Putir i „jezikrvlje“: Slovo o pjesniku Zoranu Kostiću

Piše: Milica Bakrač

Često se sjetim stihova velikog srpskog pjesnika Zorana Kostića zatečenih u pjesmi „Novinski oglas“, zapisanih baš onih dana i godina kad je kod nas počela rasprodaja svega što smo mislili da nam po rođenju pripada. Ipak, u ovom slovu neću pisati o otetom, preotetom i sačuvanom. Pisaću kratko o Kostiću, o njegovom pjesničkom „trebješkom putiru“, koji je iz ovih naših krajeva odnio u svijet i u književnost kao svetinju. Pišem, da ne bi zaboravili one koji zaborav ne zaslužuju.

Ko je htio da uči kako se piše sonet, odnosno, sonetni vijenac, Kostićeve knjige mogle su da mu budu priručnik. Njegov „Vijenac za Trepetovu“ jeste naša ponajbolja ljubavna pjesma. Riznica ljepote i iskrenosti. Već je tada Zoran Kostić podigao „Trebješki putir“, odlazeći iz Nikšića, Moskvi i ženi, koja je iz Boljšoj teatra, kasnije, došla sa njim u ove naše krajeve, da poljubi i prihvati širinom i dobrotom svog ruskog srca sve što je naše.

Taj lični „putir trebješkog vina“ od Nikšića do Rusije, Kostić je nastavio decenijama da podiže u slavu i čast srpskog pjesništva. I to onog najuzvišenijeg. Nije samo sonet Kostićeva forma kojoj se treba diviti. Često, kada je riječ o poeziji uopšte, naglasim i čvrsto stojim iza svog stava, da je Zoran Kostić najzapaženiji pjesnik distiha kod Srba. Knjiga „Tače pečat“ je sama po sebi lična pjesnikova antologija distiha. Ispovijest od trena zapisanog kao „prva pričest“, uz molitvu svetom Vasiliju Ostroškom, od odlaska sa sedamnaest godina „ćirom“ iz Nikšića u Herceg Novi, kod Iva Andrića. Ova knjiga je album uspomena, osobeno poetsko darivanje Kostićevim prijateljima, pjesnicima, prethodnicima i sljedbenicima, neumrlom Crnjanskom i Branku Ćopiću, zatim Rajku Nogu, Đorđu Sladoju, Slobodanu Rakitiću, kao i važnim danima našim, svetim Pantelejmonima, Petrovdanima, Savindanima, sa putirom pred Rascijom, Rusijom, pred srpskim jezikom i „jezikrvljem“ koje nas je zadesilo u Crnoj Gori i koje ne prestaje.

U „najsušnijim“, okrutnim godinama, Zoran Kostić nije slovesnošću napuštao svoj zavičaj ni mjesto rođenja – ono i ovo Cetinje, koje ga je „izbrisalo“ iz knjige rođenih. Nimalo ravnodušan zbog cetinjske „ispravke“, Kostić zapita: pa zar postoji „Nijaz Jakupi – prvi Arnaut u nikšićkoj Župi“? Nosio je Zoran Kostić sobom i ovaj Nikšić u kom je odrastao i njegov Nikšin kiljan. Iz poezije Zorana Kostića čuli su mnogi slovenski narodi za Trebjesu i Trebješane, za njihov put u Novorusiju. Za Hadži Radovana Bećirovića, za usude Vidovdana. Za Cer i Mojkovac, Jasenovac, za krvavo Lijevno i Dugu.

Cio srpski narod se zbježao po Zoranovim knjigama. Naši rodonačelnici, Sveti Sava i svi Nemanjići, svi kosovski mučenici. I car Lazar i Dušan Silni. Malo je ko od naših savremenika pisao o Oliveri Hrebeljanović i tužnoj sudbini srpske žene, koja je platila cijenu sloma jednog velikog carstva kao Zoran Kostić. Kroz „izgubine“ i pobjede, i na nebu i na zemlji pjesnik je i na lirski i na dramski način, voždu Karađorđu darivao „Nebesko konačište“. Nijednog trena Kostića ne snađe bezjezičnost. Od bezjezičnosti nikad nije obolio. U jezičenju mu nema premca. Crnozborci, koliko god da se trude da bace sjenku sujetnosti, koja se baca na sva velika pera, ostali su nemoćni. Sve, čega se perom takao Zoran Kostić, svaku kap bola, kako zapisa Rajko Nogo, sasuo je u kap mastila. I lik oca, i lik majke, i surovost istorije, i nesreću svog naroda, seobe, Čarnojeviće, grobove, ognjišta, kućne plamenove, rodoslovlje, silnom slovenskom ljubavlju slio je u jedan putir, kao žuč i med.

Ovo zapisah jer Zoran Kostić Nikšinom gradu na početku 21. vijeka ipak nije „rodni stranac“, dok kralj Nikola „na bronzanom atu/odvodi svoje kraljevstvo ka blatu“. Ovo zapisah Kostiću jer se nijesmo svi (od)ocili, (od)njegošili, (od)svetosavili. U opštem „jezikrvlju“ ima još putira koji će nas okrijepiti.

(autor teksta je pjesnik)