Put ka nebu – 800 godina Srpske pravoslavne crkve

 Besjeda Marko Kovačevića sa proslave Vidovdana na Klobucima ove godine, posvećenu 800. godišnjici Srpske pravoslavne crkve

Prije više od 800. godina, srpski udioni knez Rastko Nemanjić, sin Nemanje Zavidina, hodio je baš ovim zemljama njegove upravne oblasti. Od Onogošta, koji je tek docnije kršten imenom njegovog zeta kao Nikšić, pa do Trebinja, Popova polja, gdje je žezlom arhipastirskim kasnije udario u mjesto gdje će se roditi Sveti Vasilije Ostroški i još dalje na zapad.

Iz ove zemlje se napajao snagom i ovu je zemlju napajao snagom koja do danas ne posustaje. To je ona snaga iz koje je izvirala vjera koja mu je dušu i tijelo proputila ka Svetoj Gori.

Na ovu zemlju je Rastko poslat da se priprema da bude vladar, knez, veliki župan, a ona ga je pripremila da bude ravnoapostolni svetitelj Božiji i prosvetitelj naroda srpskoga.

Put sa ove zemlje poveo je Rastka Nemanjića ka Svetoj Gori, ka monaškom postrigu, ka novom, monaškom imenu Sava kojim je u vječnost upisan, ka Jerusalimu, ka Nikeji, da kod prognanih i stradalih kod kojih je uvijek bivala istina ište autokefalnost za Srpsku crkvu i zauzme joj mjesto među pomjesnim crkvama, ka vjenčavanju njegovog brata Stefana sa kraljevskom krunom, zbog čega je i poznat kao Prvovjenčani, ka Nebeskoj Srbiji u kojoj se i danas moli, pred Gospodom klečeći, za spas našeg naroda.

Nisu to zaboravili ni ova zemlja ni narod koji na njoj živi. Zato se u smutnom vremenu osmanskog prodiranja na Balkan Stefan Vukčić Kosača nazvao Vojvodom, ili Hercegom od Svetog Save. Tako je nastao i naziv Hercegovina za oblasti Vojvodstva Svetog Save, koji se zadržao sve do današnjega dana.

Na ovom kršu i kamenu iznikla je vjera koja je od Rastka načinila Savu. Ako samo pokušamo da zamislimo, da neko od nas ovdje prisutnih nešto napravi ili osnuje danas, a da to postoji i 2819. godine, možemo vidjeti koliko je djelo osnivanja naše Srpske crkve od strane Svetog Save veliko i po mjerilima ovog palog svijeta. Ali je Sveti Sava mjerio drugom mjerom. Tražio je za naš narod mjesto u vječnosti. I zbog toga što nam je to mjesto našao uvijek je neka naročito sjajna kap vječnosti znala da kane na ovaj hercegovački krš i da donese dobar plod našem narodu.

Kada su Turci 1594. godine na Vračaru spalili mošti osnivača naše pomjesne Srpske crkve, mošti koje su sabirale narod u Mileševi, mošti kojima su išla i naša poturčena braća da im se mole, po Božjem dopuštenju nastupila je opšta duhovna suša i pustoš među narodom srpskim, pokolebala se vjera u Srbina, pogotovo u zemlji Hercega od Svetog Save. Međutim, posle samo 16 godina, 1610. godine, kanula je iz vječnosti naročito sjajna kap na zemlju Hercegovu i donijela plod nebeskog truda našeg prvog arhiepiskopa, njemu jedinosuštnog dječaka Stojana, u Popovu polju, na mjestu gdje je žezlom udario o kamen kada se kao arhiepiskop vratio prvi put u krajeve kojima je kao princ vladao.

I taj dječak Stojan, kao nekada Rastko, pustivši prvo korijen u ovoj zemlji, uzrastao je pravo ka Nebu, ka monaškom postrigu i carskom imenu Vasilije, proputio i on ka Svetoj Gori, ka teškom životu na zemlji ali slatkim plodovima na nebu, od kojih svako ko mu se danas iskreno moli može da kusa. I sada ka njemu idu u Ostrog kao nekada Svetom Savi u Mileševu.

