Prvi pomen Bjelopavlića (5): U 15. vijeku 159 kuća!
1 min read
Manastir Ostrog
Piše: Miljan Stanišić
U prvom pisanom pomenu Bjelopavlića iz 1411. godine pominju se pored Bjelopavlića i Lužana i Malonšići, kao i Maznice (o kojima nema nekih pisanih izvora, sem što je ostao jedan toponim u Čevu koji se zove Mažni do, pa se pretpostavlja da su oni bili malobrojni, da su se negdje odselili, bili asimilovani i sl.).
O Malonšićima postoje više podataka i oni se javljaju i kasnije u nekim pisanim dokumentima, od kojih ćemo neke navesti. Petar Šobajić piše da je Malenza arbanaška riječ, a znači Crno brdo, a ime Malonšići po tome Crnobrđani ili Crnogorci. Malonšići su se razvili iz katuna Malenza (u Donjem Zagaraču), a u sebe su kasnije primili Srbe i posrbljeno je, ali se očuvalo staro ime, navodi Šobajić. Oni su živjeli ne samo u Zagaraču, nego i u Kosovom Lugu. Što se tiče etničke strukture, slično Šobajiću misli i dr Branislav Đurđev, navodeći da su „arbanaški katuni posrbljavali u oblasti gdje su bili opkoljeni ‘vlaškim’ (odnosno stočarskim i zemljoradničkim) življem“. Kao takve pored Malonšića, Đurđev navodi i Goljemade. Šobajić navodi i imena iz ove vlastele, koja su čisto srpska, kao što su Vukašin Karković, Raško Dapković i sl. I u dokumentu koji sam prezentovao u prvom feljtonu, naveo sam da su i Malonšići sa Bjelopavlićima i dr. bili potpisnici sporazuma između gospodara Zete Stefana Crnojevića i predstavnika Mletačke Republike, gdje su zaštitili pravoslavno biće Zete, što dokazuje da je i među Malonšićima srpski i pravoslavni element bio veoma jak.
Na osnovu turskog deftera iz 1477. godine, kojeg je našao u Carigradskom arhivu dr Branislav Đurđev, i preveo ga i objavio u knjizi „Postanak crnogorskih, hercegovačkih i brdskih plemena“, moguće je sa velikom preciznošću odrediti dolazak Bijelog Pavla , na teritoriju koja će se po njemu nazvati Bjelopavlići. U defteru iz 1477. godine za Hercegovački sandžakat bilo je popisano 199 domaćinstava sa imenima kućnih starješina u Bjelopavlićima , koji se navode kao dio Nahije Zete. Sve popisane kuće (domaćinstva) njih 199. bile su podijeljene u četiri džemata. Prvi džemat – vojvode Radoslava imao je 44 kuće (domaćinstva), a navedeno je imenično isto toliko kućnih starješina. Taj džemat je obuhvatao Vražegrmce. Džemat je turska riječ za skupinu ljudi na određenoj teritoriji, za društvenu i vjersku grupu, zajednicu jednog naselja ili oblasti i sl. Drugi džemat je naveden kao džemat sina Nikolina , potomka Pavlova sa 67 kuća i isto toliko kućnih starješina, domaćina, a sačinjavali su ga sela Sretnja, Slatina i još nekoliko naselja.
Vođa trećeg džemata pominje se Staniša, sin Radeljin, a popisan je na 33 kuće, gdje su takođe poimenično navedene kućne starješine – domaćini, a prostirao se teritorijom Martinića. Za četvrti džemat je kao vođa naveden Bogdan, sin Uglješin, a imao je 55 kuća i isto toliko kućnih starješina- domaćina. Ovaj džemat se prostirao od Lazina do naselja Martinići i Sretnja, pa se sa sigurnošću može tvrditi da je on pripadao Malonšićima
I u Hrisovulji Đurđa Crnojevića iz 1494. godine javljaju se Malonšići kao teritorijalna zajednica koja se nalazila u Zagaraču i Kosovom Lugu. Šobajić ističe da su Malonšići napustili Kosovi Lug zbog toga što je vjetar duvao tri godine neprestano i ništa nije rađalo, pa su bili prinuđni da se sele. I poslednji koji je napustio taj kraj bio je čuvar crkve. Šobajić smatra da su „njihovom razurenju bili uzrok i Turci, jer su njihova naselja bila na udaru u polju“. Kosovi Lug poslije odlaska Malonšića naseljavaju Bjelopavlići, mada zbog turske opasnosti to nije imalo masovniji karakter, ali se time Bjelopavlići znatno priširuju i stvaraju svoju kompaktnu teritoriju i šire se i na drugu stranu rijeke Zete.
U turskom defteru iz 1485. godine upisana je nahija Bjelopavlići , koju je sačinjavalo 159 kuća, i to (jedna kuća je sačinjavala i više domaćinstava, koja su živjela u zajednici, sa velikim brojem članova): – selo Martinići 35 kuća; selo Dimitrovići 95 kuća i selo Vražegrmci sa 29 kuća. Prostim poređenjem deftera iz 1477. godine sa onim iz 1485. godine proizilazi da se broj kuća smanjio sa 199 na 159. Najviše promjene su se desile u Vražegrmcima, gdje je sa 44 kuće iz 1477. godine, taj broj smanjen na 29 za svega osam godina, a jedan od razloga tome je i taj što je u tom vremenu od strane vojske Ivan bega Crnojevića ubijen Radoslav Branislavov (Raslav Bubin) i preko dvadeset članova njegovog domaćinstva, o čemu će biti napomena i nastavku ovog feljtona. U navedenom periodu (1477-1485. godina) broj kuća u Sretnji, Slatini i drugim mjestima pomenutog drugog džemata, povećan je sa 67 na 95 kuća, dok je njihov broj u Martinićima ostao skoro isti. Povećanje broja kuća u drugom džematu je bilo zbog toga što mu se u međuvremenu priključio navedeni četvrti džemat (Bogdana Uglješina).
