danas upravljaju i, što je još gore, svoju bestidnu izdaju zarad „čaše sočiva“ pokušavaju nemušto predstaviti kao uspjeh, procvat i preporod?

Gdje se izgubiše etički principi Crnogoraca, gdje ispariše primjeri čojstva i junaštva opisani kod vojvode Marka, šta se zbilo sa pradjedovskim sabljama i Obilića medaljama iz starinskih kuća da podsjećaju na vitezove i junake?

Nema nicega više, sve je prodato, što za okruglim stolovima, što na aukcijama,š to u četiri oka, što za večeru koje nema i neće je ni biti.

„Umrla je stara Crna Gora, a i još se muče Crnogorci, pomrijeće i oni, no će prije nju mrtvu obrukati“, kaže Matija, a dodaje Ranko Jovović da „u ovoj zemlji više nema ništa ljudsko što se mene tiče“!
E i mene isto!