Pupinov odlazak u Ameriku

Piše: Vojislav Gledić

Roditelji Mihajla Pupina (1854–1935)  Konstantin  (Kosta) i Olimpijada  bili su skromnog imovnog stanja, a osim toga on je bio njihov jedini muški potomak koji je, po tradiciji, trebalo da naslijedi imovinu i nastavi održavanje imanja i obavlja uobičajene poljoprivredne poslove. Ali kao bistar i veoma dobar učenik bio je omiljen kod svojih profesora, posebno kod Kosa i Živkovića, koji su pozvali Pupinove roditelje u  Pančevo, gdje je Mihajlo učio gimnaziju,  i privoljeli ih da svoga sina pošalju na dalje školovanje. Odabrali su Prag kao najpogodnije mjesto za dalje usavršavanje inteligentnog i perspektivnog mladića. Živković je obećao da će njegova crkvena opština, u slučaju potrebe, uvijek materijalno pomagati mladog učenika, kada se za to ukaže potreba. Pupinova majka je uvijek željela da joj sin postigne najveće obrazovanje, ali je njegov otac bio protivan takvoj namjeri svoje supruge. Ipak, konačno je pristao, iako nerado, da mu sin pođe na školovanje daleko od rodnog mjesta.

Put od Idvora do Praga najprije je vodio do Pančeva, a zatim je trebalo (skoro dva dana) putovati lađom do Budimpešte i posle toga željeznicom (jedan dan) do Praga. Ispraćaj na pristaništu u Pančevu je bio posebno dirljiv i svi putnici na brodu su saosjećali sa porodicom Pupin. Mihajlo je očekivao da će njegova majka plakati, ali ga je mnogo začudilo kada je vidio dvije krupne suze u tamnim očevim očima. To je bilo iznenađenje jer je znao da mu je otac hrabar, stamen i odlučan čovjek koji nikada nije iskazivao svoja osjećanja. „Stvari sam nosio u dvije šarene torbe izrađene od lijepo obojenog tkanja od vune. U jednoj je bilo moje rublje, a u drugoj hrana, jedna pečena guska i veliki bijeli hleb“, ističe Pupin. Na sebi je mao lijepo izvezeno seljačko odijelo, žuti kožuh i crnu šubaru. Sestre su ga uvjeravale da izgleda kao pravi „varošanin“.

Na brodu prema Budimpešti, ploveći lijepim plavim Dunavom, nalazila se i poveća grupa učenika Karlovačke bogoslovije. Oni su se brzo sprijateljili sa Mihajlom i pokazivali mu mjesta koja su se nalazila duž obala Dunava. Opustio se i nekako počeo da prevazilazi tugu od rastanka sa roditeljima. Ta neopreznost ga je, međutim, koštala gubitka pečene guske. Naime, kada su bogoslovci izašli sa broda, Mihajlo je želio da nešto prezalogaji. Ali se u njegovoj torbi više nije nalazila ukusno pečena guska. To ga je mnogo ožalostilo. Jedan putnik mu je rekao da je jedan od bogoslovaca uzeo iz torbe gusku, ali da nije znao čije su stvari i tako dopustio mladom Mihajlu da ostane bez masnog objeda. – O, Sveti Savo – rekao sam – kakvo će pravoslavlje propovijedati Srbima u Banatu ovakvi budući apostoli naše vjere. – Nakon ovog Pupinovog uzvika, kako piše u autobiografiji, javila se jedna starija žena i počela da ga tješi i savjetuje:

– Ah, moje dijete, ne krivi ih, oni su to uradili samo iz nestašluka. A ovo iskustvo vrijedjeće ti mnogo više od tuceta pečenih gusaka. Između ostalog, naučiće te da u stranom svijetu jednim okom uvijek bdiš nad onim što imaš, a drugim okom gledaš na stvari koje imaš.“ Ovaj mudri savjet, koji mu je dala ta prijatna seljanka, Pupin je koristio ne samo do kraja putovanja do Praga nego i u kasnijem životu. Shvatio je da se mora uvijek učiti, da se treba boriti sa svim nedaćama i iskušenjima. Poslije toga je posebnu pažnju poklanjao svojim torbama i žutom kožuhu.