Na putu od rodnog mjesta Svetog Vasilija pa do Ostroga imaju danas dva granična prelaza, ali kada u svojoj duši i svom srcu znamo da je to put Svetoga Vasilija i Svetoga Save te granice nestaju i mi znamo da smo jedno u Gospodu našem Isusu Hristu čiji su oni obraz i slava. Naša Svetosavska crkva 800. godina snaži naš duh i našu vjeru da budu iznad tih granica i međa.

Danas, u Crnoj Gori, koja je u najvećem dijelu sastavljena od zemalja Hercega od Svetog Save, vlastodršci žele da proganjaju Srpsku pravoslavnu crkvu, da otimaju njenu imovinu, da propišu kako ćemo se Bogu moliti. Tvrde da nas oni tome mogu poučiti bolje od Svetoga Vasilija i Svetoga Save. Hoće da uzmu Ostrog, da donesu zakon kako on nije nešto što pripada vama, koji živite sa ove strane prividne granice ali ni nama u Crnoj Gori koji smo ostali Srbi i djeca Svetoga Vasilija i Svetoga Save, nego da pripada samo njima koji nisu ostali ništa, jer su korijenje počupali.

Takvi danas imaju obraza da za sebe kažu da su Crnogorci, a sav rad im je zlo činjenje protiv naroda iz kog je potekao i protiv Crkve u kojoj se posvetio Sveti Vasilije Ostroški. A to je i njihov narod i njihova Crkva. Oni bi da sa Ostrogom urade ono što su uradili sa Njegoševom kapelom na Lovćenu.

Ali uvjerili su se mnogi da je muka sa Svetim Vasilijem ratovati. Mi ih za njihovo dobro upozoravamo da se okanu rđava nauma koji ni mnogo jači od njih nisu uspjeli da sprovedu 800. godina. Ako neće, imaće ko da ih sačeka pred svetinjama i pita jesmo li braća i narod Svetog Vasilija Ostroškog. Ako kažu da oni to nisu postaće nam što i nekad Turci, pa će se sa njima tako i postupati.

“Su čim ćete izać’ pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive doklen sunce grije“ odjekuje pitanje najvećeg srpskog pjesnika svakog Vidovdana i vraća nas uvijek, pa tako i sada, na polje Kosovo, u onaj juriš i galop koji vodi, ne u bitku, nego u Carstvo nebesko. To je ono pitanje koje kao odgovor traži Lazarevu žrtvu i Milošev podvig. Ono pitanje na koje je gimnazijalac iz Obljaja kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip, odgovorio za peticu. Ono pitanje nastalo iz pitanja koje je jedan, nama neznani a Bogu znani, ruski monah postavio princu Rastku možda baš na ovom mjestu. Ono pitanje na koje je odgovor isklesan unutar zidina ove kapele Svetog Dimitrija, kraj koje evo decenijama zahvaljujemo našim precima što su imali čime izaći pred Miloša i pred druge srpske vitezove.

Sa ove zemlje nemamo kojim drugim putem poći nego onim kojim je pošao Rastko da postane Sveti Sava, kojim je pošao Stojan da postane Sveti Vasilije, kojim su pošli knez Lazar i Miloš Obilić prije 630 Vidovdana, kojim su pošli oni kojima smo podigli ovu skromnu kapelicu.

Na ovoj zemlji nemamo braniti ništa do taj put koji su nam oni pokazali. Da ne zaraste u šiblje i da ostane vidljiv našem duhovnom oku. Važno je da ga vidimo i da njime hodimo. Da na njemu ostavljamo tragove naših stopa, da naši potomci znaju, da smo sa mjesta na kom se ti tragovi završavaju, duše ka Nebu uznijeli. Ka Nebu kojem nas vodi Sveti Sava već osam vjekova.

Pročitajte još:

Bećković: Srpski narod u Crnoj Gori slovi kao okupator sopstvene zemlje