IN4S

IN4S portal

Pukni zoro neću kući skoro

1 min read
Nakon debakla sa Hrvatskom Maradona se ponudio da motiviše fudbalere Argentine.

Foto: Marcelo Endelli/Getty Images

Piše: Mišo Vujović

Nakon debakla sa Hrvatskom Maradona se ponudio da motiviše fudbalere Argentine.

Bio je nestašni i nepredvidljivi egocentrik. Virtuoz s’ loptom kakav se retko rađa. Mađioničar neuhvatljiv golim okom, koji je izluđivao kamermane i fotoreportere.
O protivničkoj odbrani da ne govorim, jer je to nepregledni spisak ožalošćenih. Ni Topalovići i njihovi naslednici, kojih je prepuna Srbija i ceo Balkan, i čiji posao, uz političare, jedino cveta, nisu sahranili ljudi, koliko ih je on “zakopao”, ulazeći im kroz mozak i proturajući loptu iznad granice razuma. Taj neukrotivi mag obožavao je Čea, Kastra, Evu Moralesa, Huga Čavesa, Gadafija i ostale lidere koji su se suprotstavljali globalizmu.

Probao je u životu sve, od kratkih zmija do opijata. Uživao je u maratonskim pijankama, uz žene i ostale inspirativne supstance.

Bio je primer igrača s’ glavom, nošen brzinom nogu i snagom onog što se nalazilo među njima.

Uz glavu znao je da prisloni ruku i da nadomesti tih par centimetara, koliko mu je falilo u visini…U Meksiku je Englezima dao, rukom prislonjenom uz glavu, gol koji ostaje za pamćenje i radost celog sveta, koji i danas stenje pod engleskim globalističko- humanističkim projektima ljudskih prava, sloboda i implementacije demokratskih načela jačeg. Na istoj utakmici je predriblao pola terena i zabio drugi. Argentina je postala prvak sveta.

I pored afera, padova, lečenja, nemirnog duha i želje da oseti sve slasti i gorčine života, ovaj slobodoumni i neukrotivi čovek široke duše, uspevao je da se digne i s’ vidljivim ožiljcima života nastavi dalje, ne mireći se s’ prosekom, nepravdom i konvencijama moći. Menjao je pića, mešao opijate, ali načela slobode i odanost Argentini nikada.

Čovek iz naroda, iz predgrađa Buenos Airesa, sirotinjske favele kakvih je puna Latinska Amerika, nije zaboravio ko je i odakle je potekao. Živeo je i igrao za narod. Nosili su ga na ramenima, a on njih u srcu. Taj virtuozni fudbalski solista nije igrao na taktiku, njegove fudbalske oktave komponovao je trenutak, a horski pevala cela ekipa…Igrali su na njega, a on za njih. Svaki izlazak na teren bio je izazovan i nepredvidiv.

Kada su višestrukog nosioca Zlatne trube, Feata Sejdića, novinari pitali što ne svira na note, odgovorio je majstorski:

“Ako sviraš na note, gde će ti duša?”!

Emir Kusturica, pored toliko slavnih, nije slučajno izabrao “malog zelenog” da snimi film baš o njegovom životu. Ne o nogama kojima je pravio bravure, već o njegovoj filozofiji života, prostranoj i neukrotivoj, o punoći koja ne poznaje granice. Ta neomeđenost ga je dovodila do ambisa, ali se uvek vraćao s novom energijom i idejama.
Maradona je uz Pelea, ili prvi do njega, kako bi rekli Crnogorci, najbolji igrač svih vremena i to mu niko ne može sporiti, kao i požrtvovanost na terenu, naročito kada je u pitanju reprezentacija Argentine.

On je, nakon debakla sa Hrvatskom, pozvao rukovodstvo reprezentacije i tražio da se obrati fudbalerima:

“Imam ja nešto da im kažem”.

Ovaj gest, dostojan poštovanja u tom dramatičnom i ponižavajućem trenutku, treba da probudi sve u našoj reprezentaciji.

I nije problem u porazima na sportskim takmičenjima, problem je u odnosu izabranih prema uzvišenom zadatku – boriti se na terenu pod zastavom Srbije. Kakvi smo tek mi kad nam je reprezentacija ovakva? Kakav je selektor koji ne zna ko je!? Tata Crnogorac, majka Srpkinja, On iz Zenice. I Mujo je iz Zenice i onaj vo iz priče o policajcu i Avi Justinu bio je iz okoline Valjeva, svestan da je vo! Da li je On zna da svako ture nije za vezira? Ako selektor ne zna ko je, i te kako znaju ko su Džafa i Šaćiri, a izjave pojedinih da je to manifestacija primitivizma, posledica su nedostatka porodičnog vaspitanja i odanosti svom narodu. Džafa i Šaćiri, bez obzira na posledice i ogorčenost javnosti u državi čije boje brane, na noge su digli celokupan šiptarski korpus, dajući mu infuziju i podstrek da opstane na projektu koji je pre 150 godina Abdul beg Frašeri, sa ostalim plemenskim prvacima, nacrtao u Prizrenu.

Stoga nisam slučajno pisao o duhu raskurčenosti i nedostatku stida. Da su moje slutnje o vojsci bez komandanta opravdane, potvrđuje i sastanak reprezentativaca bez prisustva selektora. Ako zaista nemate koga, zovite Maradonu, igrajte za svoje ukućane, jer većina vas je došla iz sličnih sredina. Odužite se njima ljubavlju, ne samo parama i poklonima. A selektor, ako ne zna ko je, neka nešto pročita o Meši Selimoviću, kome je poreklo i mesto rođenja skoro isto kao i Krstajiću.

Podsetiću: “Pripadam onom narodu na čijem jeziku sam pisao”, bio je nedvosmislen veliki pisac.

A vi momci, poslušajte najmudrijeg srpskog vladiku, koji kaže da “pregaocu Bog daje mahove” i, umesto nota, igrajte za dušu, mislite na Maradonu i peva ćete “Pukni zoro neću kući skoro!

Pročitajte još:

Tragedija pogodila fudbalski svijet: Preminuo legendarni Dijego Armando Maradona

Podjelite tekst putem:

2 thoughts on “Pukni zoro neću kući skoro

  1. Koji crni fašizam? Ko god priča i piše o fašizmu i antifašizmu taj je komunjara iz porodice koja je činila zločine tokom rata nad srpskim narodom. Zar nije završeno s fašizmom 1945 ?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *