Pupinove godine djetinjstva

Piše: Vojislav Gledić

Mihajlo Pupin  rođen je  u banatskom selu Idvoru 9. oktobra 1854. godine od oca Konstantina (Koste) i majke Olimpijade (Pijade). Potiče iz stare ratničke porodice. Prema predanju, Idvor je podignut 1690. godine, odmah nakon što su se Srbi, u toku velike seobe pod vođstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića (Bajice kod Cetinja,  1633 – Beč, 1706)   nastanili na teritoriji sjeverno od Dunava i Save. Srbi su, 21. avgusta 1690. dobili svoju prvu privilegiju na teritoriji Ugarske. „Privilegija“ se sastojala u davanju niza povlastica, od materijalnih do duhovnih, posebno srpskoj crkvi, čime je Leopold I (1640 – 1705)  uzeo pod zaštitu srpske izbjeglice. Idvor je najprije bio podignut na jednoj uzvišici koja se nalazi sjeverno od sadašnjeg njegovom položaja,  ali se kasnije „pomjerio“ i bio oduvijek nastanjen isključivo Srbima. ,,U Idvoru nijedna nacija osim srpske nije nikada živjela. Stanovnici Idvora bili su oduvijek zemljoradnici i većina od njih bili su nepismeni u doba moga djetinjstva“ –  podvlači Pupin.

U vrijeme Mihajlove mladosti, a to znači šezdesetih godina  19. vijeka, seljani su bili, kako  to navodi sam Mihajlo,  mahom nepismeni, kao što su to bili i  Pupinovi roditelji, ali su izuzetno brižno njegovali bogatu, živu i inspirativnu narodnu tradiciju. Često su vladale razne nepogode, a suša i bolesti su bile gotovo stalna prateća pojava. Tako je, na primjer, mnogo djece umiralo u najmlađe doba. Slično se desilo i u Pupinovoj porodici. „Moja majka je izgubila nekoliko djece u mladosti i poslije dužeg vremena rodila je dvije kćerke kada je imala već trideset godina – naglašava Pupin u autobiografiji. – Ja sam se rodio kada je ona prešla čestrdesetu. Ona je vjerovala da je to Bog uslišio njene duge molitve i želju da rodi sina. Po narodnom vjerovanju, u Idvoru, kada se desi da sje diete tako kasno rodi, mora se, da bi dugo živjelo, dati kroz prozor prvoj osobi koja prođe pored kuće, koja će odnijeti dijete u crkvu i krstiti ga. Tako je jedan siromašan i običan seljak postao moj kum. A prema srpskim običajima, kumova vlast nad djetetom koje je krstio je neograničena…“

Od najranije mladosti Pupin je slušao bogatu i svježu narodnu tradiciju koja se, usmenim putem, prenosila sa jednog na drugo pokolenje. Otac mu je bio veoma ugledna ličnost, istaknuti ratnik i čak je nekoliko puta bio knez u selu. Majka mu je bila izuzetno bistra i visprena žena. Iako nepismena, znala je napamet veliki broj narodnih junačkih pjesama, a bila je i izvanredno dobar pripovjedač. Znala je, takođe, i mnoga poglavlja iz Starog i Novog zavjeta, posebno psalme koje je često recitovala svome sinu. Podučavala ga je i u mnogim drugim stvarima, a naročito mu je ukazivala na značaj i vrjednosti nepresušnih izvora narodne mudrosti. Izuzetno je cijenila bogato i dragocjeno  nasleđe  i znanje i nastojala da svome djetetu usadi trajnu ljubav prema duhovnim vrijednostima. ,,Moja majka je bila vrlo pobožna žena, a kao rijetko ko je poznavla i Stari i Novi zavjet. Rado je recitovala psalme. Poznat joj je bio i život svetaca. Njen  omiljeni svetac  bio je Sveti Sava. Ona mi je prva objasnila životnu priču ovog izuzetnog Srbina“  – podvlači Pupin.

