Pucanj u sopstvenu nogu

Piše: Emilo Labudović

„Ne napadaju Srbiju zbog mene, napadaju mene zbog Srbije“, rekao je svojevremeno jedan od najvećih srpskih državnika u novije vrijeme, Slobodan Milošević, jedini predsjednik u istoriji Srba kojeg su (neki Srbi) prodali za relativno male pare. Male za one kupuju duše i države, velike za te male prodane duše, a ogromne za bruku pred svijetom, bruku koju ni stotine sledećih generacija neće moći da speru sa obraza naroda.

Slobodan Milošević je na današnji dan 2006. godine, ubijen u Haškom kazamatu. Otišao je u istoriju neporažen, jer ni sva skupo plaćena mašnerija laži iz radionice Karle del Ponte nije mogla da pomrači razložnu i ubjedljivu istinu kojom Slobodan nije branio sebe. Branio je Srbiju. Srbiju, kojoj od njegove prodaje nije bilo ništa bolje, naprotiv. Ali, kao i mnoge istorijske istine, i ova je zakasnila za Slobodana. Da li još uvijek kasni za Srbiju?

U međuvremenu, koliko god to nekome bilo mrzno, predvođena Aleksandrom Vučićem Srbija se uspravila, ekonomski ojačala i došla sebi. Postala svoja, jedna od rijetkih evropskih država kojom se kormilaro iz njene prestonice a ne iz Brisela. Ali, kao i u Slobodanovo vrijeme, uspravna Srbija nije u planovima moćnika koji kroje i prekrajaju svjetske mape. Ta i takva Srbija mora na koljena, dnevna je i strateška zapovijest, potpomognuta (opet) gomilom evra i dolara. Obrazac „obaranja“ uopšte nije promijenjen: strane pare, domaći izdajnici i plaćenici i repriza ovdašnjeg izdanja „Majdana“ u formi petooktobarskog puča. A za predigru, i Vučić mora proći isti onaj golootočki špalir „toplog zeca“! Mora biti diktator, korumpian, kriminalac, krvavi nacionalista, rusofil… one liče etikete kojima ga kite degutantno je i pominjati. Doduše, za razliku od Miloševića kojem su sa stadiona poručivali „da se ubije i spasi Srbiju“, pojedinci, kojima je prije mjesto u „Lazi Lazareviću“ nego na opozicionoj sceni, otvoreno pozivaju na Vučićev linč. I ne samo njega već, poput Romanovih, ubistvo cijele njegove porodice. I u fašističkoj Njemačkoj se to radilo suptilnije.

Narod koji ne razumije istoriju i ne umije da iz sopstvne nauči osnovne lekcije, zaslužuje da mu se ona ponovi. Jesmo li mi Srbi, narod jednog Njegoša, Tesle, Pupina, Milankovića, Savića, Mileve Marić… baš tolike tuke da ni prst pred nosom ne vidimo? I jesmo li baš toliko jeftini da ni obraz svoj ne umijemo da cijenimo? I dokle će ona čuvena Andrićeva anatema kako nam se malo, malo, dogodi da „pametni zaćute, budale progovore a fukara se obogati“ biti vjekovni usud jednog ne tako davno ponosnog i visokocijenjenog naroda? Jer, kad oni koji bi, po pravilu, trebalo da budu najprogresivniji, vizionari i budućnost ovoga naroda, dozvole da ih šačica polupismenih ili visokopismenih a niskomoralnih, povede i zavede tako da ustanu protiv sopstvene budućnosti, onda smo ponovo na dnu.

Srbija i Srbi su ponovo na raskrsnici i pred dilemom: slijediti sopstveni put i nositi sopstveni krst ili odabrati za male pare kupljeni i trasirani put tuđih i nikad dobronamjernih interesa. Da izaberu sudbinu predodređenu vječitim žalom britanske imperije koja nikako da sama stavi šapu na Balkan, ili da nastavi da, uspravno i dostojanstveno, krči sopstvene staze u budućnost. To nije i ne smije biti samo odluka grupe (kolika god da je), đaka i studenata (koliko god da su sveti i unaprijed blagosloveni), njihovih profesora (sa dupetom u državnim jaslama a glavom u oblacima), a još manje onih koji se kunu u demokratiju a nikako da pobijede na izborima. To mora biti odluka naroda Srbije. A zna se kako se testira narodna volja, pa „kom’ opanci, a kom’ obojci“!

Doći će subota, ali će i proći. I nije bitno šta će se desiti u subotu koliko je važno kakva će izgledati nedelja. Jer, subota, kakva god da bude, neće biti puna slika Srbije. Tu sliku pružiće nedelja i dani poslije. I dobro bi bilo da to budu dani otrežnjenja, samospoznaje i okretanja sopstvenoj budućnosti. Budućnosti u kojoj Srbija i Srbi rade, grade i napreduju. A onima koji se spremaju da u subotu pucaju u sopstvenu nogu, za nauk: za tu ranu niko nikad nije stekao „boračku“!