Pupinova zadojenost svetosavljem

Piše: Vojislav Gledić

U bijeljinskom Velikom parku, u središtu gradu, pri kraju je izrada postamenata za postavljanje bista četvorici velikana: Nikoli Tesli, Mihajlu Pupinu, Ivu Andriću i Jovanu Dučiću, koje radi firma „Evro mermer“ iz toga grada. Inicijativu grupe intelektualaca za ovjekovečenje četvorice znamenitih Srba svesrdno je prihvatilo i podržalo rukovodstvo Bijeljine.

Inače, na čelu grupe se nalazi akademik SANU Dragoljub Mirković, likovni umjetnik, na koga je pao najveći teret, umjetnički, radni i finansijski. Povodom navedene akcije, treba navesti i odluku Komisije za spomenike i nazive trgova i ulica grada Beograda da se u Bulevaru kralja Aleksandra podigne spomenik velikom srpskom i svjetskom naučniku i pronalazaču Mihajlu Pupinu. Stoga smatramo da je korisno da ovdje ukazažemo na neke pojedinosti iz Pupinovog života i djelovanja.
Pupin je bio jako emotivan čovjek. Iz dubini njegove duše se ispoljavala pjesnička i religiozna toplina koja ga je pratila od najranijeg djetinjstva do kraja života. Ni najteže i najapstraktnije oblasti, kojima se profesionalno bavio, nisu vremenom mnogo izmijenili njegov duhovni i emotivni sklop. Naprotiv, sa godinama i sazrijevanjem sve više je u njemu raslo uvjerenje da je svijet jedna cjelina koja se mora i može shvatiti ne samo golim i objektivnim činjenicama i matematičkim formulama.

Treba se takođe obratiti i svom emotivnom i duhovnom djelu bića kako bi se objektivna stvarnost sagledala na jedan dublji, potpuniji i celovitiji način. Takav naučnikov pristup bio je odraz i njegovog dubokog religioznog uvjerenja da se u suštini svijeta ipak nalazi neka tajanstvena i nedokučna sila. Inteligentna suština omogućuje upravo da svijet bude racionalan i da se, stoga, može matematičkim i naučnim razlozima objasniti i protumačiti. Ali nikada se ne smije napustiti ili zanemariti ona ljudska, topla i neposredna dimnezija koja je posebno značajna za mlade ljude.
Da bi se čovjek svim bićem, svom intelektualnom snagom i svim mogućnosti i sposobnostima posvetio nauci, treba da posjeduje i veliki entuzijazam. On je zapravo dio emotivnog čovjekovog bića. U tom pogledu se kod Pupina neprekidno osjećalo i ispoljavalo pjesničko nadahnuće koje ga je pratilo od najranije mladosti. Sigurno da to svojstvo nije posjedovao ne bi se onako istrajno, mukotrpno i nepokolebljivo probijao ka svom cilju da stekne najveće obrazovanje i akademsko zvanje.

Trebao je da imati ne samo čaličnu volju i ogromnu snagu, već i umjetnički entuzijazam koji je svu tu surovu stvarnost plemenio i bogatio onom duhovnom toplinom i plemenitom čežnjom za poimanjem suštine svijeta i života. To se najbolje može vidjeti u njegovom divnom djelu ,,Sa pašnjaka do učanjaka“ koje predstavlja pravu odu pjesničkom nadahnuću kako treba ići u životu i ostvarivati svoje uzvišćene (idealne) ciljeve koje svaki čovjek treba da ima i da ih oblikuje, gaji i razvija.

Osim umjetničke prirode i usmjerenosti, Pupin je bio izuzetno religiozan čovjek. Ne samo da je tokom kasnijeg života nesebično i obilato pomagao Srpsku pravoslavnu crkvu, raznim donacijama, nego je i duboko osjećao vjeru kao način života i zahvatanja suštine svijeta i života. O tome je ovaj izuzetan naučnik, pronalazač i humanista pisao, govorio i svojim praktičnim djelovanjima davao svijetao primjer i drugima.

Iako je od mladosti, od kada je počeo da uči nižu gimnaziju u Pančevu (1869) pa do smrti (1935) bio daleko od svoga rodnog kraja, on se uvijek osjećao Srbinom, pravoslavnim hrišćaninom i čovjekom vezanim za svoje duboke nacionalne korjene.