Za vrijeme Mihajlovog najranijeg djetinjsta često su, naročito poslije završetka napornih poljskih radova i sjetve, organizovana posijela gdje bi se okupljali seljani i razmatrali razna aktuelna i istorijska pitanja. Bilo je i izuzetno darovitih pripovjedača, poznavalaca i sakupljača narodne tradicije i predanja koja su znali da prenose okupljenim slušaocima. Pupin je imao priliku da kao malo dijete sluša takve priče i one su mu ostale duboko sačuvane u pamćenju do kraja života. Obično bi se okupljali seljani u jednoj od kuća, često i u kući njegove porodice, gdje bi glavnu riječ imali najstariji stanovnici. Oni su izgledali kao pravi senatori. Tu bi se, takođe, okupljali i ljudi srednjih i mlađih godina, ali su oni imali „pravo glasa“ samo kada bi im to izričito dopustili stariji  Idvorci, ,,a pred svakim od njih je stajala kotarica u koju su krunuli žuta zrna sa velikih kukuruznih klipova“. Žene i djevojke bi slušale mudre priče, ali bi se bavile i nekim praktičnim poslom, odnosno ,,one su prele vunu, lan ili kudelju, šile ili vezle“.

Mlađa djeca obično nisu imala pristup takvim sedeljkama. Ipak, prema malom Mihajlu je načinjen izuzetak jer je bio majčin ljubimac, a razgovori su vođeni u uglednoj kući Pupinovih. Zato je imao mogućnost da pažljivo sluša mnoge zanimljive i poučne priče. Tu je imao priliku da čuje mnoge vrijedne istorijske događaje koje su pričali neposredni učesnici koji su znali te svoje doživljaje lijepo i  slikovito da prenose.  Posebno je zapamtio pripovedanje jednog umnog i markantnog seljaka, starijeg čoveka, zvanog Bâba Batikin. To je bio iskusan i nadaren govornik, proslavljeni ratnik, koji je pamtio mnoge značajne događaje iz srpske istorije. Učestvovao je u Napoleonovom pohodu na Rusiju, a bio je, takođe, svjedok i mnogim drugim slavnim događajima sa početka 19. vijeka. Sa izuzetnim oduševljenjem je pričao o Karađorđu, vođi Prvog srpskog ustanka, i o njegovim slavnim podvizima. Narod Idvora je zapravo učio istoriju iz Batikinih lijepih i plastičnih priča, počevši od bitke na Kosovu polju iz 1389, pa sve do Karađorđevog vremena. 

„Dobro se sjećam njegovih  (Bâba Batikinih, prim. V. G.) priča o Karađorđu, koga je lično poznavao. Zvao ga je velikim voždom, ili vođom srpskih seljaka i nikada se nije umarao pričajući o njegovim herojskim borbama protiv Turaka na početku devetnaestog vijeka. Ove priče o Karađorđu su na poselima kod susjeda primane sa više oduševljenja nego sve njegove druge zanosne priče. Pred kraj sedeljki Bâba Batikin bi izdeklamovao neku od starih srpskih junačkih pjesama, od kojih je mnoge znao napamet. Za vrijeme recitovanja, njegovo čelo i naborano lice ozarila bi neka naročita svjetlost; to je bilo lice proroka po mom sjećanju. I još danas mi je pred očima slika njegove glave bez kose i divnog čela nad gustim obrvama kroz koje su svjetlucale njegove duboko utonule oči, svijetleći kao mjesec kroz iglice starog bora. Od njega je narod Idvora učio istoriju srpskog naroda, od bitke na Kosovu polju 1389. godine do Karađorđa. On je u Idvoru održavao u životu stare srpske običaje. Bio je moj prvi učitelj“ – ističe Pupin u autobiografiji.