Budimpešta ga je oduševila svojom ljepotom i prostranošću, a posebno su impozantno djelovale  velelepne građevine i neobičan most preko Dunava. Krenuo je da traži željezničku stanicu. U tome mu je pomogao jedan Srbin koji je po odijelu i torbama koje je nosio zapazio da je Mihajlo njegov sunarodnik. Smjestio se u voz za Prag, ali je morao u jednom malom mjestu (Gezendorfu – gradu gusaka), ujutru u četiri sata presjesti u drugu kompoziciju jer taj voz putuje direktno za Beč. Međutim, Pupin je noć prespavao pa ga je probudio kondukter na krajnjoj stanici u Beču. Kada se požalio da je trebalo da ga kondukter opomene i probudi, ovaj ga je osorno nazvao „srpskim svinjarom“, na šta mu je mladi Mihajlo ponosno odgovorio:

– Izvinite… ja nisam srpski svinjar, ja sam sin jednog hrabrog vojnog graničara i idem u carsku školu u Prag na školovanje.

Kondukter ga je odveo do svog pretpostavljenog koji se po odjeći (uniformi) i po nadmenom ponašanju mladom Pupinu učinio kao da se nalazi pred samim carem. Ovaj nadmeni službenik je veoma grubo razgovarao, opomenuo ga da mora ponizno da razgovara sa carskim službenikom. Upozorio ga je da ne mora da tako brižno čuva svoje stvari, posebno torbe, jer se ne nalazi „na divljem Balkanu“. Pupin mu je odgovorio da su mu na brodu ukrali pečenu gusku i zato čuva tako pomno svoje stvari. Kada je kazao da su upravo u Beču pogažena prava njegovog ponosnog naroda, činovnik je namjeravao da ga pod stražom vrati natrag u rodni Idvor.

Srećna je bila okolnost da je tom neobičnom razgovoru prisustvovao jedan stariji bračni par. Oni su se zainteresovali za mladog i neobično ponositog putnika i platili mu kartu u prvom pazredu na relaciji Beč-Prag. Prethodno je, od Budimpešte do Beča, putovao trećom klasom i spavao na drvenoj klupi, a sada se udobno smjestio u luksuznom kupeu u kome je bio stariji bračni par. To su bili Amerikanci koji su govorili dosta slabo njemački jezik, baš kao i mladi Pupin, ali su se odlično sporazumijevali. Objasnio im je odakle je i gdje putuje. Ponudio ih je komadom hleba što mu ga je majka spremila za put. Oni su bili prijatno iznenađeni tako ukusno spremljenim hlebom, pa su ga upitali zašto traži nauke u Pragu kada ima tako dobro kućno obrazovanje i vaspitanje.

Razgovor je vođen o mnogim stvarima, ali se posebno odnosio na život i djelo slavnih Franklina i Linkolna. Stari plemeniti Amerikanci su mladog Pupina uputili da obavezno pročita djelo  ,,Čiča Tomina koliba“, delo poznate spisateljice Herijet Bičer Stouv (1812 – 1896). Iz te priče će mnogo saznati o životu u Americi. Kasnije je Pupin poslušao taj savjet i priču pročitao u prevodu. U Pragu je prihvatio poziv ljubaznih Amerikanaca da, dok se ne snađe, prenoći jednu noć u hotelu „Plava zvijezda“. Potom je našao jednu malu i neudobnu sobu u potkrovlju, upravo koliko su mu dozvoljavale njegove skromne finansijske mogućnosti. Upisao se u školu, ali mu učenje nije pričinjavalo nikakvo zadovoljstvo.

Uskoro se, naime, ispostavilo da su u Pragu nacionalne trzavice između Slovena (Čeha i Slovaka) i Njemaca bile mnogo izraženije nego u Pančevu. Brzo se priključio svojoj braći Slovenima i nastavio svoju ranije započetu buntovničku djelatnost. Bio je vičan borbi pa je lako izlazio u sukobima sa njemačkim učenicima, čak i starijim od sebe. U školi se više pazilo šta učenici misle o državi i zvaničnim organima nego kakav uspjeh postižu u nastavi. Nastavnici su mu više ličili na policajce nego na pedagoge. Opominjali su svoga učenika Pupina da se okane svoje političke djelatnosti jer može loše proći i ubrzo da bude deportovan u svoje rodno mjesto.

Od prote Živkovića je imao dvije preporuke za poznate češke tribune Rigera i Palackija, ali je oklijevao da ih posjeti. Tek nakon prekora od strane svoga poštovanog prote posjetio je ove poznate političke radnike. Često se dopisivao sa svojim starijim sestrama i kroz pisma posebno ukazivao majci na mnoge znamenitosti Praga. Nikada nije pominjao školu niti svoj dosta skroman uspjeh. Teško je sastavljao kraj sa krajem, ali se nikada na to nije žalio. Uskoro je dobio obavijest da mu je otac naprasno umro, pa je napisao majci da želi da se vrati u Idvor i nastavi da se bavi poljoprivredom na svom imanju. Majka je to odlučno odbila i tražila od sina da nastavi školovanje. Njemu je bilo žao da se majka izlaže velikim troškovima, a nije imao hrabrosti da se obrati za pomoć crkvenoj opštini u Pančevu (koja mu je obećala potporu).

,,Kako je vrijeme odmicalo – naglašava Pupin  – sve više sam prižaljkivao da me izbace iz škole i tako nađem izgovor za svoj povratak u Idvor. Nedostajali su mi horizonti banatskih ravnica u uskim ulicama Praga. Moja spavaća soba na tavanu, jedino što sam mogao sebi priuštiti, teško je odudarala od života u beskrajnim banatskim ravnicama gdje sam čitavih šest nedjelja svakog ljeta živio pod nebeskim svodom, posmatrao volove koji pasu, zurio noću u bezbroj zvijezda i slušao milozvučne tonove srpske frule. Ljudi koje sam sretao na ulicama bili su puni germanske uobraženosti ili neke zvanične nadmenosti; nisu imali  ništa zajedničko sa plemenitom graničarskom muškošću i srdačnošću. Učitelji su mi više ličili na austrjskle žandarme nego na nastavnike koji mogu da se dopadnu đacima. Njih je više zanimalo šta ja mislim o caru i kakve su moje nacionalističke ideje. Nijedan od njih nije me podsjećao na Slovenca Kosa ili protu Živkovića iz Pančeva. Rasna mržnja je bila vodeća strast onoga doba. Da nije bilo one tople ljubavi čeških dječaka i njihovih roditelja, osjećao bih se veoma usamljen. Suviše je bila velika promjena dolazak iz Banata u Prag.“

Ne želeći da dalje bude na teretu majke, a nemajući više ni volje ni motiva za dalje školovanje, Pupin odlučuje da napusti Prag i otputuje u Ameriku. Upravo je tih martovskih dana 1874. godine na zadnjoj strani jednog ilustrovanog časopisa pročitao primamljiv oglas o mogućnosti kupovine dosta jeftine karte za iseljenički brod po cijeni od 28 forinti. Da bi sakupio taj novac, on se odlučio da sve svoje stvari proda. O tome svjedoči u autobiografiji: „Prodao sam knjige, sat, odjeću, zatim žuti kožuh i crnu šubaru da bih došao do potrebne svote novca. Na put sam pošao sa jednim odijelom na sebi, nekoliko košulja i jednim crvenim turskim fesom koji niko nije htio da kupi.“  Uspio je da prikupi pare kojima je kupio  kartu treće klase, koja je obezbjeđivala samo pregradu u potpalubi, bez strunjače i ćebeta, ali je Pupin imao iluziju da će putovanje biti prijatno a vrijeme toplo i naklonjeno. Pokazalo se, međutim, da ga je ta zabluda umalo koštala života. Spasla ga je mladost, čvrsta konstitucija i već očvrsli organizam, naviknut na teške fizičke radove i očeličen trpljenjem hladnoće u svojoj maloj nezagrijanoj praškoj sobi. Evo kako Pupin opisuje napuštanje Paga i stizanje u luku Hamburg iz je krenuo za Ameriku bez tople odjeće jer je smatrao da će  uslovi putovanja biti povoljni i udobni tako da će sve nedaće moći  prebroditi  u lakom ljetnjem odijelu. „Zar nije Njujork mnogo južnije od Pančeva, i zar se može pomisliti da Amerika nije topla zemlja kad se čovjek sjeti onih brojnih slika golih Indijanaca. To su bile misli koje su me tješile te sam se tako umiren rastao od svog kožuha.“