Ljubav i poštovanje prema majci Olimpijadi, iz milošte zvanoj Pijada, ispoljavala se i kroz Mihajlovo religiozno osjećanje koje se najpotpunije ispoljavalo u njegovoj zadojenosti svetoslavljem. „Moja majka je bila vrlo pobožna žena, a kao rijetko ko je poznavala Stari i Novi zavjet. Rado je recitovala psalme. Poznat joj je bio i život svetaca. Njen omiljeni svetac bio je Sveti Sava. Ona mi je prva objasnila životnu priču ovog izuzetnog Srbina“, podvlači Pupin u autobiografiji.

Ovdje treba posebno ukazati na jednu bitnu činjenicu. Pupinova majka je bila nepismena žena, koja nije ni jednog dana pohađala bilo kakvu školu, ali je izuzetno cijenila obrazovanje. Bila je svjesna šta znači poznavanje čitanja i pisanja pa je o tome stalno govorila svome jedincu Mihajlu. Ona je uvijek podvlačila da je čovjek bez znanja tih uzvišenih vještina slijep kod očiju i da ne može upoznati svijet i život ako se ne upozna sa velikim i raznovrsnim bogatstvom sačuvanim u bezbrojnim knjigama. Pupina su ovakvi majčini savjeti, koje mu je ona počela davati od njegove najranije mladosti, stalno podsticali da istraje na putu sticanja najvećih zvanja i znanja. To je bio uzvišeni motiv koji mu je pomagao da prebrodi najteža životna iskušenja.
Već na samom početku školovanja, u osnovnoj školi u Idvoru, Mihajlo nije mogao da se prilagodi učiteljevom načinu obrazovanja. Odmah je uvidio koliko je taj čovjek siromašan u znanju i načinu izlaganja i koliko je bio slabiji od narodnog mudraca Baba Batikina, koji je umio slikovito, životvorno i plastično da prenosi bogatu i slavnu narodnu srpsku tradiciju. I majka mu je bila veoma elokventna i mogla je da svome miljeniku ukazuje na stare plemenite i uzvišene etičke i junačke ideale, počevši od Starog zavjeta, preko života svetaca, naročito svetog Save, pa do Njegoša i drugih velikana srpskog naroda. Pravi je izuzetak bio kada jedna žena, bez znanja vještine pisanja i čitanja, poznaje toliko bogatstvo sadržano u očuvanju najsvjetlijih tradicija naroda kome je pripadala.

I zaista, Mihajlo se svojski prihvatio učenja i ubrzo postao jedan od najboljih đaka. Njegova bistrina, od malena iskazana znatiželja i izvanredna pronicljivost, odmah su došle do punog izražaja. Brzo je prevzišao mnoge drugove, ali je uvidio i sve ograničenosti i slabosti svoga učitelja.

Shvatio je da se znanje postiže upornim radom, samostalnim i trezvenim razmišljanjem, a ne improvizacijom. Znanje se stiče, dakle, sopstvenom glavom a ne knjiškim „bubanjem“ i nekritičkim prihvatanjem onoga što se izučava. To je Pupin najbolje uvidio kasnije, kao učenik gimnazije u Pančevu, na časovima fizike kada je profesoru Kosu postavljao pronicljiva i oštroumna pitanja. Na mnoga od njih profesor nije znao da odgovori, ali je svoga učenika podsticao na takav put pronicanja u duh znanja i nauke.

Pored majčinih savjeta i njenog upornog upoznavanja svoga sina sa najuzvišenijim dostignućima znanja koje je ona posjedovala, od Svetog pisma do Njegoša, i same prirodne pojave bile su podsticaj za mladog i inteligentnog dječaka. Posmatrajući zvijezde tokom ljetnjih noći, kada je sa drugovima čuvao goveda, ne samo da je uživao u ljepotama zvjezdanog neba nego se tada začela i njegova ljubav prema istraživanju suštine svjetlosti i vasione kao cjeline. Javila se velika želja i čežnja da se pronikne u smisao i suštinu svijeta, pri čemu je posebna pažnja bila usmjerena na svjetlost kao direktnog posrednika koji povezuje sva tijela u vasioni, bez obzira gde se ona nalaze u tom beskrajnom prostoru. „Prije pedeset godina, kada sam kao jedan od pastira posmatrao zvijezde na tamnoj pozadini ponoćnog ljetnjeg neba, činilo mi se da je svjetlost zvijezda bila jezik koji oglašava slavu božju“, ističe Pupin.