U to vreme u živom sećanju su bila i mnoga istorijska zbivanja i događaji iz starije i skorašnje istorije. Posebno je bio jak uticaj onoga što se dešavalo u Italiji, gdje se  Đuzepe Garibaldi (1807 – 1882)  borio za oslobođenje i ujedinjenje  svoje  domovine. Iako su Austrijanci pobijedili Italijane 1859. i 1867, a u tim bitkama su učestvovali i ratnici iz Idvora i to na strani Austrije, bilo je omiljeno Garibaldijevo ime i djelo. I u Pupinovoj kući se nalazio, uz  Karađorđev portret, ikone porodičnog sveca i ruskog  cara, i uljani portret Garibaldija „u crvenoj košulji i sa šeširom okićenim perjem“. Upravo su navedena posijela bila najbolja škola mladom Pupinu i učila ga da izuzetno poštuje slobodu, pravdu i istinoljubivost. Stekao je vaspitanje da su pravo, pravica i sloboda, zapravo, najuzvišenije stvari za koje se treba stalno boriti.  ,,Utisci sa ovih posijela… bili su duševna hrana koja je pothranjivala u moji mladalačkim osjećanjima uvjerenje  da je borba za pravo, pravdu i slobodu najuzvišenija stvar na ovome svijetu“.

Osnovnu školu Mihajlo je učio u rodnom Idvoru, ali je imao veoma slabog i, kako je to kasnije isticao, učitelja neznalicu koji nije umio da bude onako elokventan i plastičan kao što je to bio Bâba Batikin. Zato malog Mihajla škola u početku nije ni privlačila. Vaspitno-obrazovni rad tadašnjeg seoskog učitelja bio je pravo mučenje za mladog, znatiželjnog i inteligentnog učenika. On je želio da čuje živu i neposrednu riječ, punu životne istine i lijepoga iskaza. To se, međutim, u školi nije moglo doživjeti. Učiteljeva predavanja su mladom Mihajlu više ličila na mučenje nego na podučavanje. Smatrao je, štaviše, da ga ta nastava sputava u njegovoj slobodi i igranjima sa seoskim dječacima. Učitelju se, naravno, nikako nije dopadao tako ignorantan odnos jednog dječaka, inteligentnog i naprednog, prema školskim obavezama. Zato se požalio Olimpijadi na neaktivnost njenog sina.

Veoma umna, inteligentna i taktična, Pupinova majka je preduzela mjere kako bi svoga školarca podstakla da se ozbiljnije prihvati knjige i učenja. Ona je svome sinu kazala da se nalazi na pogrešnom putu. Materinski je posavjetovala Mihajla da je čovjek bez znanja pisanja, čitanja i izučavanja nauke slijep kod očiju. Iako nije znala ni da piše ni da čita, bila je svjesna koliko ove vještine znače za čovjekovu duhovnu i sveukupnu prosvijećenost. Ona je svom jedincu govorila da se osjeća slijepa kod zdravih očiju. „Bila je tako slijepa,  pričala mi je ona, da se ne bi usudila da krene ni van granica našeg sela“ – piše Pupin.–  „Koliko se danas sjećam, ona mi je govorila: ,Dijete moje, ako želiš da pođeš u svijet, o kome si toliko slušao na našim posijelima, moraš imati još jedan par očiju,  oči za čitanje i pisanje. U svijetu ima mnogo čega o čemu ne možeš saznati ako ne umiješ da čitaš i pišeš. Znanje, to su zlatne lestvice preko kojih se ide u nebesa; znanje je svjetlost koja osvjetljava naš put kroz život i vodi nas u život budućnosti pun vječne slave.’“

Priča njegove majke, njeni umni i praktični savjeti, imali su izvanredan odjek kod malog Mihajla. Posebno ga je dirnula njena priča o Svetom Savi koji je veličao značaj knjige, znanja, pismenosti i obrazovanosti. Tada je shvatio razloge zbog kojih se njegova majka toliko trudila da svome sinu ulije ljubav i naklonost prema knjizi, pisanju i čitanju jer je bila izuzetno osjećajna i religiozna žena. Zato se zarekao da će prihvatiti majčine savjete i postati dobar učenik čak i po cijenu zanemarivanja njegovih najboljih drugova. Počeo je da intenzivno uči, više se oslanjao na samostalni rad nego na ono što je čuo od svog učitelja, i postao jedan od najboljih đaka u školi. Tako je brzo opravdao povjerenje koje mu je majka ukazala.