,,Konačno sam stigao u  Hamburg spreman da se ukrcam – nastavlja Pupin svoju ispovijest – ali bez novca kojim bih kupio strunjaču i ćebe za ležaj na brodu Nekoliko dana kasnije moj brod ‘Vestfalija’ krenuo je na put 12. marta 1874. godine. Poslije nekoliko dana moja majka je primila pismo poslato iz Hamburga u kome sam joj najtoplijim riječima objasnio da sam, po mom mišljenju, prerastao škole, učitelje i nastavne metode u Pragu i da sam radi toga riješio da otputujem u zemlju Franklina i Linkolna, gdje je narod mudriji i zna više nego što je sam Sveti Sava znao. Uvjeravao sam je da ću sa njenim blagoslovom i pomoću Božjom svakako doći do uspjeha i obećao joj da ću se uskoro vratiti obogaćen velikim znanjem i počastima. Kroz  pismo je provijavao najvedriji optimizam koji je moja mašta mogla zamisliti. Poslije nekoliko mjeseci saznao sam da je moja majka sa punom vjerom primila ovo ružičasto predstavljanje ovog mog neočakivanog koraka.“

Putovanje u Novi svijet Pupin je, tako,  započeo iz  velike evropske  luke  Hamburga, 12. marta 1874. g., parobrodom „Vestfalija“. Najveći broj iseljenika bili su Njemci koji su se od svoje zemlje rastavljali jednom tužnom pjesmom koja izazvala izuzetno nelagodno raspoloženje. Svi putnici su krenuli u Novi svijet da ppronađu  sreću i steknu zaradu, ali i sa nadom da će se ponovo vratiti u svoj stari zavičaj. Sa lakim odijelom, sa oskudnim prtljagom, sa pet centi u džepu, krenuo je i Pupin da okuša sreću u novoj sredini. Kada se zaorila sjetna i  nostalgična pjesma putnika na brodu, koja je počinjala stihovom  ,,Oh, kako bi teško bilo ostavljati obale rodne zemlje“,  Pupin se povukao u svoju pregradu za spavanje gdje se dobro isplakao. Sjetio se svog zavičaja, lijepih i širokih banatskih polja, svoje majke i drugova, i tako unekoliko rasteretio svoju dugotrajnu tugu koja se kupila u njemu i izlila   kroz gorke suze. Tada mu se jasno pokazao dotadašnji  njegov    zaista težak položaj i  ocrtavala neizvjesna   budućnost  kada je napuštao Evropu i odlazio u Novi svijet.

,,Onaj ko nije prešao burni Atlantik u martu   – opisuje Pupin svoje prekookeansko putovanje  – u jeftinoj klasi iseljeničkog broda, slabo zna šta su muke. Ja sam zahvalan zvijezdama što su ondašnji iseljenički zakoni bili drukčiji od današnjih, jer da nije bilo tako, ja danas ne bih bio među živima. Izdržati sve one muke na uzburkanom okeanu, a pri tome očuvati onu ružičastu sliku o obećanoj zemlji, veliko je iskušenje za dječačke nerve i dječačku fizičku snagu. Ali doživjeti da budem vraćen bez pare u džepu i bez ružičastiuh snova, bilo je previše za svakog čovjeka, osim ako nije lišen svakog tananijeg osjećanja.

Mnoge noći sam proveo na iseljeničkom brodu pribijen uz topli dimnjak i pomicao se čas tamo čas ovamo da bih izbjegao nalete hladnih vjetrova. Sve što sam imao na sebi bilo je jedno lako odielo. Ostalo što sam nekada imao pretvorio sam u novac da bih  kupio kartu za brod. Nije mi preostalo novca da bih mgao kupiti strunjaču  i ćebe za ležaj na brodu. Zato i nisam mogao  tamo da spavam za vrijeme hladnih martovskih noći zbog krajnje neudobnosti. Da nije bilo toplog brodskog dimnjaka, vjerovatno bih umro od hladnoće. U  početku sam se morao boriti da bih obezbijedio sebi mjesto pored dimnjaka, ali kada su iseljenici shvatili da nemam tople odjeće, prestali su da me potiskuju. Često sam uzdisao za svojim toplim kožuhom  i šubarom i, više nego ikada prije, cijenio sam promućurnost moje majke koja mi je za daleki put pripemila kožuh i šubaru.“

Tokom putovanja preko zapjenušanog Atlantika, čiji su talasi često prelazili preko ograde broda, Pupin je slušao priče mnogih putnika koji su govorili o svojim planovima i nadama koje očekuju u Novom svijetu. Svaki od njih je imao neki zanat, posjedovao znanje neke praktične vještine, pojedini su imali rođake koji su ih očekivali, ali mladi Mihajlo nije imao ništa od toga. Putovao je, dakle, u neizvjesnost, ali sa čvrstom odlukom da uspije i da iskuša život u potpuno novoj i nepoznatoj sredini.

,,Četrnaestog dana rano izjutra ukazala se niska obala Long Ajlenda  – nastavlja Pupin svoje pričanje. – U  šarenoj gomili uzbuđenih iseljenika vjerovatno nije bilo srećnijeg čovjeka od mene kada sam ugledao obećanu zemlju. Bilo je vedro, blago i sunčano martovsko jutro, a kako smo se približili Njujorškoj luci, topli sunčani zraci kao da su topili onu hladnoću koja se sakupila u mom tijelu od  stalnog izlaganja ledenim vjetrovima sjevernog Atlantika. Osjećao sam se kao neka druga osoba, a svaki novi prizor koji se  ukazivao sa broda u toku približavanja Novom svijetu kao da mi je nagovještavao da ću biti dočekan  dobrodošlicom. Oko broda je sve vrvelo od života i užurbanosti a to  je dostiglo vrhunac kada smo ušli u Njujoršku  luku.

Prizor koji se tada ukazao pred mojim očima bio je nov i zadivljajući. Prvi utisci iz Budimpešte i Praga bili su blijeda slika prema ovoj veličanstvenoj stvarnosti koja mi se ukazala u Njujorškoj luci. Bezbrojni čamci bili su načičkani uz obije obale ove velike rijeke; razne vrste brodova za prevoz putnika bili su puni ljudi i izgledalo je da jedna grupa žuri na jednu stranu džinovske metropole, dok druga sa istom žurbom hita da se prebaci na drugu stranu obale. Činilo mi se da svaka od ovih gomila žuri da bi obavili neke važne poslove.“

Stigao je u Njujork 26. marta. Dan je bio sunčan i lijep, a prizor koji je ugledao izazvao je u njemu optimističko raspoloženje. Prolazeći pored Long Ajlenda (Dugačkog ostrva), osjetio je da se postepeno gubi nagomilana hladnoća u njegovom tijelu, a raste želja da što prije izađe na ulice jedne velike i dotle neviđene metropole. Sve ga je tu, još u samoj luci, ispunjavalo očaravajućim osjećanjima. Trebalo je, ipak, proći kroz Kasl Garden (ili, kako je to mjesto jedan putnik nazvao, Vrata Amerike), kroz koji je morao ući svaki imigrant, pri čemu je trebalo prebroditi odgovarajuću imigracionu komisiju.

Pupin je nadležnoj komisiji iskreno rekao sve ono što je imao da kaže, priznajući da ne zna nikakav zanat,  da nema poznanika niti rođaka u Americi, a da u džepu ima samo pet centi. Pri tome je govorio (dosta lošim) njemačkim jezikom. Priznao je da ne zna ni jedne riječi na engleskom. U komisiji se nalazio jedan invalid, Švajcarac sa drvenom nogom (učesnik u vojsci Unije), koji je imao razumijevanja za mladog imigranta. Kada ga je pitao koga poznaje u Americi, on mu je kratko odgovorio: Franklina, Linkolna i Henrijet Bičer Stoun, čiju je priču  ,,Čiča Tomina koliba“  čitao u prevodu. „Imao si dobar ukus kad si birao svoje poznanike u Americi“, rekao mu je taj član komisije. Malo kasnije ga je ponovo sreo i mladom Pupinu rekao da je prema njemu učinjen izuzetak i da zato treba dobro da pazi i da što prije nađe neki posao.

Onih pet centi što ih je imao u džepu odmah je potrošio kupujući jednu pitu sa šljivama koju je prodavala jedna starica. Pokazalo se, međutim, da se u piti umjesto šljiva nalaze koštice. To je, dakle, bila prva Pupinova trgovina u Novom svijetu. Trebalo je, tako, kako je to kazao jedan od putnika na brodu, da odsluži staž poznat pod imenom „žutokljunstvo“. Potom je otišao u Biro za zapošljavanje, a noć je proveo u prihvatilištu za imigrante. Iako je spavao na tvrdom ležaju, bez pokrivača, noć je proveo u dubokom snu jer više nije bilo onog talasanja i teškog valjanja broda pod udarcima snažnih vjetrova na Atlantiku. Ujutro je dobio veliku šolju bijele kafe i komad hleba namazan sa malo maslaca.

Poslije toga je otpočeo Pupinov period prilagođavanja u obećanoj zemlji.

Predstojale su godine surovog života u borbi za obezbjeđenje najosnovnijih uslova za biološki opstanak. Kako nije znao nikakav zanat, nije se mogao prihvatiti nekog konkretnog posla za koji je trebalo poznavati bilo kakavu zanatsku vještinu. Stoga je pošao je da traži bilo kakav najprostiji fizički posao kroz veliki Njujork čije su ga ulice, zgrade, a posebno gusto isprepletane žice za telefoniju, posebno u Brodveju, ispunjavale velikim čuđenjem i znatiželjom. Na glavi je nosio crveni fes (koji su nosili Srbi u Bosni), pa je to izazvalo podsmešljivost grupe dječaka, sinova lokalnih čistača cipela i prodavaca novina, sa kojima se sreo na jednoj ulici. Jedan od njih, najveći i najsnažniji, zbacio je fes sa Mihajlove glave, a ovaj ga je uhvatio i brzo oborio na zemlju. Ubrzo se tu našao policajac, ali ga je pustio jer su ostali dječaci kazali pravu istinu.

Mihajla je prijatno iznenadila iskrenost i osjećaj za fer-plej u Americi čak i među običnim uličnim „deranima“. Kasnije se uvjerio da u toj velikoj zemlji postoje mnogo drugačija pravila nego u Evropi i da se svakome pružaju podjednake mogućnosti da iskaže svoje sposobnosti, posebno da stiče materijalno bogatstvo i da ispolji ličnu snalažljivost i inicijativu. Ubrzo mu je jedan gospodin ponudio posao da muze krave na jednoj farmi, ali je to Mihajlo odlučno odbio (jer taj posao u njegovom Idvoru rade žene).