Upravo se ovdje jasno ističe da je Mihajlovo interesovanje za udaljene zvijezde, koje vječito blistaju u vedrim večerima i noćima, bilo ne samo naučno pitanje, nego da ono ima i duboko religiozni značaj. To je i razumljivo bilo za dječaka koji je stalno slušao majčine savjete i njeno objašnjavanje proisteklo iz biblijskog i vjerskog osjećanja. No i inteligentna priroda malog učenika je takođe doprinosila tako uzvišenom i osjećajnom traženju odgovora na neka ključna pitanja. O tome Pupin detaljnije piše u autobiografiji, što je vrijedno i ovdje preneti kako bi se bolje razumjela i njegova kasnija, naročito u zrelim godinama, izražena duboka osjećajnost i religioznost prema tumačenju najdubljeg smisla i izvora prirodnih pojava.
„Prije pedeset godina, iz Davidovih psalmi saznao sam da je svjetlost zvijezda nebeski jezik koji veliča slavu gospodnju, ali tada nisam znao kako taj glas dospijeva do mene, iako sam se nadao da ću saznati jednog dana. Ta nada krila se u mom srcu kada sam se iskrcao u Kasl Gardenu. Danas mi je nauka odgovorila da zvijezde dolaze k meni. Svaka plamteća zvijezda je zgusnuta energija, puna života, koja se rasipa na sve strane prostora gladnog energije. Ona sebe troši da bi začela nov život.

Ah, kako se divan prizor otkriva pred našom maštom i kakve je sve ljepote otkrila nauka u značanju riječi geneza: ,On je udahnuo u njega dah života, i postade čovjek živo biće’. Svjetlost zvijezda je dio životnog daha Boga. Nikada nisam pogledao u nebeski svod a da nisam osjetio ovaj božanski dah i da mi duša nije ustreptala…“
Pupinova želja da pronikne u suštinu svjetlosti, da sazna njenu prirodu i način postanka, bila je motivisana, znači, još iz djetinjstva duboko religioznim pobudama. Kod njega je religiozna strana pitanja, koja je mnogo dublje u duši i srcu od naučnog tretiranja, bila uvijek od velike važnosti. Čak i kada je pisao autobiografiju, a tada je imao skoro sedamdeset godina, ovaj naučnik jasno i nedvosmisleno ističe svoju religioznost. Ona je vodila porijeklo od najranije mladosti, nastala je kao odraz majčinog vaspitanja, ali i izuzetno emocionalnog karatera Pupina. Sa koliko topline i neposrednosti ovaj naučnik, inače, govori i o najsložanijim naučnim pitanjima.
,,Posmatrajte nekog ljetnjeg jutra kako rani sunčevi zraci bude uspavanu ružu iz njenog sna. Sjetite se da je to odgovor tijela i duše ruže koji su usaglašeni sa melodijama koje sjani sunčevi zraci ulivaju u njeno opčinjeno uho.. Da li ste ikada odmarali svoje oči na ljepotama prirode kada ste nekog divnog majskog dana posmatrali rascvjetale voćke koje su se pružale u nedogled, kao zeleni somotski pekrivač od beskrajnog broja voćaka nekog blagoslovenog kraja?

Šta vam u mašti dočaravaju ove voćke bezbrojnih cvjetova? Mnogi od vas će reći: ,Medeno voće na ljetnjoj trpezi.’ Tako je. Običan čovjek u cvijetu i plodu vidi početak i kraj jednog lanca normalnih zbivanja kojima se izcrpljuje djelatnost voćke koja se ponavlja svake godine. – Ko vodi računa o tome šta se dešava između tako lijepog početka i tako lijepog završetka? Naučnik vodi računa o tome. Njegovo uvježbano oko otkriva tu čudnovatu priču…“
Pupin je svijet posmatrao sa jednog uzvišenog duhovnog pogleda. Spoljašnje manifestacije, ono što se može eksperimentalno, opservativno i na sličan način ustanoviti, predstavlja samo spoljašnju stranu stvari. Suština je, međutim, mnogo dublja i do nje nauka ne može do kraja da pronikne. Nauka, naime, odgovara na pitanje „kako“, ali njoj je, po Pupinovom dubokom uvjerenju, nepristupačan odgovor na pitanje „šta“. A upravo najdublja istraživanja u svim oblastima nauke i filozofije prelaze okvire fenomenalnog svijeta, dakle, izlaze iz okvira pitanja „kako“ gdje se odvijaju procesi i dešavaju pojave.