(nastaviće se)
I da se dopunim, da ne pravim zbrku. Pavle Dukađinac je rođen oko 1400 godine i ne treba ga brkati sa Bjelim Pavlem koji je rođen 125 do 150 godina prije. Grana Pavla Dukađinca je pridružena grana Dukađincima. Moja pretpostavka je da su siročad Pavla i njegovu sestru Bosu (udatu za Leku Zakariju) podigli Dukađinci. Moja pretpostavka je da im je otac Konstantin, koga naši nesrećni istoričari pridružuju Balšićima, a ovaj vascjeli život ratovao protiv njih. Božić opisuje da je Konstantin vladao od Skadra do Soluna i da je imao protekciju Bajazita. Ubili su ga mlečani 1402 godine, nakon Bajazitove pogibije kod Angore. Njegov drugi brak je bio sa ćerkom Karla Topije. Druga ćerka Karlova je bila udata za Progona Dukađinca, od prave linije Dukađinaca. Prava linija Dukađinaca koja je izbjegla u okolinu Kopra, i osnovala mjesto Dečane, ima rodoslov u kome ne pominju ni Pavla ni njegovo potomstvo. Dukađinci imaju više rodoslova od Dekanja, Karla Hopfa, Koparski, Božićev. Rodbinska veza bjelopavlicka sa Dukađincima najvjrovatnije ne postoji.
Korisno bi bilo dodati da je 1475 propao turski napad na Skadar koji su branili Mlečani i Ivan Crnojević. Po izvještaju jedog mlečana na turskoj strani je bio srbski vojvoda.
Po starim legendama Bjelopavlića vojovda Raslav se zbratimio sa nekim turskim pašom.
Šta kažu defteri 1477… Vođe dva džemata su bili vojvoda Raslav i sin Nikole potomka Pavlova. Ko je to? Istoričar Božić piše da je Pavle Dukađinac imao sina Nikolu, a ovaj sina Progona. Progona je uzeo Mahmuda paša Anđelović i školovao ga je. Progon je postao Ahmed paša, veliki vezir oko 1515, veliki reformator osmanlijske vojske. Dakle sin Nikole sina Pavlova je Ahmed, pobratim Raslavov. A ti veliki turci su bili našeg roda i našeg imena i slave. Ne treba se stidjeti istorije. Ne možemo da krivimo sliku istinitog stanja sa kraja petnaestog vijeka, samo zato što smo sa Turcima ratovali od 1700 na ovamo. Od 1370 do 1700 je bila slika sasvim drugačija. Bjelopavlicki gen, za šta postoje rezultati, se mogu naći i na Kosmetu, i jugu Albanije. I imamo istog zajedničkog pretka Pavla, koji se naselio u današnje predjele u doba kraljice Jelene Anžujske. Dakle kraj trinaestog vijeka. Neki sinovi i unuci su otišli sa Dušanom, neki sa Simeonom. Neki ostadoše… Stariji zajednički geni (više od 3000 godina) se mogu naći sjevernije od Švjacarske do Ugarske.
Akademik Ivan Božić piše da su Malonšići vojna družina sastavljena od manjih družina i katuna ( opština) . Posle priključenja Gornje Zete oblasti Crnojevića , Ivan CRnojević Malonšićima daje zemljišni posed ( proniju) za vojnu službu.
Teritorija Malonšića ( čije je središte bilo u Kosovom Lugu) je bila organizovana kao upravna jedinica Crnojevića , na čijem su čelu postavili Šćepana Malonšića sa zvanjem kefalija ( poglavar ). Navodi se i kao kefalija Šćepan Nikole Golubovića od Malonšića.
Katun u Zagaraču , je možda, poslužio kao opšti naziv za raznorodu zajednicu. Svi Malonšići u izvorima imaju srpska imena.
POZDRAV BRATU MILJANU I ZAHVALNOST ZA PISANJE O NAŠIM PRECIMA BJELOPAVLIĆIMA.
RAOMIR RAJIČIĆ MRČAJIĆ BJELOPAVLIĆ
Kosovi lug su naseljavali i Srbi Lužani. U povelji Đurđa Crnojevića kojom daje imanja Malonšićima ustanovljene su međe tih imanja.
Primjer: U KOSIĆU ( i danas selo KOSIĆ na desnoj obali Zete) imanje Malonšića se graniči sa imanjem žitelja Kosića koji ne pripada Malonšićima!
Dobro je da se iznose ovi podaci, ali nije dobro da se olako daju zaključci. Najbolje bi bilo da se nakon objave knjige organizuje rasprava i autorovo zaključci stave na naučnu provjeru. Jer autor lako zamjenjuje Vlahe za Srbe (Slovine). Veoma je vjerovatno da su Vlasi već bili slovenizirani i da su oni dalje slovenizirali Arbanase. Ali je sigurno da su Pavlovi potomci smatrali Malonšiće (Arbanase) za braću. Ono što ih je vezivalo pored slovinskoga jezika je i srpska (grčka) vjera. Izraz pravoslavni je novijeg datuma kao prevod grčke riječi ortodoksna.