Ubrzo ga je drugi gospodin,  Švajcarac koji je znao njemački, zapitao da li bi prihvatio posao na poljima u Delaveru da bude kočijaš i da tjera mazge. Prihvatio je ponudu i zajedno sa tim čovjekom, a to je bio nadzornik na jednoj farmi u državi Delaver, otputovao iz Njujorka. Posao mu je bio da tjera mazge i zaprege u kojima je bilo stajsko đubrivo. Prvih  dana je posao radio veoma naporno i brzo je, kao neiskusan početnik,  dobio upalu mišića, ali su ga njegovale žene sa farme (koja se nalazila na oko milju od Delaver Sitija, grada sa oko 2 000 stanovnika). Naporno je radio, a jedna lijepa djevojka, vlasnikova kćerka (plavokosa i plavooka ljepotica, nešto mlađa od Mihajla), podučavala ga je engleskom jeziku. On ju je pažljivo slušao i svaku njenu poduku dobro prihvatao. Nazvao ju je dobrom vilom i tokom boravka na farmi, a to je bilo skoro tri mjeseca, uspio dosta engleskih riječi i izraza da nauči.

Kada je stekao ušteđevinu od deset dolara, vratio se u Filadelfiju (kroz koju je prošao prethodno sa onim Švajcarcem), kako bi se bolje upoznao sa tim gradom i eventualno našao kakav posao. Ispostavilo se da u tom gradu ne znaju mnogo o slavnom Franklinu, koji je upravo tu izvršio svoja čuvena otkrića na polju elektriciteta. Ostao je pet dana u jednom malom i jeftinom hotelu, ali kada mu je ostalo samo tri dolara, morao je potražiti bilo kakav izvor prihoda. Sjedeći u Fermont parku u Filadelfiji, kako to ističe Pupin, jedan čovjek mu je ponudio da se bavi poljoprivrednim radovima u Saunt St. Meriju, u južnom Merilendu. Prihatio je ponudu, otputovao u to mjesto, a posao se sastojao u tjeranju zaprege sa mazgama koje su vukle kultivatore po poljima zasađenim kukuruzom i duvanom. Posao je bio lak, ali nesnosna vrućina, ogroman broj komaraca i muva bili su neizdržljivi za mladog Pupina.  Kada je uspio da zaradi i uštedi 15 dolara, odlučio je da napusti to mjesto i potraži neki drugi posao.

U najvećem američkom gradu, Njujorku,  Pupin se smjestio u jednom malom hotelu koji se nalazio u Vest stritu.  Taj hotel je držao jedan Nemac iz Frizlenda koji je imao sina Kristijana, žutokosog i pjegavog dječaka, otprilike Pupinovih godina. Sa njime se sprijateljio, a mali Kristijan je mnogo pomagao svome drugu. Od 1873. g. u SAD je bila kriza pa se teško dolazilo do posla. Kristijan je svome prijatelju obezbijedio da radi na utovaru na jednom malom brodu jer su mornari bili u štrajku pa je trebalo naći zamjenu. Poslije toga Pupin se bavio farbanjem tog istog broda. Posao je trajao oko tri nedjelje i za to vrijeme je uspio da zaradi 30 dolara. Kupio je, konačno, novo odijelo i tako postao „pravi“ građanin te velike zemlje.

Kristijan je svome prijatelju nalazio i druge poslove, posebno za farbanje.Tako je Mihajo čak dva puta jednom bogatom Njemcu, vlasniku pekarske radnje, ali velikom ciciji,  farbao firmu na kolima za prevoz hleba i peciva. Kristijan je čak smislio jednu šalu sa tim pekarom jer je uslugu plaćao svega 5 umjesto stvarne vrijednosti od 20 dolara.  Te jeseni je, međutim, Kristijan napustio Njujork, a Pupin se preselio u jednu malu sobu u Norfok ulici i bio blizu Kuperove unije, gdje se  nalazila  jedna prijatna  i dobro opreljena  biblioteka, koju je počeo stalno da posjećuje. U početku nije bilo posla, ali se kasnije dosjetio kako da dođe do minimalnih materijalnih sredstava za život. Pratio je kola sa ugljem i odmah se, nakon istovara tereta,  ponudio da ugalj ubaci u podrum. Poslije je vlasnicima predlagao da zapuštene podrumske prostorije okreči, pri čemu je govorio da je moler, i vlasnici bi mu ponekad davali da i to uradi, i tako se snalazio u početku života u Americi.