Proniknuti u samu srž svijeta je ideal koji nauka želi da ostvari, ali to zalazi u pitanje šta je esencija svega i kako se sve to odvija na polaznom, najdubljem stepenu. Ovdje Pupin nije samo filozofski nastrojeni istraživač nego i duboko religiozan čovjek, kao i pjesnički ushićeni posmatrač koji i srcem (a ne samo umom) doživljava zagonetnost i čaroliju svijeta. Pupin se posebno negativno odnosio prema uobičajenom naučnom pristupu u kome je čisto empirijski način tretiran kao razmatranje hladnih naučnih činjenica.
,,Istina prirodnih nauka nije hladna – naglašava Pupin – ukoliko vaša duša i srce to nisu. Negdje u svakoj činjenici prirodnih nauka postoji žar koji ćemo osjetiti ako pravilno razumijemo poruku koja nam se otkriva. Svaka činjenica u prirodnim naukama označava neko djelovanje, jer inače ne bi mogla prodrijeti u dubinu naše svijesti. Djelovanje je život u najširem smislu iječi. Smrt je hladna, život je topao i ružno je zloupotrebiti jezik govoeći o ,hladnim činjenicama nauke’. Takav jezik stvara predrasude prema nauci i predstavlja naučne metode rada i naučne rezultate kao nešto što je lišeno moći da podstakne ljudske emocije.

Ovdje treba posebno izdvajiti Pupinove riječi izgovorene pred najvećim naučnicima Amerike 1932. godine, u trenutku kada je dobijao Džon Fricovu medalju:
„U jednoj od slika ja vidim trijumfalno osvajanje svemira automobilskom i aeronautičkom naukom. Vidim čuda distribucije energije koje stostruko povećavaju komfor i kreativnu moć čovjeka, i ja sam oduševljen električnim talasima koji klize preko žica, ili lutaju svemirom donoseći na svojim krilima govor i melodiju preko kontinenata i okeana u svaki kutak i ugao ove zemaljske kugle. Ovo su neka od čuda našeg doba kod kojih su pokretačke energije toplote i elektriciteta prikazale magiju svog božanskog porijekla. One su načinile fizički dio ljudskog života čak veličanstvenijim od života bogova sa Olimpa. Ovo dostignuće doba energije velika je slava. Ali duhovna strana ljudskog života, predstavljena u drugoj slici, daleko je od ove… U ovoj drugoj slici mi vidimo pustošenje na svakoj strani u buđenju najsmrtonosnijeg rata koga je svijet ikada vidio. Svijet se pojavljuje ovdje kao da stoji na ivici ekonomskog kolapsa, i ipak silne armije i mornarice brzo uništavaju siromašne ostatke bogatstva nacija, dok milioni besposlenih gladuje.

Najmrskije figure na ovoj groznoj slici su strah i mržnja, koje, kao dva ružna demona, nervozno čekaju sa svake strane graničnih linija među komšijskim nacijama.
Protjerajte ove demone iz ljudskog srca i neće biti potrebe da silne armije i mornarice čuvaju našu bezbjednost od neprijateljskih susjeda. Neće biti neprijateljskih susjeda i ratovi će postati samo umiruće sjećanje na prethodno varvarsko doba. Ali božanske sluge naše civilizacije, pokretačka snaga toplote i elektriciteta, nisu ih protjerale. Nauka priznaje da magija ove dve iskonske sile ne može bez pomoći pročistiti dušu čovjeka i eliminisati otrove koji su iskvarili njen duhovni život. Nama je potrebna druga pokretačka sila, koja može prodrijeti dublje nego pokretačke sile čak beskonačno minuta elektrona, u dubine ljudskog srca. Ova potreba prepoznata je skoro prije 2000 godina kada je naš Spasitelj otkrio najveću pokretačku silu u duhovnom svijetu i naložio nam da volimo Gospoda našeg Boga, i da volimo naše bližnje kao sebe. Ovo je bila poruka nadolazećeg doba energije u duhovnom svijetu. Ali ovo doba još nije stiglo. Čovječanstvo još nije došlo do najveće pokretačke sile u duhovnom svijetu, a bez njenog prisustva pokretačke sile toplote i elektriciteta ne mogu dati svoj puni doprinos razvoju duhovnog života čovjeka.