Na kraju školovanja priređivane su razne svečane školske manifestacije. Obično bi se boljim đacima davale određene pjesme da ih deklamuju. Učitelj bi uzimao, takođe, učešće u tim priredbama. Malome Pupinu je posebno palo u oči da je to učitelj radio dosta nevješto. Govorio je kroz nos, a nije se nikada ni dovoljno pripremao za tako svečane nastupe. Mihajlu je bilo  neprijatno i kada bi slušao propovjedi sveštenika koji bi učestvovao na svečanosti povodom školske slave Svetog Save. Govorio je nekim nerazumljivim jezikom, pomiješanim sa starocrkvenim i arhaičnim, a to je izazivalo podsmijeh i svih učenika u školi. Njegova majka je kao veoma pobožna žena vjerovala i u čuda i čak joj je jednom prilikom javila vizija u snu o svijetloj budućnosti njenog sina jedinca. ,,Jednog dana je učitelju rekla, u mom prisustvu, da je u snu videla kako je Sveti Sava položio ruku na moju glavu i, okrenuvši se k njoj, rekao: ‘Kćeri Pijada, škola u Idvoru uskoro će biti tijesna za tvoga sina. Neka onda pođe u svijet, gde će naći više duhovne hrane za svoju dušu željnu znanja.'“

Kada je mali Mihajlo postao primeran i prilježan učenik, bila je i njemu poverena jedna od uloga u programu povodom školskog praznika. Izdeklamovao je pesmu koja mu je bila određena na tako lep i jasan način da je to oduševilo njegove drugove, a i roditelje koji su tom svečanom činu prisustvovali. Stoga se, nakon toga, u selu govorilo da tako lepu i jezgrovitu besedu ne bi mogao održati ni sam Bâba Batikin. To je, naravno, mnogo imponovalo malom Mihajlu i u njemu učvršćivalo veru da može biti izuzetan učenik i tako steći veliko obrazovanje na koje mu je majka ukazivala. Od njega je to ona s pravom očekivala, a njegova ljubav prema ovoj divnoj ženi je bila bezgranična (o čemu stalno govori u svojoj autobiografiji, koju je takođe posvetio njoj).

Evo kako sâma Pupin opisuje svoj veliki preokret u učanju i njegovo prvi javni nastup u školi pred svojim drugovima, rditeljima i ostalim prisutnim gostima. ,,Sledeće godine učitelj me je odabrao da recitujem na dan Svetog Save. Napisao je i govor za mene. Majka je to ispravila i proširila i nagnala me da nekoliko puta ponovim svoju besedu. Na taj dan prvi put sam javno govorio. Uspeh je bio preko svakog očekivanja. Moji nestašni drugovi ovoga puta nisu se smejali, naprotiv, zanimao ih je  moj govor i to me je jako ohrabrilo. Posle toga ljudi su govorili da ni stari Bâba Batikin ne bi umeo to bolje sročti i izgovoriti. A majka je plakala od radosti; učitelj je klimao glavom, a popa se našao u čudu i obojica se složiše da je seoska škola u Idvoru već suviše mala za mene.“

Taj Pupinov javni nastup i izvanredan uspjeh koji je njime postigao je posebno oduševio njegovu majku. Ona je vidjela kako su svi prisutni bili ushićeni ljepotom deklamacije malog osnovca. Uz to je veoma pažljivo i sa uvažavanjem saslušala pohvale koje su uputili njenom sinu jedincu učitelj i sveštenik. Zato je čvrsto odlučila da svoga Mahajla uputi na dalje školovanje. Naravno, kako u Idvoru nije postojala nikakva škola osim osnovne, to je trebalo izdvojiti pozamašna sredstva kako bi dijete poslali van rodnog sela. Majka je uspjela da nagovori Pupinovog oca  Konsatantina – Kostu da sina treba ipak poslati na dalje školovanje iako je prvobitno planirao da mu sin kao muški  nasljednik  nastavi da se bavi poljoprivrednim poslovima koji su bili viševjekovna porodična tradicija. ,,Krajem te godine moja majka je uspjela nagovorirti oca da me pošalje u višu školu u Pančavu“ – piše Pupin. Time je istovremeno bio otvoren put za  odlazak  iz rodnog sela  na dalje školovanje, a kasnije i za prelazak u Ameriku gdje će postići vrhunske domete u nauci i ostvariti genijalne rezultate u pronalazaštvu.