Ljubav prema vječnoj istini i njihov rad da otkriju ovu istinu za dobrobit čovječanstva vodio je naučnike i inženjere do njihovih velikih uspjeha. Ovi trijumfi ljubavi ubijediće bezvoljni svijet da će pobjednički trijumf pokretačke sile ljubavi koju je Hrist otkrio biti najveći trijumf doba energije’’

Prirodom vladaju ustaljeni i nepromenljivi zakoni. Njih nauka postepeno otkriva, i njihove posljedice se mogu vidjeti na svakom koraku kao najnoviji tehnički izumi. Bez dobrog poznavanja fundamentalnih nauka nemoguće je da se i tehnika i tehnologija razvijaju i tako stalno usavršavaju. Pupin je pripadao jednom veoma burnom istorijskom periodu kada su Sjedinjene Američke Države postepeno počele da preuzimaju vodeću svjetsku ulogu i na području nauke, tehnike i tehnologije. Taj brzi i sveobuhvatni progres nije, međutim, bio uperen protiv čovjeka niti predstavlja „ogoljenu“ materijalizaciju. Naprotiv, nauka treba da oplemeni čovjeka, ali i da mu omogućava da stalno usavršava i poboljšava uslove života. U vrijeme kada je Pupin pisao autobiografiju ,,Sa pašnjaka do naučenjaka“, nauka je već dosta prodrla u suštinu materijalne stvarnosti. Već su bili otkriveni elektron i proton (koji Pupin naziva pozitivnim elektronom), kao i tzv. planetarni model atoma. Po tom modelu, oko jezgra (u kome se nalaze protoni) kruže elektroni po tačno utvrđenim putanjama. U to vrijeme još nije bio otkriven neutron (koji je pronašao Čedvik 1932). Pupina posebno interesuje smisao i domet fizičkih zakona. On smatra da se „iza“ njih nalazi božanska priroda koja će zauvijek ostati nedostižna za pozitivna naučna istraživanja.
Zbog značaja tog njegovog shvatanja za bolje sagledavanje njegove religioznosti, prenosimo naučnikovo viđenje tog pitanja u nešto širem obimu:
„Sve promjenljive stvari su podvrgnute čudima evolucije. One su smrtne, počev od cvjetića na polju, do onog ogromnog oblaka u vasioni koji uliva strahopoštovanje a koji zovemo ,nebula Oriona’. Ali zakoni kojima se podvrgavaju zvijezde i planete u svom kretanju u vasioni, niti se mijenjaju niti stare. Oni su nepromjenljivi, oni su besmrtni. Elementi mikrokosmosa, elektroni i atomi su, koliko nam je poznato, takođe nepromjenljivi i besmrtni, jer čovjek ne poznaje prirodni proces kojim bi se izmijenili elektroni i zakoni kojima se oni pokoravaju. Oni nisu proizvod bilo kakvog prirodnog procesa evolucije koji je poznat čovjeku. Otkrivanje ovog nepromenljivog zakona kojemu se podvrgavaju sve supstance, predstavlja najviši cilj kome teži naučno istraživanje.

Postojanje ovih vječnih, nepromenljivih stvari dovodi nas, oči u oči, snagom koja čini vječnu, nepromjenljivu pozadinu svih prirodnih pojava. Intenzivno osjećamo da nauka nikad neće prodrijeti u tajne te pozadine, ali nas naša vjera bodri da vjerujemo kako iza tog neprobojnog zastora one vječne pozadine stoji presto božanske sile, duša vidljivog svijeta, čije djelovanje razmatramo u procesu istraživanja prirodnih pojava.“
Pupinova duboka religioznost nije ovde, dakle, samo pitanje osjećanja i privrženosti jednoj posebnoj pravoslavnoj konfesiji. On je duboko religiozan kao izuzetno obrazovan i svestrano informisan naučnik sa velikim teorijskim i eksperimentalnim iskustvom. Spoljašnje manifestacije prirode, prirodne pojave, mogu se stalno posmatrati i proučavati. Njihova primjena je stvar tehnike i tehnologije, a konačni proizvodi omogućavaju sve ljepši i udobniji život. Može se nauka, kao cjelina, a posebno njena tehnička primjena, posmatrati kao materijalističko poimanje svijeta. Tako su evropski naučnici upravo gledali na američki način istraživanja, pa čak i opšteg života. Međutim, Pupin se odlučno suprotstavlja takvom redukovanom i, moglo bi se reći, vulgarizovanom tretiranju uzvišenih naučnih ciljeva, bez obzira na to što je ona podloga za najspektakularnija materijalna ostvarenja. Zato Pupin brani i intencije Nacionalnog saveta SAD čiji je član bio i dobro poznavao ne samo njegove uzvišene ciljeve nego i ljude koji su mu pripadali svojim sveukupnim intelektualnim i duhovnim sposobnostima.
„Siguran sam da mnogi lojalni članovi Nacionalnog savjeta za naučno istraživanje vjeruju da će nas ono dovesti bliže ovom božanstvu, nego što je to učinilo bogoslovlje koje su izmislili ljudi. Njegovanje ovakvog vjerovanja je sigurno jedan od ideala američke nauke koju predstavljaju ljudi udruženi u Nacionalni savjet za naučna istraživanja. Kada se ovaj ideal ima u vidu, onda nema govora da može doći do sukoba nauke i religije.“

Pored navedenih teorijskih razmatranja, u kojima se ispoljava i Pupinova velika ljubav prema filozofiji, treba kazati da je ovaj veliki humanista mnogo pomagao i svoju svetosavsku crkvu. Uvijek je davao velike donacije, a osnovao je i posebne fondove da bi se iz njih finansirala crkva kojoj je on iz dna duše pripadao. To je uvijek radio kao smjeran, bogobojažljiv i iskreni vjernik, čovjek koji je osjećao snagu i uzvišenost Boga i njegovu sveprisutnost. Veliki hrišćanin, dobročinitelj, Pupin je pomagao svugdje gdje bi se ukazala prilika. To se posebno odnosi na njegovu izdašnu pomoć u izgradnji srpskih manastira i crkava.
Manastir Svetog Save u Libertvilu, upravo je najviše zahvaljujući njemu i podignut, ali i mnogi.drugi hramovi. Navodimo neke sakralne objekte koje je podigao ili obilato potpomogao: Srpsku crkvenu opštinu u rodnom Idvoru, Srpsku crkvu u Leliću kod Valjeva, Srpsku crkvu u Bihaću, Srpsku crkvu u Čapljanima u Boki, Srpsku crkvu u Orgošu u Vojvodini, Srpsku crkvu u Miletićevu u Banatu, Srpsku crkvu u Lici, Srpsku crkvu u Ljubljani, Crkvenu opštinu u selu Bajša, Sabornu crkvu Svete Trojice u Mostaru, Srpsku crkvenu opštinu u selu Banoštor u Sremu, Srpsku crkvu u Leskovcu, Srpsku crkvu u Đakovu (Slavonija) itd.
Posebno je Pupin pomogao mnoge srpske crkve i manastire na Kosovu i Metohiji, naročito crkvu sa velikim zvonikom sa tri zvona Svetog Jovana Preteče u Samodreži, šest kilometara istočno od Vučitrna, koja je osveštena 1932. g. Osim toga, mnogo je pomagao manastire Hilandar, Žiču, Gračanaicu itd. Ovdje treba naročito naglasiti činjenicu da se 1929. g. uključio u akciju prikupljanja pomoći u SAD i Kanadi za izgradnju zavjetnog hrama Svetog Save na Vračaru, pri čemu je obezbijedio pozamašna finansijska sredstva. Godine 1932. je u potpunosti obnovio crkvu Svetog Ilije u Baru. Pomogao je štampanje mnogih knjiga i monografija o srpskim manastirima, kao i razna arheološka istraživanja.
Kao svoju najuzvišeniju patriotsku i humanu dužnost u Prvom svetskom ratu Pupin nije samo ispoljavao nesebično pomaganje svojim sunarodnicima u borbi protiv mnogo nadmoćnijeg i naoružanijeg neprijatelja. Bio je uvjeren da je Bog uvijek bio, a tada posebno, na strani ugroženih i obespravljenih ratnika i njihovih porodica koji su se borili za golu biološku egzistenciju.

Golgota Prvog svjetskog rata, kroz koju je prošao čitav srpski narod, duboko je proživljena u duši Pupina. I on je radio sve što je bilo u njegovoj moći da svom napaćenom i ugroženom narodu, svom milom srpskom rodu, pruži pomoć koliko je to mogao da uradi. I ne samo da je nesebično davao svoju ličnu imovinu nego je bio jako agilan i dosljedan u okviru Crvenog krsta. Tu je pokazao svoje izvanredne sposobnosti i svoju herojsku požrtvovanost. Mnogi Amerikanci su pomagali i smatrali se posebno počastvovanim što mogu da pruže dio pomoći velikom čovjeku, naučniku i pronalazaču Mihajlu Pupinu. On je ljubav i poštovanje prema svom srpskom porijeklu i narodu najsažetije iskazao na sledeči način:
,,Mi Srbi koji smo na strani i uspjeli da privučemo pažnju stranog svijeta na sebe, treba da govorimo o našem narodu kad god nam se za to ukaže prilika… Ko se ponosi svojim selom, porodicom i svojim narodom, taj je na dobrom putu da se cio svijet ponosi njime, jer ništa nije uzvišenije od čovjekove ljubavi prema svemu onome što sačinjava njegov narod.’’
Kod Pupina je postojao neobičan sklad između velikog teoretičara, izvanredno religioznog čovjeka i odličnog (bolje reći, genijalnog) pronalazača. U jednoj ličnosti se skupilo toliko raznovrsnih i neobičnih sposobnosti da je on primjer čovjeka koga je priroda ne samo bogato obdarila nego mu darivala i ogromnu energiju i dosljednost da svaku svoju plemenitu zamisao sprovede do kraja. Na tom putu je nailazio na izuzetno teške prepreke, nedaće i oskudicu, posebno u prvom periodu boravka u Americi, ali ga ništa nije moglo pokolebati niti spriječiti da dođe do zacrtanog plemenitog cilja. Nijedno iskušenje ga, pored ostalog, nikada nije moglo pomjerati sa njegovog uspravnog i ispravnog puta svetosavskog pravoslavnog hrišćanstva. O tom svom putu i religioznom osjećanju ovaj velikan piše sa toliko topline, neposrednosti i iskrenosti da izaziva veliko divljenje i sadašnjih čitalaca.
U toku najžešćih borbi u Prvom svjetskom ratu Pupin se zarekao (bolje reći, dao najdublji zavjet): „Ako Srbija pobijedi kao što hoće ako Bog da, ja ću nabaviti veliko zvono za Ohrid i nazvaću ga Zvono slobode.“
I zaista, nakon veličanstvene pobjede, proboja Solunskog fronta, Pupin je ne samo ispunio svoj uzvišeni zavjet nego i nesrazmerno više pomagao svom narodu. O zvonu da kažemo da ga je naručio u Ljubljani, preko svog prijatelja dr Nika Župančića. Veliko zvono je bilo teško 2.300 kg i postavljeno da vječito zvoni u Ohridu, u manastiru svetoklimentskog grada. To je bilo ogromno Zvono slobode koje je, istovremeno, slavilo i nastanak jedne nove države, koja je ujedinila Južne Slovene, posebno da oslobodi i okupi mnoge potlačene. I sam Pupinov zavičaj, njegov Banat sa Idvorom, osjetio je u punoj mjeri sve mučne posljedice vjekovnog potčinjavanja tuđinskoj vlasti. Zato je Zvono slobode značilo mnogo više od Pupinovog religioznog i patriotskog zavjeta.